Približava se festival u Kanu. Ceo filmski svet je počela da trese groznica. Jer to je najznačajniji festival na svetu. San svakog filmadžije je da ode u Kan. Kad mlade i ambiciozne ili one malo starije i takodje ambiciozne domaće autore pitate – Šta radiš?, odgovor je otprilike uvek isti – Evo, pakujem jedan projekat, snimaću najesen, pa montaža tokom zime i taman ćemo stići za Kan.
Naša zemlja, nažalost, ove godine nema predstavnika na tom festivalu. Ali, Filmski centar Srbije će imati štand na Kroazeti, tako da ćemo kako tako biti prisutni. Ja se nadam da će film “Čarlston za Ognjenku” Uroša Stojanovića sledeće godine predstavlajti SCG (ili S bez CG) na ovom festivalu.
Mene zanima novi film Darena Aronofskog koji će biti prmijerno prikazan u Kanu, zove se The Fountain, našao sam podatak da je film “naučnofantastična odiseja o hiljadugodišnjoj borbi čoveka da spase ženu koju voli”. Glavne uloge tumače Hju Džekmen i dobitnica Oskara Rejčel Vajz. Znate ko je gosn Aronofski? Gledali ste film "Requiem for a dream"? Niste? Gledajte obavezno, ima u videotekama. Normalno izdanje, nije pirat. O piratima smo već razgovarali, zar ne? Pirate izbacite iz upotrebe. Odličan režiser.
Kanski festival će biti održan od 17. do 28. maja, pedeset i deveti put. Film “Da Vinčijev kod” će takodje biti na ovom festivalu, a već 18. maja ovaj film će imati premijeru u Centru "Sava", karte su već u prodaji.
Inače, u sledećih nekoliko dana, snimanje jednog domaćeg filma se završava, a snimanje drugog počinje. Film čije se snimanje završava je novi film Srdana Golubovića, a početak snimanja objavljuje Jovan Todorović, režiser filma “Fantom”. Oni malo stariji čitatelji se sigurno sećaju Fantoma sa Slavije, čoveka koji je osamdesetih godina u sred noći, vrlo često, poršeom jurio oko ovog trga. Mnogo puta mu je policija postavljala zasedu. I svaki put se Fantom izvukao. Svaki put sem poslednjeg. Ovo je film o njemu.
Ja nikad nisam bio na festivalu u Kanu. Ali sam bio u Kanu pre jedno 20 godina. Tada još nisam uspeo da upišem filmsku režiju na FDU. I tada, kao budući student, sam vežbao da se penjem tim čuvenim stepenicama ispred glavne bioskopske sale. Naravno, sa velikom dozom samoironije. Tada sam išao inerreilom po Francuskoj, kompanjon na putešestviju mi je bio Boban Skerlić (tada, takodje, budući režiser), pa smo se posle Francuske zaputili preko Italije kući. I u Djenovi nas u putu omete štrajk vozovodja. Tih godina je Italija bila potresana stalnim štrajkovima.
Sećam se, voz stoji u Djenovi, i tako neobično dugo stoji, svi izlaze, a Skerla i ja sedimo u kupeu i čekamo da voz krene i tako čekamo i čekamo i onda u jednom momentu kroz voz protrčavaju deca sa crvenim maramama oko vrata i viču – Šopero, šopero! Što, je li, znači štrajk na italijanskom. I vozovi neće krenuti sledeća 24 časa. A nama, tog dana, u ponoć ističe interreil karta. Naravno, kao i svi normalni ljudi, hteli smo da je iskoristimo do kraja, pa smo proračunali da granicu sa Jugom predjemo malo pre ponoći, tog poslednjeg dana kojeg karta vredi. I, naravno, nismo imali ni jednog jedinog dinara, lire ili franka. Kao svi normalni putnici. Sad neću da vam pišem kako smo bez para proveli taj jedan dan u Djenovi, al bilo nam je divno. No, sutradan nam nije bilo divno kad je kondukter pokušao da nas izbaci negde izmedju Venecije i granice. A na tom potezu nema ničega, neka močvara, ravnica i nigde ničega. Mi smo se svadjali, govorili – nismo mi krivi što ste štrajkovali 24 sata, pustite nas da idemo kući, ali, kondukter je bio neumoljiv. Tražio je da doplatimo nekoliko stotina lira. To je tada otprilike bilo oko 300 dinara. Nismo mogli da verujemo, zbog 300 dinara ćemo biti ostavljeni u nekoj nedodjiji. A rekoh, nismo imali ni jedan jedini dinar, a kamoli trista.
