Journey to the Center of the Earth (2008)
Režija: Erik Brevig
Uloge: Brendan Frejzer, Džoš Hačerson, Anita Brim
Distribucija: Tak
I pored ogromne ljubavi prema bioskopima, filmovima uopšte, nekada mi je baš teško da se nateram da odem do najbliže dvorane. Nikada na tu mrzovolju ne utiče ružno vreme, ili recimo odsustvo nekoga ko bi mi pravio društvo, to ne. Jedina stvar koja može da me učini mrzovoljnim spram odlazaka u bioskop može da bude repertoar. Naravno, i tu su stvari malo komplikovanije nego što se to čini – neretko me i potencijalno zanimljivi filmovi nimalo ne privlače – ali ovog puta je sve bilo prilično jednostavno. Čini se da sam bio previše vredan i nekako potrošio ceo repertoar. Inače fantastičan letnji repertoar, da ne bude zabune.
Dakle ovako je bilo: dedlajn se približio, pa smo J. i ja seli za kompjuter i prikačili se na neki sajt koji prati kulturni život grada (uglavnom kilavo se to obrađuje, gde god da se zaputiš). Gled'o, gled'o, gled'o, gled'o...a onda odjednom nisam, nisam, nisam i nisam. Mama mia, Zohan, Get smart i Put u središte Zemlje. I tek je tu nastala prava muka. Na levoj strani, uglavnom izvanredni filmovi, Betmeni, Voliji i sl, na desnoj krš neopevani. Zohan i Get Smart, možda nekom drugom prilikom, kad se napušim kreka. Iskreno, nemam ništa protiv takvih filmova, često se i smejem i uživam u njima, ali ne. Danas ne.
Mama mia – stvarno ne mogu sa detetom na ovako nešto, šta njoj znači Abba? Šta meni znači Abba? I na kraju, logično, bio sam oduševljen što ću gledati visokobudžetnu holivudsku avanturu prema romanu Žila Verna. Skakao sam do neba! U stvari, pokušavao sam da potisnem osećanje očaja koje je čučalo duboko u meni: ''Oh ne, ne ponovo Brendan Frejzer. Samo dve nedelje su prošle od Mumije! Ne, samo on ne!''. Kroz sat vremena sedeli smo u Taku i čekali da se skot pojavi na platnu. Džordž iz džungle. Sto mu gromova!
No, sve sam to lepo skrivao u sebi. Uostalom, J. je bila vrlo zadovoljna Mumijom. Biću, dakle, maksimalno pozitivan i koncentrisaću se na Žila Verna. I čim sam to pomislio, odmah se i dobro raspoloženje vratilo. Pravi heroj mog detinjstva, kad malo bolje razmislim. I Karl Maj i Stivenson i Vels i London i razni još, ali jedan je Žil Vern, realno. No tek kad sam otišao na Vikipediju i kad sam se suočio sa tom bibliografijom, krenuli su da mi rade fleševi iz detinjstva. Očigledno, bio sam fan kosmičkih razmera – ne samo 20000 milja, Putovanja na Mesec, Puta oko sveta, Tajanstvenih ostrva i sličnih klasika, već i Dece kapetana Granta! Misterija Antarktika! Arktika! Moćnog Orinoka! Okej, rekao sam sam sebi, dosta je bilo kukanja. Ovo je Žil fucking Vern!
I tako, posle kratkotrajne borbe sa samim sobom, uspeo sam da pronađem neki unutrašnji mir i da prilično spokojno počnem da obraćam pažnju na platno. I da ignorišem Brendana Frejzera. Koji je u ovom filmu profesor Trevor Anderson, naravno. On sa Šonom, sinom svoje sestre, odlazi na Island i tamo upada u neverovatnu avanturu koja podrazumeva ne samo fantastično putovanje u središte Zemljine kugle, već i pravu malu romansu sa prelepom Islanđankom Hanom. Režija: Erik Brevig
Uloge: Brendan Frejzer, Džoš Hačerson, Anita Brim
Distribucija: Tak
I pored ogromne ljubavi prema bioskopima, filmovima uopšte, nekada mi je baš teško da se nateram da odem do najbliže dvorane. Nikada na tu mrzovolju ne utiče ružno vreme, ili recimo odsustvo nekoga ko bi mi pravio društvo, to ne. Jedina stvar koja može da me učini mrzovoljnim spram odlazaka u bioskop može da bude repertoar. Naravno, i tu su stvari malo komplikovanije nego što se to čini – neretko me i potencijalno zanimljivi filmovi nimalo ne privlače – ali ovog puta je sve bilo prilično jednostavno. Čini se da sam bio previše vredan i nekako potrošio ceo repertoar. Inače fantastičan letnji repertoar, da ne bude zabune.
