FEST je u toku a na njemu je i naš kolumnista Miško Bilbija. "Posle prve polovine tzv. festivala, izgleda da su svi imali dosta sreće - filmovi uopšte nisu toliko loši ove zime".
Ništa se nije promenilo u odnosu na prethodne godine. Same ol' besmisleni i polurealizovani programi, same ol' selektorsko-organizacioni tim, same ol' publika. Ali šta reći više od toga da je sve to staro super, divno, naročito kada ih poredite sa novim tekovinama, recimo rukovodstvom Sava centra. Nakon svega, ostala je samo nada da će makar novi filmovi doneti neko uzbuđenje u mračnu, mračnu beogradsku svakodnevnicu. Posle prve polovine tzv. festivala, izgleda da su svi imali dosta sreće - filmovi uopšte nisu toliko loši ove zime.
FROST-NIKSON (Frost/Nixon, Ron Hauard)
Čini se da su filmovi sa političkom temom nekako obeležili ovaj FEST i iako to svakako nije bio neki osmišljeni selektorski koncept (šteta, baš je sve to moglo i da se zaokruži još nekim filmom, dokumentarcem...), oni su na svoj način dominirali prvom polovinom FEST-a. Frost–Nikson je prema svemu što smo znali o filmu, obećavao da će biti i intrigantan i inteligentan, ali da će biti ovoliko uzbudljiv i inspirativan, zaista nije bilo lako predvideti. Ron Hauard je, nema dileme, najzaslužniji za to što se pozorišna priča Pitera Morgana o jednom TV intervjuu pretvorila u filmski spektakl kakav se obično viđa samo u sportskim filmovima. Kao da priča priču o, na primer, bokserskom meču jednog posrnulog teškaša i neozbiljnog bantamaša, Hauard se od prvog minuta bavi, kako i treba u sportskom pregledu, prvo upoznavanjem igrača, zatim odabirom timova koji će pomagati šampionima, pa pripremama za veliki obračun i konačno i samom bitkom. Da, naravno, poznato je da je Nikson poslednji gong dočekao na kolenima, iako je ubedljivo dobio sve dotadašnje runde, ali to ne smeta da se na ivici stolice prati ovaj naizgled neravnopravni duel sve do samog kraja. Frenk Landžela je kolosalan kao bivši predsednik, ali Majkl Šin je taj koji na savršen način ponavlja svoju pozorišnu ulogu i u film unosu neophodan nemir, pa čak i strepnju u ishod koji je svima poznat. Drama, ali kao triler. (****)
MILK (Milk, Gas Van Sant)FROST-NIKSON (Frost/Nixon, Ron Hauard)
Čini se da su filmovi sa političkom temom nekako obeležili ovaj FEST i iako to svakako nije bio neki osmišljeni selektorski koncept (šteta, baš je sve to moglo i da se zaokruži još nekim filmom, dokumentarcem...), oni su na svoj način dominirali prvom polovinom FEST-a. Frost–Nikson je prema svemu što smo znali o filmu, obećavao da će biti i intrigantan i inteligentan, ali da će biti ovoliko uzbudljiv i inspirativan, zaista nije bilo lako predvideti. Ron Hauard je, nema dileme, najzaslužniji za to što se pozorišna priča Pitera Morgana o jednom TV intervjuu pretvorila u filmski spektakl kakav se obično viđa samo u sportskim filmovima. Kao da priča priču o, na primer, bokserskom meču jednog posrnulog teškaša i neozbiljnog bantamaša, Hauard se od prvog minuta bavi, kako i treba u sportskom pregledu, prvo upoznavanjem igrača, zatim odabirom timova koji će pomagati šampionima, pa pripremama za veliki obračun i konačno i samom bitkom. Da, naravno, poznato je da je Nikson poslednji gong dočekao na kolenima, iako je ubedljivo dobio sve dotadašnje runde, ali to ne smeta da se na ivici stolice prati ovaj naizgled neravnopravni duel sve do samog kraja. Frenk Landžela je kolosalan kao bivši predsednik, ali Majkl Šin je taj koji na savršen način ponavlja svoju pozorišnu ulogu i u film unosu neophodan nemir, pa čak i strepnju u ishod koji je svima poznat. Drama, ali kao triler. (****)