I tako, idemo kroz hodnik voza, vučemo rančeve, ispred nas ide neumoljivi kondukter, uzeo nam je pasoše, moraćemo da izadjemo. Voz ulazi u stanicu “Nedodjija”, već smo se pomirili sa sudbinom – bićemo stvarno izbačeni i onda stvarno nećemo znati šta da radimo. Voz staje. Kondukter otvara vrata. Pored vrata stoji jedan čovek. I Skerla se ozari, kaže – Znam ovog tpa, on cepka karte u Ateljeu 212! I pridje mu. Kaže, je l vi cepkate karte u Ateljeu, mi smo iz Beograda, hoće da nas izbace iz voza, fali nam 300 dinara, pomagaj brate… I pomogne nam čovek. Plati nam tu kartu i mi budemo najsrećniji na svetu. Posle nam je uvalio da mu prenesemo preko granice neke gedore… I posle smo išli u Atelje da mu vratimo onih 300 dinara. Pouka – idite u pozorište, ko zna zašto je to dobro.
Vaš,
Radivoje
[email protected]
PS: Jedan moj kolega je primetio grešku u jednom od prethodnih tekstova. Napisao sam: Zvuk se miksuje na 5 kanala, prednji levi, prednji desni, centralni prednji (subvufer), levi, desni i jedan zvučnik iza ledja publike. To nije tačno, postavka ide ovako: napred levi i desni, kao u stereu, zatim prednji centralni, a pozadi levi i desni. Ukupno pet. Pored toga ide subwoofer, i to je onaj ".1" kanal u oznaci 5.1, on reprodukuje samo bas, tj. nekih 10% frekventnog opsega. Zato se tako obeležava. Ako hoćeš 6.1, onda dodaš i jedan zadnji centralni. Postoji i 7.1 miks, gde imaš dva pozadi, a dva sa strane. To je standard George Lucasa - THX.
PPS. Jeste li gledali Karaulu? Niste? Ajde, bre, ljudi, pokrenite se, za dve i po nedelje je film videlo već 40 hiljada ljudi.
Naša zemlja, nažalost, ove godine nema predstavnika na tom festivalu. Ali, Filmski centar Srbije će imati štand na Kroazeti, tako da ćemo kako tako biti prisutni. Ja se nadam da će film “Čarlston za Ognjenku” Uroša Stojanovića sledeće godine predstavlajti SCG (ili S bez CG) na ovom festivalu.
Mene zanima novi film Darena Aronofskog koji će biti prmijerno prikazan u Kanu, zove se The Fountain, našao sam podatak da je film “naučnofantastična odiseja o hiljadugodišnjoj borbi čoveka da spase ženu koju voli”. Glavne uloge tumače Hju Džekmen i dobitnica Oskara Rejčel Vajz. Znate ko je gosn Aronofski? Gledali ste film "Requiem for a dream"? Niste? Gledajte obavezno, ima u videotekama. Normalno izdanje, nije pirat. O piratima smo već razgovarali, zar ne? Pirate izbacite iz upotrebe. Odličan režiser.
Kanski festival će biti održan od 17. do 28. maja, pedeset i deveti put. Film “Da Vinčijev kod” će takodje biti na ovom festivalu, a već 18. maja ovaj film će imati premijeru u Centru "Sava", karte su već u prodaji.
Inače, u sledećih nekoliko dana, snimanje jednog domaćeg filma se završava, a snimanje drugog počinje. Film čije se snimanje završava je novi film Srdana Golubovića, a početak snimanja objavljuje Jovan Todorović, režiser filma “Fantom”. Oni malo stariji čitatelji se sigurno sećaju Fantoma sa Slavije, čoveka koji je osamdesetih godina u sred noći, vrlo često, poršeom jurio oko ovog trga. Mnogo puta mu je policija postavljala zasedu. I svaki put se Fantom izvukao. Svaki put sem poslednjeg. Ovo je film o njemu.
