WALL-E (2008)
Režija: Endrju Stenton
Glasovi: Ben Bart, Elisa Najt, Džef Garlin, Sigurni Viver
Distribucija: Taramaunt
Prvog septembra u bioskopu nije bilo nikakvih iznenađenja. Znali smo da će film biti fenomenalan i tako je i bilo. Znali smo da ćemo se super provesti, znali smo da će biti smejanja, pretpostavljali smo čak i da poneka suza može da nas zadesi. No i pored te vrste predvidljivosti na koju nas je Pixar navikao, imali smo veličanstven provod. I sve to zahvaljujući jednom običnom crtanom filmu.
Bio je to, iskreno rečeno, idealan trenutak. Prvi dan škole je vrlo stresan dan, naročito kada vas zadesi prepodnevna smena, dakle i buđenje u zoru, pa je moja ideja da se sve to amortizuje odlaskom u onaj veliki šoping centar sa fensi bioskopima i fast food atrakcijama, naišao na oduševljenje tek promovisanog đaka trećaka. Nikakvo društvo nismo mogli da organizujemo, ali nije nam bilo ni potrebno – k'o što rekoh, nije bilo nikakve neizvesnosti.
Ponoviću još jednom: mislim da su crtaći danas bolji nego što su bili kada sam ja bio klinac. Stvarno tako mislim, a ovaj izlazak u bioskop samo me je učvrstio u tome. Po ovom novom Diznijevom običaju, prvo smo gledali kratki crtać koji nema veze sa glavnom predstavom. Film Presto je petominutna priča o mađioničaru i njegovom gladnom i neposlušnom zecu.
U maniru najspektakularnijih crtaća Teksa Ejverija ili Čaka Džonsa, njih dvoje se natežu oko jedne šargarepe i pritom izvode najneverovatnije vratolomije koje u svom repertoaru nisu imali čak ni Duško Dugouško i Luni Tjuns družina.
Savršena uvertira za ono što je usledilo. Za crtani film u kojem nema ljudi, za film u kojem u stvari nema nikakvog života, osim ako zanemarimo jednu bubašvabu kućnog ljubimca i jednu malu zelenu biljčicu koja će prouzrokovati intergalaktičku pometnju. U stvari, kada malo bolje razmislim, za jedan nemi animirani film, makar u svojoj prvoj polovini. To stvarno može samo Pixar.
Voli (WALL-E - Waste Allocation Load Lifter, Earth-Class) je, dakle, ostareli i zastareli robot đubretar koji je na Zemlji ostao potpuno sam da, logično, skuplja i grupiše enormne količine đubreta koje je čovek, saznaćemo kasnije, ostavio za sobom i šmugnuo u Vasionu dok se život ne vrati na planetu. Voli je senzacionalan. Smešan, zabavan, dirljiv, naivan i detinjast. Ima već pomenutu bubašvabu koja je, očekivano, preživela sve ljudske svinjarije, a naročito voli da skuplja Zipo upaljače i razne druge predmete iz istorije ljudske trivije – Rubikovu kocku, na primer. Režija: Endrju Stenton
Glasovi: Ben Bart, Elisa Najt, Džef Garlin, Sigurni Viver
Distribucija: Taramaunt
Prvog septembra u bioskopu nije bilo nikakvih iznenađenja. Znali smo da će film biti fenomenalan i tako je i bilo. Znali smo da ćemo se super provesti, znali smo da će biti smejanja, pretpostavljali smo čak i da poneka suza može da nas zadesi. No i pored te vrste predvidljivosti na koju nas je Pixar navikao, imali smo veličanstven provod. I sve to zahvaljujući jednom običnom crtanom filmu.
Bio je to, iskreno rečeno, idealan trenutak. Prvi dan škole je vrlo stresan dan, naročito kada vas zadesi prepodnevna smena, dakle i buđenje u zoru, pa je moja ideja da se sve to amortizuje odlaskom u onaj veliki šoping centar sa fensi bioskopima i fast food atrakcijama, naišao na oduševljenje tek promovisanog đaka trećaka. Nikakvo društvo nismo mogli da organizujemo, ali nije nam bilo ni potrebno – k'o što rekoh, nije bilo nikakve neizvesnosti.
