I eto, konačno je i smak sveta doživeo svoju pravu, spektakularnu holivudsku verziju. Očekivano, Roland Emerih je sam sebi zadao ovaj odgovoran zadatak.
2012 (2009)
Režija: Roland Emerih
Uloge: Džon Kuzak, Deni Glover, Vudi Harelson
Distribucija: Tak
I eto, konačno je i smak sveta doživeo svoju pravu, spektakularnu holivudsku verziju. Očekivano, Roland Emerih je sam sebi zadao ovaj odgovoran zadatak. To kao da postoji neka sumanuta trka između njega i Olivera Stouna; dok Amerikanac pokušava da stavi svoj pečat na sve značajne događaje i datume Sjedinjenih Država, Nemac uspeva da ujuri sve moguće i nemoguće načine da ekranizuje katastrofu, bilo kakvu, dal' od vanzemaljaca, dal' od King Konga i terorista, može čak i praistorijski neki spektakl sa neandertalcima. Važno je da se ruše zgrade, spomenici, gradovi, da eksplodira lava, da se okeani prelivaju i planine urušavaju. I mora da je poskakivao od sreće Roland Emerih kada mu je neko skrenuo pažnju da postoji ta priča kako mnogi drevni kalendari stižu do svog kraja 2012. godine. Dal' su Inke ili Maje, Kiće ili Acteci, svejedno je. Možda mu se ova misao javila još ko zna kada, odavno, pa je u stvari sve vreme čekao da se projektovani datum približi. I na kraju ga je i dočekao.
No, eto kako je čovek proklet! Ili barem ja! Naravno da mi nije bilo dovoljno što sam znao da će film biti podjednako loš kao i skoro svi ostali Emerihovi filmovi, niti mi je bilo dovoljno to što sam znao da će biti tako jeftino predvidiv – svejedno sam već prvog dana, nestrpljivo, kao uostalom i stotine miliona drugih morona na ovoj kugli, pohitao pravo kod svog lokalnog tajkuna u multipleks i zakucao se u treći red, ne bi li mi se Njujork (da, ponovo strada i Njujork!) obrušio ravno u krilo. I bez obzira što sam znao da ću vrlo brzo početi da se nerviram, jedva sam čekao da počne film. O totalnom i definitivnom uništenju planete Zemlje, sve sa biljnim i životinjskim svetom. I čovečanstvom.
Moram i taj aspekt svog filozofskog bića malo da pojasnim. Ja, recimo, jedva čekam da bude smak sveta. Mislim da stvarno nismo zaslužili da više dišemo vazduh, jedemo meso, vodimo ljubav, igramo fudbal, vozimo automobile i uopšte, sve smo šanse prokockali. Što pre, to bolje, da ne mrcvarimo više ni sebe ni planetu ni vanzemaljce koji nas verovatno sa zgražavanjem gledaju negde odozgo, da nam stigne neki meteor ili neko slično svemirsko čudo i da nas konačno pošalje u Valhalu, il' pravac u Pakao.
U filmu ''2012'', Treći svet je taj koji će Zemlju upozoriti na opštu propast. Indijski naučnici su ti koji će samo par podina pre kataklizme otkriti stravičnu istinu; njom će se, ipak, služiti samo odabrani koji će u potpunoj tajnosti pokrenuti akciju spasavanja čovečanstva. U Kini mogu sve, pa će tako ondašnji neimari za nepune dve godine pripremiti superturboizdržljive brodove u koje će potrpati nekoliko stotina hiljada odabranih. Onih koji su imali pare, uglavnom. No Emerih neće baš dugo i pomno da se bavi pričom i objašnjenjima – razaranja kreću odmah i traju do kraja.
I kakav je na kraju doživljaj na tom Emerihovom rolerkousteru, jedinoj pravoj nepoznanici u ovom mega holivudskom projektu? Kako to izgleda kada se planeta rastače, kada talasi odnose cele kontinente, kada se Južni pol izmešta u Viskonsin i kada se Afrika izdiže iznad svih cunamija?
Fantastično. Emerih je napravio majku svih filmova katastrofe u kojem dobijamo sve što smo i mogli da očekujemo od jednog ovakvog događaja, pa i više, ali to ne spasava ni mene ni ovaj film od mrkih pogleda koje mi M. upućuje svakih nekoliko minuta. Glupo je, jeste, ali ne baš onoliko koliko sam se plašio, a ni njoj nije bilo dosadno. Ipak, M. ne može tako lako da proguta jednog Emeriha.
Konačno, ima li previše smisla uopšte biti kritičan prema ovakvim filmovima? Čemu to? ''2012'' nije film za kritičare; ozbiljan film o (post)apokalipsi tek treba da stigne u bioskope (''Put''), a ovakvi filmovi se prave isključivo za publiku. I nema dileme; jednima će ovo biti vrhunac filmskog umeća i tehnoloških dostignuća, drugima će sve to biti previše uvredljivo, treći će čak i poverovati u majansko proročanstvo, ali svejedno, svi ćemo pohrliti u bioskope i na ovaj i na sve sledeće filmove Ronalda Emeriha. Ako nas uopšte bude za tri godine.
