Daleko je ovo od savršenog, pa čak i odličnog filma u nekom širokom kontekstu, ali na našem mikroplanu Gajićev film je više od ''prijatnog osveženja'' ili ''iznenađenja sezone''...
Technotise - Edit i ja (2009)
Režija: Aleksa Gajić
Glasovi: Petar Kralj, Seka Sabljić, Nikola Đuričko, Srđan Todorović, Sanda Knežević
Distribucija: Sinears
Ko bi rekao da ćemo dočekati i ovakav jedan dan, kada će u Srbiji premijerno biti prikazan domaći, dugometražni animirani SF film, nastao prema motivima jednog srpskog stripa? Zaista, i samo po sebi ovo zvuči kao naučna fantastika, a još kada se ispostavi da se radi o dobrom, čak odličnom filmu, onda tek stvari postaju nejasne i mutne. U stvari, kad malo bolje razmislim, vrlo je malo domaćih igranih filmova koji mogu da pariraju Tehnotajzu; scenario, dijalozi, gluma (glasovima), režija...A šta je to ove godine, recimo, bilo bolje od Tehnotajza?
Naravno, daleko je ovo od savršenog, pa čak i odličnog filma u nekom širokom kontekstu, ali na našem mikroplanu Gajićev film je ne samo ''prijatno osveženje'' ili ''iznenađenje sezone''; da, sve to, ali i ozbiljan film na kojem su radili neki jako talentovani i vredni ljudi, mnogo promišljeniji nego bilo koji domaći spektakl ili kandidat za Oskara. Poslednjih godina sam odgledao brdo stranih, dugometražnih crtanih filmova i jedno je sigurno - da su producenti Tehnotajza imali budžet kakvim barataju svi ostali, ova naša anima bi zauzimala vrlo pristojno mesto čak i u takvoj, svetskoj konkurenciji.
No, krenimo redom. Prvo je postojao strip objavljen pre nekih desetak godina, zatim je Aleksa Gajić nastavio da se ovim sportom bavi u Francuskoj, zemlji stripova, da bi na kraju njegovi likovi oživeli i u ovoj formi. Glavna junakinja filma je Edit, studentkinja beogradskog Univerziteta, ali u dalekoj 2074. godini. Pored studija, ona upražnjava i humanitarni rad, pa tako u jednoj (sumnjivoj) naučnoj organizaciji volontira i pazi na Abela, autističnog naučnika od kojeg se očekuje neka revolucionarna formula koja će objediniti sve zemaljske izvore energije i tako čovečanstvu doneti najveće moguće blagodeti, samo ako, naravno, pre toga neka korporacija ili slični negativci ne preotmu otkriće i iskoriste ga u svoje neljudske svrhe. Zvuči naivno i jednostavno, ali zanimljivi likovi priču čine mnogo kompleksnijom i uzbudljivijom. Edit je prava Beograđanka, pa tako čak i u budućnosti u našem gradu studenti čine sve ne bi li izigrali sistem. Ubrizgani čip sumnjivog kvaliteta i porekla, međutim, kod Edit pravi malu zbrku u organizmu, pravi karambol u stvari, te na kraju ona dobija i svoje paralelno oteletvorenje u vidu Edija, Editinog...Klona? Dvojnika? Stvari uskoro postaju nerazmrsive, ali Edit ima rešenje za sve probleme.
Uopšte nisam ni razmišljao o prikladnosti filma njenom uzrastu kada sam sa J. (10 ipo) krenuo u Kolosej. Crtani je crtani, mislio sam se ja, ali ovo baš i nije film za decu njenih godina. J. je, naravno, bila vrlo zadovoljna filmom, čak je i glasno učestvovala tokom projekcije i to baš u onim delovima koji su i svima ostalima bili najzanimljiviji - segmenti sa futurističkim Beogradom - ali erotske scene i ružne reči naterali su nas oboje da se vrpoljimo. Zanimljivo, imali smo skoro iste primedbe i impresije, pa otud i identične ocene (istina, moja malo nabudžena): njoj je drugi deo filma bio komplikovan i nerazumljiv, meni dosadan; meni nije smetala svedena animacija, njoj je crtež bio sjajan; ona se najviše bunila zbog psovki, ja zbog seksa na platnu; oboje smo se do suza smejali nekim fazonima (uglavnom Seki Sabljić i futurističkoj telenoveli) i oboje smo bili oduševljeni glasovima. I zaista, glumci su briljirali u svojim ulogama i to svi, a ponajviše oni najpoznatiji. Tako Žika Todorović, Đuričko i Glogovac bolje funkcionišu nego bilo koji glas koji u sinhronizaciji oživljava junake iz stranih crtaća, dok veterani svoje likove čine življim od onih iz naših igranih filmova. I da, product placement je smetao SVIMA u dvorani, baš svima. Coktanje je zvučno dominiralo u trenucima kada bi se na platnu pojavljivali bilbordi sa sponzorima, a čak je i J. nekoliko puta negodovala zbog raznih žvakaćih guma i banaka koje agresivno i nepristojno narušavaju i estetiku i naraciju filma. Neshvatljiva i jadna intervencija i producenata i sponzora. Kontra efekat - u svakom slučaju, barem što se mene tiče.
I tako je prošla ova prva srpska anima sa francuskim stripovskim šmekom. Odlično. Toliko dobro da smo se i J. i ja na kraju ponadali i nekom novom filmu iz Tehnotajz sveta. U dogledno vreme.
