Ovo je bila prilika koja se ne propušta ni u ludilu - originalni, slavni Romerov horor iz 1968, prvi deo zombi sage - u bioskopu!
Night Of the Living Dead (1968)
Režija: Džordž A. Romero
Uloge: Djuen Džons, Džudit O’Dei
Distribucija: Kolosej
Ovo je bila prilika koja se ne propušta ni u ludilu - originalni, slavni Romerov horor iz 1968, prvi deo zombi sage - u bioskopu! Gledao sam ovaj film više puta i od onih sam koji misle da ovo jeste jedan od najvećih horora ikada i da je ovo zaista jedan od najuticajnijih filmova svog vremena i imam DVD sa originalnom crno-belom fotografijom, imam čak i VHS kolorisan, gledao sam rimejk Toma Savinija (koji je ovde majstor spec. efekata) u bioskopu, gledao sam više puta i sve ostale Romerove filmove iz ovog serijala, štaviše, gledao sam sve druge Romerove filmove, gledao sam i sve rimejke svih delova, imam plakat iz ovog filma na zidu! Jedino što nisam imao u ovoj zombi kolekciji je bioskopsko iskustvo gledanja ''Noći živih mrtvaca''. I onda, kao, desi se to u Beogradu, 2009. godine. U multipleksu.
Iako sam bio pozvan na novinarsku projekciju u petak prepodne, nisam mogao da izdržim, pa sam zajedno sa M, koja je bila zblanuta mojom histerijom i koja nije bila ni svesna kuda je to vučem po kiši, pohitao na prvu projekciju ovog filma. Dakle četvrtak popodne, Kolosej.
Još u kolima sam u glavi prošao kroz ceo film. Znao sam da ništa loše ne može da se desi - ovakav film u udobnom multipleksu - ali, naravno, u životu ništa nije idealno. Možda da je Kinoteka organizovala ovakav događaj, ali nije, pa mi ništa nije preostalo nego da pomalo skeptičan ipak prihvatim one smešne 3D naočare od cepkačice i da se pripremim na zelenkaste zombije naknadno kolorisane verzije.
Bio je to kompromis na koji sam morao da pristanem. Istina, nije mi baš bilo najjasnije o čemu se ovde radi; deo sa kolorom sam možda i mogao da svarim, ali kako su od normalnog, low-budget crno-belog filma uspeli da naprave 3D projekciju? Zar film koji se priprema za tako nešto ne mora i da se snima specijalnom tehnikom? Gugl mi je kasnije pomogao - ovo je u stvari prvi igrani film koji je doživeo laboratorijsku transformaciju iz 2D u 3D. Da, sada su i to počeli da rade. I imbecilno je, odmah da kažem. Ali krenimo redom.
114.000 dolara je uspeo da sakupi Džordž Romero za svoj debitantski film. To ga je nagnalo da, možda i nesvesno, povuče neke poteze koji će ovaj film napraviti toliko kontroverznim: minijaturni budžet ga je naterao da scenario prilagodi ruralnom okruženju i da enterijere svede na jednu kuću, koristiće 35mm crno-beli film, kasting će mu činiti apsolutno anonimni glumci i slično. Sve odluke koje će mu kasnije i doneti epitet najuticajnijeg horora svih vremena. Romero je inače jako skroman tip i nebrojeno puta će kasnije u intervjuima istaći kako je baš ta hvaljena fotografija proizvod nužde, kako je Djuen Džons prošao kasting zato što je bio najbolji, a ne zato što je crnac, kako je njegov scenario u stvari totalna krađa Metisonovog romana ''Ja sam legenda'' i kako je on vampire zamenio zombijima samo da mu film ne bi tako očigledno ličio na Metisonovu priču. Da li treba pomenuti kako su upravo ti Romerovi zombiji (do tada su filmovi i literatura zombije prepoznavali isključivo kao žrtve haićanskih vudu rituala), koji u stvari predstavljaju mrtve koji ne žele da umru, izazvali pravu eksploziju ovog novog podžanra?
Kritičari nisu obraćali pažnju na Romerove izjave, ali publika je bila ta koja je prva prepoznala remek-delo u ovom produkcijskom kršu. U početku, film je bio neprimećen. Iako jezivo brutalan, prepun krvavih scena (Bosko čokoladni sirup), film je prikazivan subotom u matine terminima i prve reakcije su bile izrazito negativne. Trebalo je dosta vremena da prođe pa da neko sabere dva i dva i objavi kako je ''Night Of the Living Dead'' najprofitabilniji film tog vremena i kako je posle samo 5 godina zaradio blizu 10 miliona dolara. Onda su počele da stižu i prve hvalospevne kritike (slavna Polin Kil, recimo) koje su film postavile na pravo mesto.
trejler
Barbara i Džoni, sestra i brat, stižu na groblje u ruralnoj Pensilvaniji gde ih dočekuje situacija kakvu nisu ni sanjali - mrtvi hodaju i napadaju žive, ne bi li ih pojeli. Džoni momentalno gine (kasnije i ustaje), a Barbara uspeva da u šoku otrči do obližnje kuće i tamo sretne još nekoliko prestrašenih živih ljudi. Svi ze zatvaraju u kuću i tog trenutka kreće opsada zombija. Nakon 24 časa sve je gotovo, ali pitanje je ko će dočekati zoru i spasioce?
