Valjda će svima biti dovoljno da pomenem film ''300'' kao uzor producentima po pitanju vizuelnog stila, i svima će biti potpuno jasno kako izgledaju ''Besmrtnici'', koliko su brutalne i ponekada sadističke scene nasilja, kakav moralni kodeks izbija iz svakog sekunda ovog akcionog spektakla i kakvu publiku, uostalom, može da zaineresuje ovaj film.
Režija: Tarsem Sing
Uloge: Miki Rurk, Džon Hart, Henri Kavil
Distributer: Taramaunt
Nema dileme, Sinemanija je napravila haos u repertoaru beogradskih bioskopa: prvo nedeljama nije imalo šta da se gleda od silnih bezličnih romantičnih komedija jer su distributeri dobre filmove (ili barem one za koje sami misle da su dobri) čuvali za ovu reviju, a zatim su svi pohrlili da svoje filmove sa te iste revije što pre plasiraju u dvorane, tako da odjednom u bioskopima imamo neviđenu gužvu i borbu za najbolje termine. A najbolja vremena, zna se, odigravaju se tokom vikenda kada su šoping molovi krcati kupcima, decom, tinejdžerima i ostalim ljudskim vrstama. Zbog takve situacije, verovatno najveći blokbaster trenutno na repertoaru, Spilbergov ''Tintin'', recimo, vikendom više ne može da se pogleda u večernjem terminu, već samo u popodnevnim, kao da je u pitanju neki ordinarni dečiji crtać. Štrumpfovi, na primer.
I tako smo lagano došli do moje tužne priče. Subota veče, prijatelji koje predugo nisam video i biranje filma. ''Tintina'' nema, na kraju se sve svodi na Emeriha i njegovo sumnjivo bavljenje Šekspirom ili ''Besmrtnike'', najnoviju holivudsku krvavu epopeju iz žanra epske fantazije, ili kako se već zovu ovi filmovi u kojima se grčke legende i mitovi prepakuju u skupe, dvosatne spektakle koje, realno, niko u potpunosti ne razume. Štaviše, i nesrećni Tezej bi verovatno bio zbunjen i zgrožen situacijama u kojima se njegov lik nalazi u ovom nesrećnom filmu Tarsema Singa.
Vek je neki daleki, mnogo pre nulte tačke u kalendaru. Ono vreme koje pamtim iz razne literature koja mi je svih ovih godina padala u ruke, od Homera, preko Grejvsa i ''Zlatnog runa'', pa sve do Dena Simonsa i njegovih ''Iliona'' i ''Olimpa''. Bogovi su tu negde, na nebu, ali su rezervisani i diskretni. Mnogo je vremena prošlo od kada su završene strašne bitke nakon kojih je deo bogova, Titani, zatočen u stene planine Tartar i osuđen na večno čekanje.
Ali i tome se približio kraj jer dole na Zemlji, među smrtnicima, opaki kralj Hiperion pokušava da dođe do starog božanskog oružja, Epirskog luka koji bi mogao da promeni tok istorije. Uz pomoć nepogrešivog i razornog oružja, on uspeva da bude uvek za korak ispred Tezeja i njegove družine koju čine devica-proročica Fedora i, povremeno, sam Zevs, ali u obličju Džona Harta, ni manje ni više. U svakom slučaju, nakon hiljade litara prolivene krvi i bezbroj odrubljenih glava, Tezej stiže do Tartara i tamo nailazi na Hiperiona (Miki Rurk). I dok dva ratnika vode svoju bitku, Bogovi i Titani započinju svoj krvavi obračun.
Međutim, čak i tako jasno definisana analiza nikome neće doneti ništa dobro. Čak će i tinejdžeri koji žele da obogate svoje znanje iz antičkih mitova ili da ga steknu, svejedno, naići na previše slobodnu interpretaciju događaja iz tog vremena. Istina, nekome će ovaj Tezejev susret sa minotaurom možda i predstavljati originalno čitanje mitova, ali osim Lavirinta, sva ostala dešavanja u ''Besmrtnicima'' bleda su i ne baš preterano kreativna vizija svega onog opisanog u brojnim starogrčkim legendama.
Srećom, odabrali smo 2D verziju ovog filma – mislim da bi 3D krvoproliće bilo baš previše za ovaj naivni večernji izlazak. V. se na kraju filma nešto jogunio i pokušavao da opravda filmske postupke u ovom košmaru od specijalnih efekata, raskošnih studijskih setova i facijalnih grčeva glavnih glumaca u pokušaju, valjda, da nam što plastičnije dočaraju bol i strast junaka iz tih starih, herojskih vremena.
Naravno, nikoga nije uspeo da ubedi u to, pa je ostatak družine, posle brutalnog obračuna sa lošim filmom, odlučio da veče nastavi u mnogo opuštenijoj i primerenijoj atmosferi za jedno maglovito, hladno subotnje veče. Meni je i dalje sećanje na bilo knjigu ili film pod imenom ''Zlatno runo'' budilo sve one osećaje avanture i magične misterije koje, eto, nisam dobio sa ovim filmom i koji, eto, neću moći da gledam sa J. Previše agresivno i brutalno, konfuzna priča, užasna muzika, izveštačena naracija Džona Harta, već viđeni efekti i stilovi – sve u svemu ni za decu, a ni za odrasle, tako mi svih Bogova i Titana!
Ja: **
M: **
S: **
V: ****