Ovaj film će mnogi pamtiti pre svega zbog incidenta koji je inicirao sam domaćin FEST-a, Sava centar, odnosno njegovo primitivno rukovodstvo, ali to i nije baš najpravednija sudbina za biografiju Harvija Milka, prvog gej političara u Americi. Lično, bio sam u iskušenju da Milku dam sve zvezdice ovog sveta iz prostog razloga što sam bio iznenađen činjenicom da je Gas Van Sant napravio gledljiv film, prvi put nakon, hm, 18 godina, ali na kraju sam se ipak obuzdao. I Milk se gleda kao da je čista fikcija, priča koju je neko mogao samo da izmisli, pa se zbog toga verovatno još i više uživa u Kaliforniji 70-ih godina i novom vremenu koje neumitno stiže, ali za koje se morala i krv prolivati. Šon Pen je, kako svuda i piše i kako i nagrade govore, spektakularno uverljiv bez ijedne banalnosti u svojoj glumi, ali opet je jedan epizodista, Džoš Brolin, taj koji zamalo da ukrade slavu čak i Šonu Penu. Svejedno, svi su dakle fenomenalni, ali pored toga što su suze lile centrom Sava, čini se da je u drugoj polovini moglo da bude i zanimljivije i sa malo više poezije. (***)
ELITNA JEDINICA (Tropa de Elita, Žoze Padilja)
Potpuno je neverovatno, neobjašnjivo, a bogami i nečuveno da jedan ovakav film dobije Zlatnog medveda u Berlinu. Manje je čudno da je u našoj zemlji ovaj film dočekan sa oduševljenjem pre svega publike, ali svejedno, malo drugačije ću ubuduće gledati na sve one koji mi se ozarenog lica obrate sa: 'Jel' si gledao Elitnu jedinicu'? Jesam, gledao sam je i u Kuli i u Beogradu, mada ovakav sadizam teško da se može zamisliti čak i u zemljama kakve su Srbija i Brazil. Sve je jezivo u ovom filmu, ali reakcija publike najbolje govori o tome koliko ovaj film u stvari promoviše nasilje. Naročito ga ne osuđuje, jer da je suprotno, verovatno bismo makar na kraju bili obavešteni da se lik kapetana Nasimenta trenutno nalazi pod ozbiljnom istragom brazilske policije zbog brojnih prekršaja pravila službe, ali i teške korupcije. Nasimento je, inače, jedini svetli lik prve polovine filma, inteligentan, savestan i požrtvovan policajac. Njegova transformacija u zver u uniformi koja ubija sve pred sobom, barem u mojoj knjizi, ovom mediokritetskom filmu oduzima i ono malo zvezdica koje sam pomislio da mu nadenem. Barem nam ovde fašizma više ne treba nimalo. (*)
MEĐUNARODNA ZAVERA (The International, Tom Tikver)
Uvek se svaki film Toma Tikvera očekuje sa posebnom pažnjom, ali ovog puta, saznanjem da se radi o filmu u kojem su glavni negativci multinacionalne kompanije i banke, moje nestrpljenje pred početak projekcije postalo je nesnosno. Baš kao što je i sam film nesnosno uzbudljiv i to ne samo pri apsolutno senzacionalnom razvaljivanju Gugenhajm muzeja u Njujorku, već i u svakom trenutku koji Naomi Vats, Klajv Oven i ostali provode po kancelarijama, tajnim sastancima i ulicama mnogih evropskih gradova. Naravno, svi odavno znamo koliko zla leži u bankama i korporacijama, ali kada nam to na ovaj način kaže jedan Tom Tikver i to uz sve što jedan film i čini izuzetnim, dakle uz sjajne glumce, neizdrživ ritam, besprekorno režirane i montirane akcione scene (+ već pomenuti Gugenhajm obračun koji je priča za sebe) i nedvosmislenu poruku da i pored svog beznađa pojedinac možda i može sam nešto da pokrene i učini. Naravno, nisam rekao ko je taj pojedinac koji pravi razliku u genijalnom finalu ovog perfektnog trilera. Možda ih je i više. (*****)
REVOLUCIONARNI PUT (Revolutionary Road, Sem Mendes)
Nakon seciranja američkog predgrađa 90-tih godina u filmu koji mu je i doneo slavu, Američkoj lepoti, Sem Mendes je odlučio da se na sličan način pozabavi istim miljeom, ali u Konektiketu 50-ih godina prošlog veka. Kejt Vinslet (razapeta između dva najvažnija muškarca u svom životu, Di Kaprija, partnera iz Titanika i Mendesa, muža) sija svim sjajem, baš kao i Leonardo, u filmu koji nam otkriva tu epohalnu istinu da brak nikako ne funkcioniše, naročito kada oni umešani u taj poduhvat pokušavaju da se izvuku iz kolotečine. Film specijalne atmosfere, kamernih situacija i bez i trunke humora koji je na neki način krasio već pomenutu Američku lepotu. Nakon projekcije, bićete tužni, beznadežno depresivni i pomalo smoreni. Uopšte, teško je voleti ovakav film, ali ga je još teže zaboraviti. Možda bi trebalo pročitati istoimenu knjigu Pitera Jejtsa. (***)
Miško Bilbija