Subverzivna kritika američkog društva, ali i hladnog rata, oštra osuda rasizma, kritika američke politike u Vijetnamu, slika položaja žena u Americi - sve su to bile teme i teze od kojih su nastajali pravi eseji, ali realno, svega toga zaista i ima u Romerovom filmu. Uostalom, šta drugo i pomisliti kada vidite kako jedan crnac preživi sve napade kanibalistički raspoloženih zombija samo da bi ga ujutru ustrelio zadrigli beli rednek? Ili kako drugačije pročitati pasivne, katatonične i nesposobne ženske likove?
No sve to sam znao i pre ovog gledanja. M. nije. Njoj je ovo bilo prvo gledanje i prva stvar koju je rekla kada su se svetla upalila, bila je sledeća rečenica: ''Uh, kako li je tek bilo onima koji su film gledali u Americi, '68-e?''.
Na žalost, maksimalno su je smorili veštačka boja, preglasan ton u dvorani i besmislena 3D-izacija. Ja se nisam dao. Meni je sve bilo fantastično. Naočare su žuljale, slika je bila mutna, efekti nikakvi. Uostalom, mnogo mi je gadnije bilo da zombije gledam kako u crno-beloj tehnici jedu ljudsko meso, devojčici koja ubija sopstvenu majku uopšte nije potrebna roze haljinica da bi scena bila jeziva, kad brat ubije sestru nije ti potreban 3D efekat, a i izrazi lica nemrtvih su neuporedivo strašniji od njihove naknadne zelenkasto-sive boje.
I evo, sad je skoro 3 ujutro. Baš sam nekako zadovoljan i ispunjen. Neke slike i scene mi se vraćaju. Ukucavam sve svoje zvezdice. Proveravam vrata, gasim svetla i eto, znao sam, neko se iza mene šunja. Ništa ne vidim, samo čujem ono jezivo - They're coming to get you, Barbara, they're coming to get you! Jebote, kakav film!
M: ****
Ja: *****
Miško Bilbija
Režija: Džordž A. Romero
Uloge: Djuen Džons, Džudit O’Dei
Distribucija: Kolosej
Ovo je bila prilika koja se ne propušta ni u ludilu - originalni, slavni Romerov horor iz 1968, prvi deo zombi sage - u bioskopu! Gledao sam ovaj film više puta i od onih sam koji misle da ovo jeste jedan od najvećih horora ikada i da je ovo zaista jedan od najuticajnijih filmova svog vremena i imam DVD sa originalnom crno-belom fotografijom, imam čak i VHS kolorisan, gledao sam rimejk Toma Savinija (koji je ovde majstor spec. efekata) u bioskopu, gledao sam više puta i sve ostale Romerove filmove iz ovog serijala, štaviše, gledao sam sve druge Romerove filmove, gledao sam i sve rimejke svih delova, imam plakat iz ovog filma na zidu! Jedino što nisam imao u ovoj zombi kolekciji je bioskopsko iskustvo gledanja ''Noći živih mrtvaca''. I onda, kao, desi se to u Beogradu, 2009. godine. U multipleksu.
Iako sam bio pozvan na novinarsku projekciju u petak prepodne, nisam mogao da izdržim, pa sam zajedno sa M, koja je bila zblanuta mojom histerijom i koja nije bila ni svesna kuda je to vučem po kiši, pohitao na prvu projekciju ovog filma. Dakle četvrtak popodne, Kolosej.
Još u kolima sam u glavi prošao kroz ceo film. Znao sam da ništa loše ne može da se desi - ovakav film u udobnom multipleksu - ali, naravno, u životu ništa nije idealno. Možda da je Kinoteka organizovala ovakav događaj, ali nije, pa mi ništa nije preostalo nego da pomalo skeptičan ipak prihvatim one smešne 3D naočare od cepkačice i da se pripremim na zelenkaste zombije naknadno kolorisane verzije.
Bio je to kompromis na koji sam morao da pristanem. Istina, nije mi baš bilo najjasnije o čemu se ovde radi; deo sa kolorom sam možda i mogao da svarim, ali kako su od normalnog, low-budget crno-belog filma uspeli da naprave 3D projekciju? Zar film koji se priprema za tako nešto ne mora i da se snima specijalnom tehnikom? Gugl mi je kasnije pomogao - ovo je u stvari prvi igrani film koji je doživeo laboratorijsku transformaciju iz 2D u 3D. Da, sada su i to počeli da rade. I imbecilno je, odmah da kažem. Ali krenimo redom.
