Ni druga polovina FEST-a nije bia ništa manje zanimljivija od prve. Pet zvezdica "Rvaču", pohvale Klintu Istvudu za "Zamenu".
Ni druga polovina FEST-a nije bila ništa manje zanimljiva od prve; opet ne nekom posebnom zaslugom selektora ili organizatora, pa čak ni publike, već prosto zahvaljujući nešto kvalitetnijoj globalnoj filmskoj ponudi. Mada, i ovde bi trebalo povući neku granicu.
Gledajući brojne ankete sa festivalskim posetiocima po raznim domaćim televizijama opčinjenim ovim našim kvazi glamurom, nedvosmisleno sam potvrdio svoje dugogodišnje iskustvo koje mi uvek kazuje da je bolje kloniti se projekcija i publike u večernjim satima. To i nije prava, redovna bioskopska publika, već festivalska gužva kojoj je kao učitana neka mantra: ''Festival je odličan, posebno mi se sviđa to što nema američkog filma.'' Ili: ''Prava stvar za kulturu ovog grada, konačno mesto na kojem nema holivudske dominacije...'', i slično.
Da li je uopšte potrebno napominjati kako su američki filmovi, iako u debeloj manjini, bili i najbolji na ovogodišnjem FEST-u? Treba li uopšte naglašavati kako je najbolji film ovogodišnjeg FEST-a baš američki film i to onaj sa najprozaičnijom mogućom temom?
RVAČ (The Wrestler, Daren Aronofski)
Naravno, ovde se radi o filmu o kojem se možda i najmanje pričalo u već pomenutim medijima, verovatno zbog teme koju obrađuje, a oni koji su ga i pominjali, uglavnom su isticali fantastičnu ulogu Mikija Rurka i bavili se njegovom karijerom i kambekom i Oskar pojavljivanjem, a ponajmanje ovim sjajnim filmom Darena Aronofskog, koji nas je već debelo zadužio svojom dosadašnjom filmografijom. Miki zaista jeste fantastičan u ovom filmu, ali ne koliko i sam film. Svi oni koji su se unapred uplašili načina na koji će Aronofski obraditi ovu temu, ili barem svi oni koji su bili skeptični po tom pitanju (da, i ja), grdno su se iznenadili onim što ih je čekalo u sali. Dakle ništa od montažnih sekvenci koje pomućuju svest, ništa od raskošnih kadrova i postupaka koji dokazuju umeće i zanat, umesto toga jedan maksimalno pošten i vrlo običan i jednostavan film. Naravno, Aronofski ima svoje skrivene, čak i manipulativne tehnike koje obilato koristi (konstantno snimanje Rema s leđa, promene ritma i sl.), ali emocija koju proizvodi u prvom je planu. Osamdesete su davno prošle, a sa njima i zlatno doba Rendija ''The Ram'' Robinsona koji je već uveliko na zalasku bogate i respektabilne karijere profesionalnog rvača (da, ONO rvanje sa Foksa), ali i na samom rubu siromaštva i bede. Iako veteran, on je prinuđen da i dalje ulazi u ring ne bi li opstao. Međutim, vreme glamuroznih arena je davno prošlo i Rem je sada prinuđen da sa sličnima sebi deli ringove postavljene po srednjoškolskim fiskulturnim salama i opštinskim centrima. U maniru najboljih sportskih filmova, ''Rvač'' insajderski gleda u jednu od najmisterioznih pojava u modernom sportu, borilački karavan zvani Američko rvanje, poznat po tome da u njemu ima svega, ali ne i sporta. Naravno, sve je potpuno drugačije od onoga što se očekuje od ovakvih boraca, ali tako je to obično u velikim filmovima. Miki je, da ponovim, genijalan, baš kao i lik koji glumi, ali ništa manje genijalna nije ni Marisa Tomei. U svakom slučaju, FEST očigledno i nije bio pravo mesto za ovakav film. Sačekajte ga u bioskopima. Decu ostavite negde, ovo rvanje im se neće svideti. Povedite žene i ponesite maramice, za sebe. (*****)
ZAMENA (Changeling, Klint Istvud)Gledajući brojne ankete sa festivalskim posetiocima po raznim domaćim televizijama opčinjenim ovim našim kvazi glamurom, nedvosmisleno sam potvrdio svoje dugogodišnje iskustvo koje mi uvek kazuje da je bolje kloniti se projekcija i publike u večernjim satima. To i nije prava, redovna bioskopska publika, već festivalska gužva kojoj je kao učitana neka mantra: ''Festival je odličan, posebno mi se sviđa to što nema američkog filma.'' Ili: ''Prava stvar za kulturu ovog grada, konačno mesto na kojem nema holivudske dominacije...'', i slično.