J: ****
Ja: ****
Režija: Aleksa Gajić
Glasovi: Petar Kralj, Seka Sabljić, Nikola Đuričko, Srđan Todorović, Sanda Knežević
Distribucija: Sinears
Ko bi rekao da ćemo dočekati i ovakav jedan dan, kada će u Srbiji premijerno biti prikazan domaći, dugometražni animirani SF film, nastao prema motivima jednog srpskog stripa? Zaista, i samo po sebi ovo zvuči kao naučna fantastika, a još kada se ispostavi da se radi o dobrom, čak odličnom filmu, onda tek stvari postaju nejasne i mutne. U stvari, kad malo bolje razmislim, vrlo je malo domaćih igranih filmova koji mogu da pariraju Tehnotajzu; scenario, dijalozi, gluma (glasovima), režija...A šta je to ove godine, recimo, bilo bolje od Tehnotajza?
Naravno, daleko je ovo od savršenog, pa čak i odličnog filma u nekom širokom kontekstu, ali na našem mikroplanu Gajićev film je ne samo ''prijatno osveženje'' ili ''iznenađenje sezone''; da, sve to, ali i ozbiljan film na kojem su radili neki jako talentovani i vredni ljudi, mnogo promišljeniji nego bilo koji domaći spektakl ili kandidat za Oskara. Poslednjih godina sam odgledao brdo stranih, dugometražnih crtanih filmova i jedno je sigurno - da su producenti Tehnotajza imali budžet kakvim barataju svi ostali, ova naša anima bi zauzimala vrlo pristojno mesto čak i u takvoj, svetskoj konkurenciji.
No, krenimo redom. Prvo je postojao strip objavljen pre nekih desetak godina, zatim je Aleksa Gajić nastavio da se ovim sportom bavi u Francuskoj, zemlji stripova, da bi na kraju njegovi likovi oživeli i u ovoj formi. Glavna junakinja filma je Edit, studentkinja beogradskog Univerziteta, ali u dalekoj 2074. godini. Pored studija, ona upražnjava i humanitarni rad, pa tako u jednoj (sumnjivoj) naučnoj organizaciji volontira i pazi na Abela, autističnog naučnika od kojeg se očekuje neka revolucionarna formula koja će objediniti sve zemaljske izvore energije i tako čovečanstvu doneti najveće moguće blagodeti, samo ako, naravno, pre toga neka korporacija ili slični negativci ne preotmu otkriće i iskoriste ga u svoje neljudske svrhe. Zvuči naivno i jednostavno, ali zanimljivi likovi priču čine mnogo kompleksnijom i uzbudljivijom. Edit je prava Beograđanka, pa tako čak i u budućnosti u našem gradu studenti čine sve ne bi li izigrali sistem. Ubrizgani čip sumnjivog kvaliteta i porekla, međutim, kod Edit pravi malu zbrku u organizmu, pravi karambol u stvari, te na kraju ona dobija i svoje paralelno oteletvorenje u vidu Edija, Editinog...Klona? Dvojnika? Stvari uskoro postaju nerazmrsive, ali Edit ima rešenje za sve probleme.
Uopšte nisam ni razmišljao o prikladnosti filma njenom uzrastu kada sam sa J. (10 ipo) krenuo u Kolosej. Crtani je crtani, mislio sam se ja, ali ovo baš i nije film za decu njenih godina. J. je, naravno, bila vrlo zadovoljna filmom, čak je i glasno učestvovala tokom projekcije i to baš u onim delovima koji su i svima ostalima bili najzanimljiviji - segmenti sa futurističkim Beogradom - ali erotske scene i ružne reči naterali su nas oboje da se vrpoljimo. Zanimljivo, imali smo skoro iste primedbe i impresije, pa otud i identične ocene (istina, moja malo nabudžena): njoj je drugi deo filma bio komplikovan i nerazumljiv, meni dosadan; meni nije smetala svedena animacija, njoj je crtež bio sjajan; ona se najviše bunila zbog psovki, ja zbog seksa na platnu; oboje smo se do suza smejali nekim fazonima (uglavnom Seki Sabljić i futurističkoj telenoveli) i oboje smo bili oduševljeni glasovima. I zaista, glumci su briljirali u svojim ulogama i to svi, a ponajviše oni najpoznatiji. Tako Žika Todorović, Đuričko i Glogovac bolje funkcionišu nego bilo koji glas koji u sinhronizaciji oživljava junake iz stranih crtaća, dok veterani svoje likove čine življim od onih iz naših igranih filmova. I da, product placement je smetao SVIMA u dvorani, baš svima. Coktanje je zvučno dominiralo u trenucima kada bi se na platnu pojavljivali bilbordi sa sponzorima, a čak je i J. nekoliko puta negodovala zbog raznih žvakaćih guma i banaka koje agresivno i nepristojno narušavaju i estetiku i naraciju filma. Neshvatljiva i jadna intervencija i producenata i sponzora. Kontra efekat - u svakom slučaju, barem što se mene tiče.
I tako je prošla ova prva srpska anima sa francuskim stripovskim šmekom. Odlično. Toliko dobro da smo se i J. i ja na kraju ponadali i nekom novom filmu iz Tehnotajz sveta. U dogledno vreme.
J: ****
Ja: ****