Svako voli da mu jubilej (bilo kakve vrste) prođe kao u snovima; da mu rođendanski parti bude savršeno organizovan, sve sa finim gostima i raskošnim poklonima, da 100. utakmicu u reprezentaciji obeleži makazicama u malu mrežu protivnika ili da 10 godina braka provede na belom pesku ostrva Fidži. Ali stvarnost je uvek surovija kada čovek mora sa njom da se suoči. To su sve stvari koje sam i sam naučio prilikom obeležavanja 150. odlaska u bioskop za Mondo.
Režija: Horhe Blanko, Markos Martinez, Havijer Abad
Glasovi: Ivan Bosiljčić, Nebojša Milovanović, Nataša Balog
Distribucija: Taramaunt
Stvarno sam hteo da ovaj izlazak obeležim tako što ću izaći sa najvernijim saborcima, zaista iskreno uživati u provodu i što ću podeliti sve same petice ili desetke fantastičnom filmu koji je bio na repertoaru. Na kraju, iako film nije bio nikakvo negledljivo đubre, ispunile su mi se samo prve dve stavke.
Trenutak je bio jako dobar – J. (10 god.) se upravo vratila sa svog zimskog odmora željna gradskih aktivnosti, M. je takođe bila orna za izlazak, pa makar i u omraženi šoping centar. Zbog J, izbor i nije bio prevelik: ili neki krš sa Travoltom i Robinom Vilijamsom na pomen čijeg naslova su i Internet i zdrav razum brujali i vrištali NE! NIKAKO! ili sumnjivi evropski crtać ''Planeta 51''. To jest, da budem skroz iskren, bilo je još sumnjivih evropskih crtaća u ponudi (nastavak ''Minimoja'', na primer, ''Mačak u čizmama'' i sl.), ali ovaj je delovao najameričkije.
Ne da sam ja nešto specijalno opčinjen samo i isključivo američkom produkcijom, ali u okviru žanra, dečijeg dugometražnog animiranog filma, samo Americi i Japanu verujem. Svejedno, ''Planeta 51'' je i na trejleru i na plakatu izgledala više nego pristojno, tako da pri izboru jubilarnog filma i nije bilo neke preterane dileme ili rasprave.
Mogao sam da pokušam i varijantu zvanu ''Avatar (revisited) 3D'', ali konsenzusom smo odlučili da tu avanturu ostavimo za sledeću nedelju.
Dakle vrlo orni i raspoloženi, željni i jedni drugih, ali i bioskopske sale, stigli smo u naš najveći kinematografski kompleks. Ogromnim iskustvom smo ponovo zaobišli Avatar gužvu na blagajni i konačno se, po 150. put, smestili u udobne fotelje. Invazija je mogla da počne.
U stvari, radi se o klasičnoj svemirskoj invaziji, osim što ovog puta nisu mali zeleni ti koji dolaze na Zemlju, već to naši (čitaj: američki kosmonaut Čak Bejker) stižu na planetu iz naslova na kojoj zaista žive mala zelena bića. Istina, Čak i ne sanja da je planeta nastanjena, već na nju stiže ne bi li načinio korak mali za sebe, ali veliki za znate-već-koga, međutim kada je već tu onda je i normalno da će proizvesti veliki haos u svetu koji misli da je usamljen u celoj vasioni.
Najviše bih voleo da mogu da napišem da je ''Planeta 51'' superiorna u odnosu na većinu dugometražnih crtaća koje smo videli proteklih meseci u bioskopima, ali nije. Ništa spektakularno loše se ovde ne događa, ali u svakom aspektu ova španska koprodukcija negde kaska za svojim američkim uzorima. Animacija je dobra, ali nije ni blizu kao Piksarova ili Giblijeva, likovi su simpatični i duhoviti, ali samo povremeno, scenario je zanimljiv samo kao ideja, ali je u razradi negde postao nemaštovit i dosadan, konačno čak je i domaća sinhronizacija nešto slabija i manje inventivna nego što je to uobičajeno. Ukratko, prepuna potencijala, ova priča ipak nikada ne doseže do onih standarda na koje smo navikli kada idemo da gledamo komercijalne animirane filmove.
Konačno, tako je i dvorana reagovala. Mlako i nezainteresovano, ali ipak pristojno. Logično, tokom 90 minuta sa platna nije stigla nikakva provokacija, nikakav potres, samo poneka referenca koju deca ne razumeju, a odraslima nije zabavna. I tako.
Ali ne bi bilo fer ne reći da u sali ipak nije bilo deteta koje se loše provelo. Uostalom i J. je adekvatno odreagovala sa svojih 10 nekritičkih godina: ''Baš je super film, 4 zvezdice od mene.'' M. je bila neumoljiva, ja nešto blaži, ali jubilej je na kraju ipak dobro prošao. Nije film baš uvek najvažniji, čak ni u filmskoj rubrici.
J: ****
M: **
Ja: ***