Da li je uopšte potrebno napominjati kako su američki filmovi, iako u debeloj manjini, bili i najbolji na ovogodišnjem FEST-u? Treba li uopšte naglašavati kako je najbolji film ovogodišnjeg FEST-a baš američki film i to onaj sa najprozaičnijom mogućom temom?
RVAČ (The Wrestler, Daren Aronofski)
Naravno, ovde se radi o filmu o kojem se možda i najmanje pričalo u već pomenutim medijima, verovatno zbog teme koju obrađuje, a oni koji su ga i pominjali, uglavnom su isticali fantastičnu ulogu Mikija Rurka i bavili se njegovom karijerom i kambekom i Oskar pojavljivanjem, a ponajmanje ovim sjajnim filmom Darena Aronofskog, koji nas je već debelo zadužio svojom dosadašnjom filmografijom. Miki zaista jeste fantastičan u ovom filmu, ali ne koliko i sam film. Svi oni koji su se unapred uplašili načina na koji će Aronofski obraditi ovu temu, ili barem svi oni koji su bili skeptični po tom pitanju (da, i ja), grdno su se iznenadili onim što ih je čekalo u sali. Dakle ništa od montažnih sekvenci koje pomućuju svest, ništa od raskošnih kadrova i postupaka koji dokazuju umeće i zanat, umesto toga jedan maksimalno pošten i vrlo običan i jednostavan film. Naravno, Aronofski ima svoje skrivene, čak i manipulativne tehnike koje obilato koristi (konstantno snimanje Rema s leđa, promene ritma i sl.), ali emocija koju proizvodi u prvom je planu. Osamdesete su davno prošle, a sa njima i zlatno doba Rendija ''The Ram'' Robinsona koji je već uveliko na zalasku bogate i respektabilne karijere profesionalnog rvača (da, ONO rvanje sa Foksa), ali i na samom rubu siromaštva i bede. Iako veteran, on je prinuđen da i dalje ulazi u ring ne bi li opstao. Međutim, vreme glamuroznih arena je davno prošlo i Rem je sada prinuđen da sa sličnima sebi deli ringove postavljene po srednjoškolskim fiskulturnim salama i opštinskim centrima. U maniru najboljih sportskih filmova, ''Rvač'' insajderski gleda u jednu od najmisterioznih pojava u modernom sportu, borilački karavan zvani Američko rvanje, poznat po tome da u njemu ima svega, ali ne i sporta. Naravno, sve je potpuno drugačije od onoga što se očekuje od ovakvih boraca, ali tako je to obično u velikim filmovima. Miki je, da ponovim, genijalan, baš kao i lik koji glumi, ali ništa manje genijalna nije ni Marisa Tomei. U svakom slučaju, FEST očigledno i nije bio pravo mesto za ovakav film. Sačekajte ga u bioskopima. Decu ostavite negde, ovo rvanje im se neće svideti. Povedite žene i ponesite maramice, za sebe. (*****)
CHANGELING
Stvarno ne znam do kada će 80-godišnji Klint Istvud praviti filmove, ali se iskreno nadam da će to raditi večno. I to ovako, u serijama, po dva komada u cugu (uzgred, zašto i Gran Torino nije na FEST-u? Postoji li suvislo objašnjenje za takav propust?). ''Zamena'' je film koji u stvari i nije mnogo obećavao, bez obzira na činjenicu da Klint Istvud definitivno ne ume da napravi loš film. Svejedno, skoro dva ipo sata u najavi, Anđelina Žoli u dramskoj ulozi i priča kojoj se zna kraj (istinita, dakle), možda i nisu elementi koji će naterati bilo koga da pojuri u bioskop, ali prava istina je potpuno drugačija. Sve počinje tiho i relativno mirno, nestankom jednog dečaka iz svog doma u Los Anđelesu, krajem 20-ih godina prošlog veka. Njegova majka, Anđelina, očajna je i ne pristaje na policijska uveravanja da će dečak sam da se vrati kući. Ipak, policija vraća dečaka, ali nekog kojeg ova majka ne prepoznaje. Polako, ali sigurno, od tog trenutka se film pretvara u moćnu kritiku tadašnje Amerike i posebno Grada Anđela. Kao i obično, Klint je beskompromisan i takav ostaje do kraja filma, sve dok ne izazove mučninu i nevericu (i to ne samo monstruoznim zločinom serijskog ubice), već i (naročito) drugom stranom pravde i života. U ovoj neverovatnoj borbi dobro je skoro usamljeno, zlo je sveopšte, ali Istvud se, po običaju, ne miri sa takvom podelom. I naravno, uspeva da nas natera da poverujemo čak i Anđelini Žoli u ovako teškoj i komplikovanoj ulozi. Zaslužena nominacija za nju – kakvo priznanje za reditelja! (****)
