Baš se i nisam previše radovao nedeljnom odlasku na ''Božićnu priču''. Em nisam neki preveliki ljubitelj ovog i obližnjih praznika, em sam Dikensovu kratku priču gledao u barem 7 različitih od dvadesetak postojećih verzija.
A Christmas Carol (2009)
Režija: Robert Zemekis
Uloge: Džim Keri, Geri Oldman, Kolin Firt
Distribucija: Taramaunt
Baš se i nisam previše radovao nedeljnom odlasku na ''Božićnu priču''. Em nisam neki preveliki ljubitelj ovog i obližnjih praznika, em sam Dikensovu kratku priču gledao u barem 7 različitih od dvadesetak postojećih verzija. Ima još tih em: Džim Keri u osmostrukoj ulozi (!?), Dizni produkcija, neka animirano/igrana, u svakom slučaju neprepričljiva 3D animacija i tako dalje. Bilo je još loših predznaka, ali s druge strane tasa je stajala J. sa oduševljenom facom kada sam joj saopštio da bismo mogli da odemo u SC na premijeru. Odmah se setila trejlera od pre projekcija i rekla: ''To, to hoću da gledam!'' Mogao sam i da je slažem, da izmislim neki razlog koji me sprečava da se odvojim od nedeljnog ritualnog gledanja fudbala na TV-u, ali nisam. Srećom.
Nije nam se svidelo ni kad smo stigli u SC; čak smo na ulazu sreli i jednog dečaka sa maskom na licu. Uostalom, tradicionalna srpska paranoja i vekovna bitka sa mikroorganizmima verovatno su bili i glavni uzrok što je dvorana zjapila prazna, ili poluprazna. Neuobičajeno za ovako atraktivnu ponudu, ali ko zna u stvari zašto je to bilo tako. Svejedno, mi smo bili zadovoljni što možemo da ignorišemo neki dvocifreni red koji je pisao na kartama, pa smo se sjurili ka prvom redu i uvalili ispred samog platna. Na milju od nas nije bilo žive duše, a ta zanimljiva pozicija postala je još interesantnija kada je, pred početak projekcije, na binu ispred nas istrčao tročlani, ženski tinejdžerski bend čije mi je ime, na žalost, promaklo. Sorry, ali svejedno, naoružane sa dve gitare i mikrofonom, devojčice su izvele dve pop pesmice, sasvim pristojne, jednu na engleskom, drugu na srpskom. Plejbek najstrašniji, neuvežban, gitare nisu čak ni kablove imale, ali ja sam, bez obzira na žensko stvorenje pored mene koje je sipalo blago otrovne primedbe (''moj engleski je bolji, pa i nije im baš neka garderoba'' i slično), odlučio da su poluprestrašene cure zaslužile aplauz. J. im je takođe podarila par dlanova o dlan, ali bez pljeska: ''Okej su pesmice, ali će i aplauz dobiti na plejbek''. Nakon ovako ingeniozne presude, već mi je bilo jasno da se neću pokajati što sam se pokrenuo sa svog TV kauča. A film još nije ni počeo.
Priču, jel' da, znaju svi. Ebenajzer Skrudž je škrtica i despot neviđenih razmera; čak će i svom poslovnom partneru i jedinom prijatelju uplatiti najjeftiniju sahranu, a svog jedinog uposlenika neće pustiti ni na Badnje veče da ranije izađe sa posla. Ukratko, Skrudž je jedan jeziv tip, ali još su jeziviji duhovi koji mu na ovo praznično veče dolaze da ga opomenu. Duhovi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti podsećaju, grde i opominju Ebenajzera i kada se na Božićno jutro starac probudi iz strašnog košmara, London je divan i sunčan, a Skrudžova familija, kao i svi ostali koji su ga se na ulici klonili, doživeće šok u susretu sa preobraženim starcem. It's a Wonderful Life!
I baš kao u Kaprinom remek-delu, sigurno najlepšem Božićnom filmu, kraj svi (odrasli) dočekuju sa radošću, nasmejani i srećni. Deca su takođe oduševljena, barem J. jeste. Različiti su razlozi, ali svejedno. Kasnije sam je propitivao i sve je shvatila ispravno iako je i sam Dikens ovu priču pisao kao opomenu čovečanstvu, a ne kao dečju bajku. Film je dakle uspeo u toj misiji, a to nije bilo sve.