Ponoviću još jednom: mislim da su crtaći danas bolji nego što su bili kada sam ja bio klinac. Stvarno tako mislim, a ovaj izlazak u bioskop samo me je učvrstio u tome. Po ovom novom Diznijevom običaju, prvo smo gledali kratki crtać koji nema veze sa glavnom predstavom. Film Presto je petominutna priča o mađioničaru i njegovom gladnom i neposlušnom zecu.
U maniru najspektakularnijih crtaća Teksa Ejverija ili Čaka Džonsa, njih dvoje se natežu oko jedne šargarepe i pritom izvode najneverovatnije vratolomije koje u svom repertoaru nisu imali čak ni Duško Dugouško i Luni Tjuns družina.
Savršena uvertira za ono što je usledilo. Za crtani film u kojem nema ljudi, za film u kojem u stvari nema nikakvog života, osim ako zanemarimo jednu bubašvabu kućnog ljubimca i jednu malu zelenu biljčicu koja će prouzrokovati intergalaktičku pometnju. U stvari, kada malo bolje razmislim, za jedan nemi animirani film, makar u svojoj prvoj polovini. To stvarno može samo Pixar.
Trejler
U međuvremenu, gore u svemiru, ljudi su se pretvorili u nepokretne i atrofirane blobove koji u superluksuznom vasionskom brodu Aksiomu provode svoje dane izobilja i lenčarenja i čekaju da Zemlja ponovo ozeleni i pozove ih natrag. Rutinska mehanička patrola koja s vremena na vreme obilazi matičnu planetu, u Volijev život dovodi Iv (EVE - Extraterrestrial Vegetation Evaluator), superdizajniranu, modernu i uglačanu roboticu, koja naglavačke izvrće Volijev život.
U nastavku, iako možda i nije u redu da se uopšte i nagovesti šta se dalje dešava, Voli zarad ljubavi odlazi i do samih zvezda što samu priču, jel' da, svrstava u kategoriju onih veličanstvenih, najlepših ljubavnih priča ikada ispričanih? Čak i kada su u pitanju metalna bića.
I eto, 30 godine je trebalo da prođe pa da dobijemo nove limene heroje. Neko će, nadam se, jednog dana napraviti film po Simonsovom Ilionu, pa ćemo tada videti kakvi su na platnu Manmut i Orfi sa Ija, dva fantastična robota Moraveca zaluđena Šekspirom i Prustom, ali nakon C-3PO-a i R2-D2-a, Voli i Iv su novi mehaničko-kibernetski tandem snova koji se na dirljiv i do suza ganutljiv način neizbežno i nepovratno podvlači pod kožu gledalaca. Kao neka mešavina Čaplinovog Skitnice i E.T.-ja.
I ovako možemo do sutra: da hvalimo fantastičnu animaciju, da pronalazimo najsvetlije primere iz istorije filma, književnosti, popularne kulture. Da tragove ove magije pronalazimo i u Basteru Kitonu, Bliskom susretima, Odiseji u svemiru, Lepotici i zveri...ali fantastičan interplanetarni komercijalni uspeh filma i apsolutno trijumfalna podrška filmskih kritičara svih sorti, morali bi da nateraju i najveće lenštine među nama da se pokrenu i zapute ka bioskopu. Uostalom, kada ste poslednji put pogledali film koji je u isto vreme i remek delo prema svim umetničkim kriterijumima, fantastičan SF/akcioni spektakl i romansa nad svim romansama. Nikada?
J. je nakon filma bila oduševljena, baš kao i ja. Njene dečačke navike u igranju (ništa lutke, samo zmajevi i roboti) i nežnost i osećaj za pravdu kakvi se mogu naći samo kod devojčica, ovim filmom zadovoljene su i više nego što je potrebno. Kada smo izašli iz sale otrčala je ka Mekdonaldsu ne bi li uz happy meal (kakav odvratan naziv za ovakvu jezivu dečiju zamku) zaradila i Volijevu igračku, ali kada je shvatila da je ovonedeljni poklon neki idiotizam u vidu plastičnog mobilnog telefona, odustala je i od veštačke hrane. ''Od toga su se ljudi i pretvorili u nepokretna debela stvorenja u onom vasionskom brodu''.
Niko drugi nije prodavao igračkice sa ovim najnovijim filmskim junacima. Na sreću ili na žalost, ne znam ni sam. Mada, verovatno bih jednog Volija kupio i za sebe. Definitivno.
Ocene:
Ja: *****
J: *****
Miško Bilbija