BURN AFTER READING
SPALITI NAKON ČITANJA (Burn After Reading, Braća Koen)Za razliku od Klinta Istvuda, braća Koen, pak, mogu da omanu i da isporuče kilav film. Ovaj realno možda i ne spada u tu kategoriju, ali visoki standardi koje su braća postavila svojim minulim radom, a naročito prethodnim remek-delom (No Country...), dozvoljavaju kritiku i blago razočaranje ili čak i ravnodušnost (šta je gore od ova dva?). Sadržaj govori sve: Linda (Frensis MekDormand) i Čad (Bred Pit), zaposleni u lokalnoj vežbaonici, slučajno dolaze u posed memoara jednog svrgnutog CIA operativca (Kluni) kojeg želi da se otarasi ne samo Agencija, već i rođena žena (Tilda Svinton). Linda i Čad pokušavaju da ''utope'' disketu sa važnim podacima, pa makar i Rusima, ali stvari se ne odvijaju po njihovom planu. U svakom slučaju, svi putevi kao da vode pravo do bivšeg agenta. Sve, dakle, zvuči super, kao pravi trejdmark specijalitet braće Koen, sumanuto i mračno, uvrnuto i urnebesno u isto vreme, nešto kao ''Fargo'', ali ovaj film, iako konstantno zabavan, nikako da proradi do kraja. Prepun istinskih filmskih zvezda, ''Spaliti nakon čitanja'' izgleda kao film koji je ingeniozno zamišljen i koncipiran, odlično započet, ali onda ispušten i prepušten sam sebi. Ovakvom timu su i takve stvari dozvoljene, tako da niko neće preterano razočaran napustiti dvoranu. Uostalom, nije teško zamisliti ovaj film kao tranziciju ka nekom novom remek-delu. (***)
BENJAMIN BUTTON
NEOBIČAN SLUČAJ BENDŽAMINA BATONA (The Curious Case of Benjamin Button, Dejvid Finčer)
Znam, znam, ovo nije FEST već redovan repertoar, ali pa šta, ovaj film je glatko mogao da se pojavi i na ovom našem FEST-u, zbog brojnih Oskar nominacija u svakom slučaju, ali nije. Opet neznano zbog čega. Što se mene tiče i bolje što nije, ali svi oni koji na festivalu otvoreno kritikuju američku kinematografiju, baš bi u ovakvom filmu uživali. Prvo tu je Dejvid Finčer, darling beogradskih filmofila koji mu opraštaju sve nakon ''Borilačkog kluba'', (ja bih mu oprostio sve sem tog filma), pa zatim i to trajanje od 3 sata (mnogima garancija da se radi o dobrom, umetničkom filmu, iako ova dužina u slučaju Bendžamina Batona nema apsolutno nikakvo dramaturško opravdanje), a konačno i sav taj hajp i nominacije i tako dalje. No svejedno, film je tu. Ja sam se naravno prevario i grdno pokajao. Opasno mi je bilo dosadno, opasno; dremao sam iako sam bio ispavan, ali sam bio vrlo budan na samom kraju filma pa da primetim tu morbidariju koju je Finčer smislio nesrećnom Bredu Pitu. Dok se infatilni starac na samom početku filma možda i može progutati, a naslutiti svakako, dečak sa Alchajmerom je zaista bio previše, čak i za Finčera. Naravno, epohe su besprekorno dočarane, slike su sjajne i sa te strane sve funkcioniše u skladu sa budžetom. No narator je, recimo, neprepoznatljiva i dvestogodišnja Kejt Blanšet koja glumi kao da, logično, i ima tih 200 ili 300 godina, pa tako i njena naracija sama po sebi davi i uspavljuje, da budem blag i pristojan. Bred Pit je, opet, najveća žrtva ovog besmislenog i neizdrživog smora: Finčer je mogao svega i da ga poštedi i umesto da ga šminka i pretvara u starca, mogao je da za prvu polovinu angažuje, recimo, Roberta Redforda na koga naš izborani Bred neodoljivo podseća. Kada nije ceo Redford, Pit je patuljak sa glavom Redforda i uopšte, ovaj košmar od filma je u meni pobudio toliko bolesne i morbidne slike, da bi bolje bilo da ga što pre isteram iz glave. Znao sam da će biti gori čak i od Foresta Gampa i ipak sam otišao u bioskop. Niko mi nije kriv. (**)
Miško Bilbija