Roberta Zemekisa već godinama ne konstatujem, još od ''Foresta Gampa'', a i ono što sam slučajno pogledao nije me pokolebalo – bezveze su mi bili i ''Beovulf'' i ''Polarni ekspres'', ali ''Božićna priča'' je bila sasvim druga pesma. Apsolutno senzacionalan na vizuelnom planu (iako eksplozija oduševljenja tim aspektom u internet svetu uglavnom potiče iz Imax i Dizni Digital 3D bioskopa, ni ova naša 'regularna' predstava nije bila nimalo naivna), na onom narativnom Zemekis je odigrao strejt partiju, bez ikakvih skrivenih aduta ili sličnih intervencija. Sjajna odluka. Čak ni Džim Keri, za kojeg se moglo pretpostaviti da će svog Skrudža i ostalih 7 uloga igrati uz pomoć kreveljenja, prenemaganja i uopšte divljanja koje inače vrlo često može da priušti, ovde nijednog trenutka ne prelazi granicu dobrog ukusa. Animacija je ona koju nikako ne volim – sa likovima renderovanim do besvesti, do onog stepena kada ti sva lica postanu nekako jeziva, čak i dečja, ali baš u ovoj Dikensovoj, mračnoj viktorijanskoj atmosferi ovakvi prizori postaju idealni. Engleska je mračna i štrokava, bezuba i opaka, i meni je tada konačno postalo jasno da je J. sve vreme u stvari uživala upravo u hororu i da je svo oduševljenje stiglo od strašnih, stvarno strašnih Dikensovih duhova, smrti naročito.
Stigle su dakle i takve godine. Možda malo prerano, rekao bih (10 ipo), ali svejedno, tu su. Setio sam se svih Tob Hupera i Lari Koena, raznih Arđenta, Romera i Karpentera koji su mene godinama trovali i slegnuo ramenima. Rekoh već, sa prezrenjem me je pogledala kada sam je pitao kakve sve pouke može da izvuče iz jednog verno prenesenog Čarlsa Dikensa i ravnodušno izdeklamovala stvari koje možda ni sam nisam shvatio, ali se odmah vratila i na temu koja joj se zaista vrzmala po glavi: ''A jel' duhovi stvarno postoje?''
J: *****
Ja: ****1/2
Miško Bilbija
Režija: Robert Zemekis
Uloge: Džim Keri, Geri Oldman, Kolin Firt
Distribucija: Taramaunt
Baš se i nisam previše radovao nedeljnom odlasku na ''Božićnu priču''. Em nisam neki preveliki ljubitelj ovog i obližnjih praznika, em sam Dikensovu kratku priču gledao u barem 7 različitih od dvadesetak postojećih verzija. Ima još tih em: Džim Keri u osmostrukoj ulozi (!?), Dizni produkcija, neka animirano/igrana, u svakom slučaju neprepričljiva 3D animacija i tako dalje. Bilo je još loših predznaka, ali s druge strane tasa je stajala J. sa oduševljenom facom kada sam joj saopštio da bismo mogli da odemo u SC na premijeru. Odmah se setila trejlera od pre projekcija i rekla: ''To, to hoću da gledam!'' Mogao sam i da je slažem, da izmislim neki razlog koji me sprečava da se odvojim od nedeljnog ritualnog gledanja fudbala na TV-u, ali nisam. Srećom.
Nije nam se svidelo ni kad smo stigli u SC; čak smo na ulazu sreli i jednog dečaka sa maskom na licu. Uostalom, tradicionalna srpska paranoja i vekovna bitka sa mikroorganizmima verovatno su bili i glavni uzrok što je dvorana zjapila prazna, ili poluprazna. Neuobičajeno za ovako atraktivnu ponudu, ali ko zna u stvari zašto je to bilo tako. Svejedno, mi smo bili zadovoljni što možemo da ignorišemo neki dvocifreni red koji je pisao na kartama, pa smo se sjurili ka prvom redu i uvalili ispred samog platna. Na milju od nas nije bilo žive duše, a ta zanimljiva pozicija postala je još interesantnija kada je, pred početak projekcije, na binu ispred nas istrčao tročlani, ženski tinejdžerski bend čije mi je ime, na žalost, promaklo. Sorry, ali svejedno, naoružane sa dve gitare i mikrofonom, devojčice su izvele dve pop pesmice, sasvim pristojne, jednu na engleskom, drugu na srpskom. Plejbek najstrašniji, neuvežban, gitare nisu čak ni kablove imale, ali ja sam, bez obzira na žensko stvorenje pored mene koje je sipalo blago otrovne primedbe (''moj engleski je bolji, pa i nije im baš neka garderoba'' i slično), odlučio da su poluprestrašene cure zaslužile aplauz. J. im je takođe podarila par dlanova o dlan, ali bez pljeska: ''Okej su pesmice, ali će i aplauz dobiti na plejbek''. Nakon ovako ingeniozne presude, već mi je bilo jasno da se neću pokajati što sam se pokrenuo sa svog TV kauča. A film još nije ni počeo.
