Režija: Matijs Van Hejningen Junior
Uloge: Meri Elizabet Vinsted, Džoel Edgerton
Distributer: Sinefest
Ne mogu da kažem da je bilo previše inspirativno listati bioskopski repertoar jer me ono što nisam gledao nije ni privlačilo, ali kada sam otkrio da u gradu igra još jedan od rimejka nekog od slavnih horora iz 80-ih godina (situacija koja kao da se dešava svakih nekoliko meseci), odmah sam se zainteresovao. U stvari, da se ne lažemo, znao sam od početka da ovo ne bih smeo da propustim, jer ne samo da se ovde radi o rimejku/uvodu jednog rimejka, već je ovo pre svega nešto što se vezuje za lik i delo jednog i jedinog Džona Karpentera. Okej, ovo je već dovoljno konfuzno, pa da malo pojasnim.
Prvi ''Stvor'' je film Kristijana Najbija iz 1951. godine, a u stvari, kako se priča po Holivudu već 60 godina, SF horor velikog Hauarda Hoksa. Slogan filma ''Kako se stvorio ovde?'' odnosio se na biće koje ekspedicija pronalazi negde na Severnom polu u dubokom ledu i koje se, naravno, budi iz dugog sna, samo da bi postao noćna mora za istraživače hiljadama milja daleko od civilizacije. 30 godina kasnije, Karpenter umesto zaleđenog stvora u priču uvodi parazitski ekstraterestrijalni oblik života koji je u stanju da asimiluje druge organizme, a potom i da ih savršeno imitira. Apsolutno remek-delo žanra i možda i najbolji Karpenterov film je, takođe, i prvi deo njegove apokaliptične trilogije koju su dopunili jezivi ''Princ tame'' i sumanuti ''In the Mouth of Madness''.
Karpenter je u svom rimejku bio mnogo bliži literarnom predlošku, noveli Džona Kembela pod imenom ''Who Goes There'', nego Hoksovom filmu, ali zato je 30 godina nakon njegovog filma izvesni Matijs Van Hejningen Junior odlučio da napravi rimejk Kapenterovog filma, koji je u stvari tzv. ''prequel'' ''Stvora'' iz 80-ih – na samom kraju ovog filma, počinje potera za onim haskijem koji otvara Karpenterov film. Zvuči haotično i zvuči kao da sam vam već otkrio nešto bitno i značajno, ali verujte mi – nema tajni u filmu koji se, verovatno još kratko, vrti u beogradskim bioskopima.
Paleontolog Kejt Lojd postaje deo tima norveških naučnika koji u dubokom ledu Arktika pronalaze vanzemaljski vasionski brod. Za nju je ovo ekspedicija života, ali ni sama ne sluti da će slučajno otkriće broda doneti i organizam koji kao da je stradao u sudaru sa Zemljom još pre nekoliko eona. Ali, čini se da se stvor budi i nakon jednog običnog eksperimenta on je na slobodi i spreman da pronađe novog domaćina. Kejt je prinuđena da se udruži sa pilotom Karterom ne bi li sprečila čudovište da pobije celu ekspediciju, dok će stvor koji je u stanju da savršeno imitira svako biće koje dodirne, naterati sve ljude jedne na druge, a sve u težnji da preživi i zavlada.
Heroina ovog filma, jedina bitna razlika u scenariju u odnosu na onaj Bila Lankastera iz '82, nije ni blizu onom neverovatnom liku koji je stvorio Kurt Rasel, ali kako i sami tvorci filma kažu – 'bez obzira što smo svi bili svesni koliko je besmisleno praviti rimejk Karpenterovog ''Stvora'' (''To je kao kad bismo dodali brkove na Monalizu'') i bez obzira što smo znali da su likovi o kojima pišemo samo duhovi u njegovom filmu, nikako nismo mogli da odolimo ponudi koju smo dobili od Univerzala'. I zaista, teško je bilo kome zameriti na ovakvoj iskrenosti i valjda je baš to proizvelo hrabrost i opuštenost da se pokuša sa nečim ovakvim.
Konačno, iako je teško odupreti se poređenju dva filma, mora se priznati da ''Stvor'' iz 2011. i nije tako loš film. Naravno, ako niste gledali ni jedan ni drugi film, ovim putem izdajem naređenje da što pre pronađete ''Stvora'' iz 80-ih i usisate ga u sebe, ali ako ste nakon 30 godina rešili da se samo prisetite tih divnih vremena kada je jedan haski mogao da vas teroriše kroz snove nedeljama nakon odgledanog filma (lično iskustvo), onda je ovaj najnoviji SF horor prilično korektan način za to. Jer, čini se da ovi novi autori ''Stvora'' makar imaju u sebi osećaj za dobar horor i svoju publiku ne tretiraju kao da je maloumna. Solidan SF/horor hibrid, mnogo bolji nego što je to iko očekivao.
Ja: ***