Dakle ovako je bilo: dedlajn se približio, pa smo J. i ja seli za kompjuter i prikačili se na neki sajt koji prati kulturni život grada (uglavnom kilavo se to obrađuje, gde god da se zaputiš). Gled'o, gled'o, gled'o, gled'o...a onda odjednom nisam, nisam, nisam i nisam. Mama mia, Zohan, Get smart i Put u središte Zemlje. I tek je tu nastala prava muka. Na levoj strani, uglavnom izvanredni filmovi, Betmeni, Voliji i sl, na desnoj krš neopevani. Zohan i Get Smart, možda nekom drugom prilikom, kad se napušim kreka. Iskreno, nemam ništa protiv takvih filmova, često se i smejem i uživam u njima, ali ne. Danas ne.
Mama mia – stvarno ne mogu sa detetom na ovako nešto, šta njoj znači Abba? Šta meni znači Abba? I na kraju, logično, bio sam oduševljen što ću gledati visokobudžetnu holivudsku avanturu prema romanu Žila Verna. Skakao sam do neba! U stvari, pokušavao sam da potisnem osećanje očaja koje je čučalo duboko u meni: ''Oh ne, ne ponovo Brendan Frejzer. Samo dve nedelje su prošle od Mumije! Ne, samo on ne!''. Kroz sat vremena sedeli smo u Taku i čekali da se skot pojavi na platnu. Džordž iz džungle. Sto mu gromova!
No, sve sam to lepo skrivao u sebi. Uostalom, J. je bila vrlo zadovoljna Mumijom. Biću, dakle, maksimalno pozitivan i koncentrisaću se na Žila Verna. I čim sam to pomislio, odmah se i dobro raspoloženje vratilo. Pravi heroj mog detinjstva, kad malo bolje razmislim. I Karl Maj i Stivenson i Vels i London i razni još, ali jedan je Žil Vern, realno. No tek kad sam otišao na Vikipediju i kad sam se suočio sa tom bibliografijom, krenuli su da mi rade fleševi iz detinjstva. Očigledno, bio sam fan kosmičkih razmera – ne samo 20000 milja, Putovanja na Mesec, Puta oko sveta, Tajanstvenih ostrva i sličnih klasika, već i Dece kapetana Granta! Misterija Antarktika! Arktika! Moćnog Orinoka! Okej, rekao sam sam sebi, dosta je bilo kukanja. Ovo je Žil fucking Vern!
Njih troje upadaju u pećinu koja ubrzo biva zatrpana, pa u potrazi za izlazom silaze sve dublje i dublje u planetu, otkrivajući pritom čudesni biljni i životinjski svet koji nekim čudom buja i daleko od Sunca, plavog neba i ostalih blagodeti koje omogućuju život. Nadrealna i nezamisliva bića se samo ređaju pred nama: biljke ljudožderi, džinovske leteće pirane, fosforescentne ptičice, strašni dinosaurusi. Povrh svega, na novootkrivenom svetu postaje sve toplije i toplije. Da li će naša družina biti brža i od vulkanske erupcije koja je neizbežna? Da li će svi ostati nepovređeni? Da li je romansa održiva? Odgovori na ove misterije – samo u obližnjem bioskopu!
Trejler
I tako, nekako sam preživeo. Nije bilo mnogo dosadno, nije bilo čak ni preterano glupo i infantilno. Naravno, sve je bilo maksimalno predvidljivo i apsolutno podređeno publici starosti između 8 i 12 godina. Dosta dobri specijalni efekti i sve u svemu sasvim podnošljiv porodični film. Ipak, jasno mi je bilo da ću instantno zaboraviti ovu avanturu. Istina, ne baš toliko da ću samo dva dana kasnije morati da propitujem J. šta se ono beše desilo sa ovim ili onim, ali pravo razočaranje me je u stvari stiglo tek kada sam otišao na internet da prepišem špicu i shvatio da svi fanovi pričaju samo o nečemu što ni J. ni ja nismo ni primetili. A kako smo i mogli? Ne samo obožavaoci i dečurlija, već su i svi kritičari bili prilično jednoglasni u hvalospevima 3D projekcije kojoj su prisustvovali. Spektakularno, kažu. Šta? A gde su naše naočari?
Odjednom, jasni su mi bili oni kadrovi kada naši junaci na improvizovanom splavu bejzbol palicama nekoliko minuta mlate leteće pirane i šalju ih sa iskeženim zubima pravo u objektiv kamere. I još mnoge druge scene. Stvarno nije bilo fer što smo ostali uskraćeni za verovatno jedini ozbiljan kvalitet ovog filma.
Ipak, nisam hteo da i detetu kvarim ugođaj, pa ni J. nisam rekao ništa o svom otkriću. Ona je i ovako uživala. I u piranama i u kolibrima i proždrljivim biljkama i svemu ostalom. Pa i u Brendanu Frejzeru.
Ocene:
Ja **1/2
J: *****