Priču, jel' da, znaju svi. Ebenajzer Skrudž je škrtica i despot neviđenih razmera; čak će i svom poslovnom partneru i jedinom prijatelju uplatiti najjeftiniju sahranu, a svog jedinog uposlenika neće pustiti ni na Badnje veče da ranije izađe sa posla. Ukratko, Skrudž je jedan jeziv tip, ali još su jeziviji duhovi koji mu na ovo praznično veče dolaze da ga opomenu. Duhovi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti podsećaju, grde i opominju Ebenajzera i kada se na Božićno jutro starac probudi iz strašnog košmara, London je divan i sunčan, a Skrudžova familija, kao i svi ostali koji su ga se na ulici klonili, doživeće šok u susretu sa preobraženim starcem. It's a Wonderful Life!
I baš kao u Kaprinom remek-delu, sigurno najlepšem Božićnom filmu, kraj svi (odrasli) dočekuju sa radošću, nasmejani i srećni. Deca su takođe oduševljena, barem J. jeste. Različiti su razlozi, ali svejedno. Kasnije sam je propitivao i sve je shvatila ispravno iako je i sam Dikens ovu priču pisao kao opomenu čovečanstvu, a ne kao dečju bajku. Film je dakle uspeo u toj misiji, a to nije bilo sve.
Roberta Zemekisa već godinama ne konstatujem, još od ''Foresta Gampa'', a i ono što sam slučajno pogledao nije me pokolebalo – bezveze su mi bili i ''Beovulf'' i ''Polarni ekspres'', ali ''Božićna priča'' je bila sasvim druga pesma. Apsolutno senzacionalan na vizuelnom planu (iako eksplozija oduševljenja tim aspektom u internet svetu uglavnom potiče iz Imax i Dizni Digital 3D bioskopa, ni ova naša 'regularna' predstava nije bila nimalo naivna), na onom narativnom Zemekis je odigrao strejt partiju, bez ikakvih skrivenih aduta ili sličnih intervencija. Sjajna odluka. Čak ni Džim Keri, za kojeg se moglo pretpostaviti da će svog Skrudža i ostalih 7 uloga igrati uz pomoć kreveljenja, prenemaganja i uopšte divljanja koje inače vrlo često može da priušti, ovde nijednog trenutka ne prelazi granicu dobrog ukusa. Animacija je ona koju nikako ne volim – sa likovima renderovanim do besvesti, do onog stepena kada ti sva lica postanu nekako jeziva, čak i dečja, ali baš u ovoj Dikensovoj, mračnoj viktorijanskoj atmosferi ovakvi prizori postaju idealni. Engleska je mračna i štrokava, bezuba i opaka, i meni je tada konačno postalo jasno da je J. sve vreme u stvari uživala upravo u hororu i da je svo oduševljenje stiglo od strašnih, stvarno strašnih Dikensovih duhova, smrti naročito.
Stigle su dakle i takve godine. Možda malo prerano, rekao bih (10 ipo), ali svejedno, tu su. Setio sam se svih Tob Hupera i Lari Koena, raznih Arđenta, Romera i Karpentera koji su mene godinama trovali i slegnuo ramenima. Rekoh već, sa prezrenjem me je pogledala kada sam je pitao kakve sve pouke može da izvuče iz jednog verno prenesenog Čarlsa Dikensa i ravnodušno izdeklamovala stvari koje možda ni sam nisam shvatio, ali se odmah vratila i na temu koja joj se zaista vrzmala po glavi: ''A jel' duhovi stvarno postoje?''
J: *****
Ja: ****1/2
Miško Bilbija