Nikad kao 68. u Kanu
Najzanimljiviji Kan je bio 68. godine. Tada su mladi reditelji nečega šo će biti nazvano “novi talas” Žan Lik Godar i Fransoa Trifo iscepali filmsko platno tokom projekcije, vičući – Šta sedite u bioskopu, oko vas se dešava revolucija! I festival je bio prekinut. Te godine, kao i ove, demonstracije su potresale Francusku. Nisam siguran, ali mislim da je te godine, Godar bio član žirija. A neke kasnije godine, kad je Godar opet bio član žirija, stalno su ga vidjali kako posle dvadesetak minuta napušta svaku projekciju. A član je žirija ili čak predsednik žirija. Pa su ga pitali – Ne dopada vam se film?, a on je odgovorio – Ne, odličan film, video sam nameru režisera, a priča, naracija, i te sporedne stvari su nevažne, ne moram to da gledam. Eto, takav je tip taj Godar.Ja nikad nisam bio na festivalu u Kanu. Ali sam bio u Kanu pre jedno 20 godina. Tada još nisam uspeo da upišem filmsku režiju na FDU. I tada, kao budući student, sam vežbao da se penjem tim čuvenim stepenicama ispred glavne bioskopske sale. Naravno, sa velikom dozom samoironije. Tada sam išao inerreilom po Francuskoj, kompanjon na putešestviju mi je bio Boban Skerlić (tada, takodje, budući režiser), pa smo se posle Francuske zaputili preko Italije kući. I u Djenovi nas u putu omete štrajk vozovodja. Tih godina je Italija bila potresana stalnim štrajkovima.
Sećam se, voz stoji u Djenovi, i tako neobično dugo stoji, svi izlaze, a Skerla i ja sedimo u kupeu i čekamo da voz krene i tako čekamo i čekamo i onda u jednom momentu kroz voz protrčavaju deca sa crvenim maramama oko vrata i viču – Šopero, šopero! Što, je li, znači štrajk na italijanskom. I vozovi neće krenuti sledeća 24 časa. A nama, tog dana, u ponoć ističe interreil karta. Naravno, kao i svi normalni ljudi, hteli smo da je iskoristimo do kraja, pa smo proračunali da granicu sa Jugom predjemo malo pre ponoći, tog poslednjeg dana kojeg karta vredi. I, naravno, nismo imali ni jednog jedinog dinara, lire ili franka. Kao svi normalni putnici. Sad neću da vam pišem kako smo bez para proveli taj jedan dan u Djenovi, al bilo nam je divno. No, sutradan nam nije bilo divno kad je kondukter pokušao da nas izbaci negde izmedju Venecije i granice. A na tom potezu nema ničega, neka močvara, ravnica i nigde ničega. Mi smo se svadjali, govorili – nismo mi krivi što ste štrajkovali 24 sata, pustite nas da idemo kući, ali, kondukter je bio neumoljiv. Tražio je da doplatimo nekoliko stotina lira. To je tada otprilike bilo oko 300 dinara. Nismo mogli da verujemo, zbog 300 dinara ćemo biti ostavljeni u nekoj nedodjiji. A rekoh, nismo imali ni jedan jedini dinar, a kamoli trista.
I tako, idemo kroz hodnik voza, vučemo rančeve, ispred nas ide neumoljivi kondukter, uzeo nam je pasoše, moraćemo da izadjemo. Voz ulazi u stanicu “Nedodjija”, već smo se pomirili sa sudbinom – bićemo stvarno izbačeni i onda stvarno nećemo znati šta da radimo. Voz staje. Kondukter otvara vrata. Pored vrata stoji jedan čovek. I Skerla se ozari, kaže – Znam ovog tpa, on cepka karte u Ateljeu 212! I pridje mu. Kaže, je l vi cepkate karte u Ateljeu, mi smo iz Beograda, hoće da nas izbace iz voza, fali nam 300 dinara, pomagaj brate… I pomogne nam čovek. Plati nam tu kartu i mi budemo najsrećniji na svetu. Posle nam je uvalio da mu prenesemo preko granice neke gedore… I posle smo išli u Atelje da mu vratimo onih 300 dinara. Pouka – idite u pozorište, ko zna zašto je to dobro.
Vaš,
Radivoje
[email protected]
PS: Jedan moj kolega je primetio grešku u jednom od prethodnih tekstova. Napisao sam: Zvuk se miksuje na 5 kanala, prednji levi, prednji desni, centralni prednji (subvufer), levi, desni i jedan zvučnik iza ledja publike. To nije tačno, postavka ide ovako: napred levi i desni, kao u stereu, zatim prednji centralni, a pozadi levi i desni. Ukupno pet. Pored toga ide subwoofer, i to je onaj ".1" kanal u oznaci 5.1, on reprodukuje samo bas, tj. nekih 10% frekventnog opsega. Zato se tako obeležava. Ako hoćeš 6.1, onda dodaš i jedan zadnji centralni. Postoji i 7.1 miks, gde imaš dva pozadi, a dva sa strane. To je standard George Lucasa - THX.
PPS. Jeste li gledali Karaulu? Niste? Ajde, bre, ljudi, pokrenite se, za dve i po nedelje je film videlo već 40 hiljada ljudi.