114.000 dolara je uspeo da sakupi Džordž Romero za svoj debitantski film. To ga je nagnalo da, možda i nesvesno, povuče neke poteze koji će ovaj film napraviti toliko kontroverznim: minijaturni budžet ga je naterao da scenario prilagodi ruralnom okruženju i da enterijere svede na jednu kuću, koristiće 35mm crno-beli film, kasting će mu činiti apsolutno anonimni glumci i slično. Sve odluke koje će mu kasnije i doneti epitet najuticajnijeg horora svih vremena. Romero je inače jako skroman tip i nebrojeno puta će kasnije u intervjuima istaći kako je baš ta hvaljena fotografija proizvod nužde, kako je Djuen Džons prošao kasting zato što je bio najbolji, a ne zato što je crnac, kako je njegov scenario u stvari totalna krađa Metisonovog romana ''Ja sam legenda'' i kako je on vampire zamenio zombijima samo da mu film ne bi tako očigledno ličio na Metisonovu priču. Da li treba pomenuti kako su upravo ti Romerovi zombiji (do tada su filmovi i literatura zombije prepoznavali isključivo kao žrtve haićanskih vudu rituala), koji u stvari predstavljaju mrtve koji ne žele da umru, izazvali pravu eksploziju ovog novog podžanra?
Kritičari nisu obraćali pažnju na Romerove izjave, ali publika je bila ta koja je prva prepoznala remek-delo u ovom produkcijskom kršu. U početku, film je bio neprimećen. Iako jezivo brutalan, prepun krvavih scena (Bosko čokoladni sirup), film je prikazivan subotom u matine terminima i prve reakcije su bile izrazito negativne. Trebalo je dosta vremena da prođe pa da neko sabere dva i dva i objavi kako je ''Night Of the Living Dead'' najprofitabilniji film tog vremena i kako je posle samo 5 godina zaradio blizu 10 miliona dolara. Onda su počele da stižu i prve hvalospevne kritike (slavna Polin Kil, recimo) koje su film postavile na pravo mesto.
trejler
Barbara i Džoni, sestra i brat, stižu na groblje u ruralnoj Pensilvaniji gde ih dočekuje situacija kakvu nisu ni sanjali - mrtvi hodaju i napadaju žive, ne bi li ih pojeli. Džoni momentalno gine (kasnije i ustaje), a Barbara uspeva da u šoku otrči do obližnje kuće i tamo sretne još nekoliko prestrašenih živih ljudi. Svi ze zatvaraju u kuću i tog trenutka kreće opsada zombija. Nakon 24 časa sve je gotovo, ali pitanje je ko će dočekati zoru i spasioce?
Subverzivna kritika američkog društva, ali i hladnog rata, oštra osuda rasizma, kritika američke politike u Vijetnamu, slika položaja žena u Americi - sve su to bile teme i teze od kojih su nastajali pravi eseji, ali realno, svega toga zaista i ima u Romerovom filmu. Uostalom, šta drugo i pomisliti kada vidite kako jedan crnac preživi sve napade kanibalistički raspoloženih zombija samo da bi ga ujutru ustrelio zadrigli beli rednek? Ili kako drugačije pročitati pasivne, katatonične i nesposobne ženske likove?
No sve to sam znao i pre ovog gledanja. M. nije. Njoj je ovo bilo prvo gledanje i prva stvar koju je rekla kada su se svetla upalila, bila je sledeća rečenica: ''Uh, kako li je tek bilo onima koji su film gledali u Americi, '68-e?''.
Na žalost, maksimalno su je smorili veštačka boja, preglasan ton u dvorani i besmislena 3D-izacija. Ja se nisam dao. Meni je sve bilo fantastično. Naočare su žuljale, slika je bila mutna, efekti nikakvi. Uostalom, mnogo mi je gadnije bilo da zombije gledam kako u crno-beloj tehnici jedu ljudsko meso, devojčici koja ubija sopstvenu majku uopšte nije potrebna roze haljinica da bi scena bila jeziva, kad brat ubije sestru nije ti potreban 3D efekat, a i izrazi lica nemrtvih su neuporedivo strašniji od njihove naknadne zelenkasto-sive boje.
I evo, sad je skoro 3 ujutro. Baš sam nekako zadovoljan i ispunjen. Neke slike i scene mi se vraćaju. Ukucavam sve svoje zvezdice. Proveravam vrata, gasim svetla i eto, znao sam, neko se iza mene šunja. Ništa ne vidim, samo čujem ono jezivo - They're coming to get you, Barbara, they're coming to get you! Jebote, kakav film!
M: ****
Ja: *****
Miško Bilbija