M: *1/2
Ja: **1/2
Režija: Roland Emerih
Uloge: Džon Kuzak, Deni Glover, Vudi Harelson
Distribucija: Tak
I eto, konačno je i smak sveta doživeo svoju pravu, spektakularnu holivudsku verziju. Očekivano, Roland Emerih je sam sebi zadao ovaj odgovoran zadatak. To kao da postoji neka sumanuta trka između njega i Olivera Stouna; dok Amerikanac pokušava da stavi svoj pečat na sve značajne događaje i datume Sjedinjenih Država, Nemac uspeva da ujuri sve moguće i nemoguće načine da ekranizuje katastrofu, bilo kakvu, dal' od vanzemaljaca, dal' od King Konga i terorista, može čak i praistorijski neki spektakl sa neandertalcima. Važno je da se ruše zgrade, spomenici, gradovi, da eksplodira lava, da se okeani prelivaju i planine urušavaju. I mora da je poskakivao od sreće Roland Emerih kada mu je neko skrenuo pažnju da postoji ta priča kako mnogi drevni kalendari stižu do svog kraja 2012. godine. Dal' su Inke ili Maje, Kiće ili Acteci, svejedno je. Možda mu se ova misao javila još ko zna kada, odavno, pa je u stvari sve vreme čekao da se projektovani datum približi. I na kraju ga je i dočekao.
No, eto kako je čovek proklet! Ili barem ja! Naravno da mi nije bilo dovoljno što sam znao da će film biti podjednako loš kao i skoro svi ostali Emerihovi filmovi, niti mi je bilo dovoljno to što sam znao da će biti tako jeftino predvidiv – svejedno sam već prvog dana, nestrpljivo, kao uostalom i stotine miliona drugih morona na ovoj kugli, pohitao pravo kod svog lokalnog tajkuna u multipleks i zakucao se u treći red, ne bi li mi se Njujork (da, ponovo strada i Njujork!) obrušio ravno u krilo. I bez obzira što sam znao da ću vrlo brzo početi da se nerviram, jedva sam čekao da počne film. O totalnom i definitivnom uništenju planete Zemlje, sve sa biljnim i životinjskim svetom. I čovečanstvom.
Moram i taj aspekt svog filozofskog bića malo da pojasnim. Ja, recimo, jedva čekam da bude smak sveta. Mislim da stvarno nismo zaslužili da više dišemo vazduh, jedemo meso, vodimo ljubav, igramo fudbal, vozimo automobile i uopšte, sve smo šanse prokockali. Što pre, to bolje, da ne mrcvarimo više ni sebe ni planetu ni vanzemaljce koji nas verovatno sa zgražavanjem gledaju negde odozgo, da nam stigne neki meteor ili neko slično svemirsko čudo i da nas konačno pošalje u Valhalu, il' pravac u Pakao.
U filmu ''2012'', Treći svet je taj koji će Zemlju upozoriti na opštu propast. Indijski naučnici su ti koji će samo par podina pre kataklizme otkriti stravičnu istinu; njom će se, ipak, služiti samo odabrani koji će u potpunoj tajnosti pokrenuti akciju spasavanja čovečanstva. U Kini mogu sve, pa će tako ondašnji neimari za nepune dve godine pripremiti superturboizdržljive brodove u koje će potrpati nekoliko stotina hiljada odabranih. Onih koji su imali pare, uglavnom. No Emerih neće baš dugo i pomno da se bavi pričom i objašnjenjima – razaranja kreću odmah i traju do kraja.
I kakav je na kraju doživljaj na tom Emerihovom rolerkousteru, jedinoj pravoj nepoznanici u ovom mega holivudskom projektu? Kako to izgleda kada se planeta rastače, kada talasi odnose cele kontinente, kada se Južni pol izmešta u Viskonsin i kada se Afrika izdiže iznad svih cunamija?
Fantastično. Emerih je napravio majku svih filmova katastrofe u kojem dobijamo sve što smo i mogli da očekujemo od jednog ovakvog događaja, pa i više, ali to ne spasava ni mene ni ovaj film od mrkih pogleda koje mi M. upućuje svakih nekoliko minuta. Glupo je, jeste, ali ne baš onoliko koliko sam se plašio, a ni njoj nije bilo dosadno. Ipak, M. ne može tako lako da proguta jednog Emeriha.
Konačno, ima li previše smisla uopšte biti kritičan prema ovakvim filmovima? Čemu to? ''2012'' nije film za kritičare; ozbiljan film o (post)apokalipsi tek treba da stigne u bioskope (''Put''), a ovakvi filmovi se prave isključivo za publiku. I nema dileme; jednima će ovo biti vrhunac filmskog umeća i tehnoloških dostignuća, drugima će sve to biti previše uvredljivo, treći će čak i poverovati u majansko proročanstvo, ali svejedno, svi ćemo pohrliti u bioskope i na ovaj i na sve sledeće filmove Ronalda Emeriha. Ako nas uopšte bude za tri godine.
M: *1/2
Ja: **1/2