
Nađemo se mi tako, uglavnom muško društvo, pretpraznično raspoloženje, jedva našli prazan astal, krenuli u zagrevanje, onda ozbiljno ušli u meč i u jednom trenutku, ono kad se na trenutak svi za stolom utišaju, kaže se – „andjeli proleću“, e tada konstatujemo da u kafani ima više žena nego muškaraca! A nije bilo da smo sedeli u establišmentu koji redje posećujemo, naprotiv.
E sad, da smo se okupli u nekom od kafića ni po jada, ali smo sedeli u jednoj od retkih kafana u centru grada koja je preživela blickrig kockarnica i kladionica, koja je odlučno i dostojanstveno rekla „istorijsko NE“ aluminijumu i neonu, u kojoj još uvek znamo kelnera po imenu, a i gosti se, kako je red, uljudno jave kad u kafanu udju. Hteli ne htreli, morali smo da obratimo pažnju i na obližnje stolove za kojima su sedele žene, u najboljim godinama, kako se to kaže, raznobojne kese pored njih, znači pokloni za mile im i drage, a Felinijevo uvežbano režisersko-kafansko oko skeniralo je asortiman na stolu i sa zadovoljstom je konstatovao da „dame nisu s raskida, uglavnom kratka bela pića, poneki „gorki list“ i – jedno pivo! Naravo, razgovoru nikad kraja i dosta smeha kako i dolikuje pretprazničnom raspoloženju. Prijalo nam je društvo, a bogami su lepo posedele, izašle su malo pre nas.
I zašto ja sad ovo pišem. Mislim, čudna mi čuda, žene pazarile pred praznik pa se našle da popiju piće, i...?
Medjutim, u postprazničnim danima, valjda pod pomenutim utiskom, počeo sam da obraćam pažnju na brojčani odnos muško-ženske populacije u kafanama u koje sam potom zalazio. Razmeni sam iskustva o ovoj temi i sa ostalim drugarima kojima je kafana veoma bliska, da to tako formulišem, pa su i oni potvrdili da „taj trend već uveliko traje“. Dakle, zajedniči zaključak bio je – ono nije bio pretpraznički eksces, pre će biti da se vremena menjaju i da to postaje uobičajena stvar. Podsetio sam se i letnjeg sedenja u jednoj unutrašnjoj bašti u centru grada, pogotovo petkom, kad dame (u najboljim godinama) iz obližnje banke zauzmu susedni sto. Podsetio sam se i telefoniranja, obično posle pola sata sedenja, kad se, varovatno, dogovarju gde ići uveče i kako mi je uvek bilo žao kad na kraju ostanu dve ili tri kojima nije zvonio mobilni. He, život je nekom majka, a nekom maćeha.
Rekoh već, da su kafići u pitanju ne bi mi ovaj „fenomen“ zapao za oko. Em u tu vrstu objekata retko svraćam, em smatram da su kafići za mladjariju, iz raznih razloga... Ali postavio sam sebi pitanje – da li su žene konačno otkrile čari kafane i kako će se to odraziti na muško-ženske odnose koji se, kažu statistike, uglavnom „sapliće“ na toj temi? Milim, ako je tačno da je sve više samih žena, da li je to dokaz da je njihova emancipacija došla do nivoa kad više, na primer, muško društvo nije uslov (!?) da se udje u „poslednji bastion mačizma“? Lično, voleo bih da je tako, mislim, prijatnije je, kafana je nakako lepša, a ponekad uživam i u načinu na koji govore „ružne reči“ (obavezno ima bar jedna koja se ne libi psvke, he, he...). O smehu da i ne govorim.
Knjižim ovaj „novi trend“ kao POZITIVAN, CIVILIZACIJSKI POMAK. Iz svakojakih razloga. Uostalom, na takvom mestu sada možete čuti i „ženske“ mudrosti, stvari koje vas teraju na razmišljanje, poput dijaloga koji moj drugar Saša K. nije mogao a da ne čuje – na pitanje drugarice „imaš li problema sa dečkom, čula sam neke glasine“, odgovor je bio - „Dobro si čula, ali od te veze neću lako da odustanem, ipak sam u nju uložila mesec dana života“!
Pa zar nije slatko, kaž'te?
E sad, da smo se okupli u nekom od kafića ni po jada, ali smo sedeli u jednoj od retkih kafana u centru grada koja je preživela blickrig kockarnica i kladionica, koja je odlučno i dostojanstveno rekla „istorijsko NE“ aluminijumu i neonu, u kojoj još uvek znamo kelnera po imenu, a i gosti se, kako je red, uljudno jave kad u kafanu udju. Hteli ne htreli, morali smo da obratimo pažnju i na obližnje stolove za kojima su sedele žene, u najboljim godinama, kako se to kaže, raznobojne kese pored njih, znači pokloni za mile im i drage, a Felinijevo uvežbano režisersko-kafansko oko skeniralo je asortiman na stolu i sa zadovoljstom je konstatovao da „dame nisu s raskida, uglavnom kratka bela pića, poneki „gorki list“ i – jedno pivo! Naravo, razgovoru nikad kraja i dosta smeha kako i dolikuje pretprazničnom raspoloženju. Prijalo nam je društvo, a bogami su lepo posedele, izašle su malo pre nas.
I zašto ja sad ovo pišem. Mislim, čudna mi čuda, žene pazarile pred praznik pa se našle da popiju piće, i...?
Medjutim, u postprazničnim danima, valjda pod pomenutim utiskom, počeo sam da obraćam pažnju na brojčani odnos muško-ženske populacije u kafanama u koje sam potom zalazio. Razmeni sam iskustva o ovoj temi i sa ostalim drugarima kojima je kafana veoma bliska, da to tako formulišem, pa su i oni potvrdili da „taj trend već uveliko traje“. Dakle, zajedniči zaključak bio je – ono nije bio pretpraznički eksces, pre će biti da se vremena menjaju i da to postaje uobičajena stvar. Podsetio sam se i letnjeg sedenja u jednoj unutrašnjoj bašti u centru grada, pogotovo petkom, kad dame (u najboljim godinama) iz obližnje banke zauzmu susedni sto. Podsetio sam se i telefoniranja, obično posle pola sata sedenja, kad se, varovatno, dogovarju gde ići uveče i kako mi je uvek bilo žao kad na kraju ostanu dve ili tri kojima nije zvonio mobilni. He, život je nekom majka, a nekom maćeha.
Rekoh već, da su kafići u pitanju ne bi mi ovaj „fenomen“ zapao za oko. Em u tu vrstu objekata retko svraćam, em smatram da su kafići za mladjariju, iz raznih razloga... Ali postavio sam sebi pitanje – da li su žene konačno otkrile čari kafane i kako će se to odraziti na muško-ženske odnose koji se, kažu statistike, uglavnom „sapliće“ na toj temi? Milim, ako je tačno da je sve više samih žena, da li je to dokaz da je njihova emancipacija došla do nivoa kad više, na primer, muško društvo nije uslov (!?) da se udje u „poslednji bastion mačizma“? Lično, voleo bih da je tako, mislim, prijatnije je, kafana je nakako lepša, a ponekad uživam i u načinu na koji govore „ružne reči“ (obavezno ima bar jedna koja se ne libi psvke, he, he...). O smehu da i ne govorim.
Knjižim ovaj „novi trend“ kao POZITIVAN, CIVILIZACIJSKI POMAK. Iz svakojakih razloga. Uostalom, na takvom mestu sada možete čuti i „ženske“ mudrosti, stvari koje vas teraju na razmišljanje, poput dijaloga koji moj drugar Saša K. nije mogao a da ne čuje – na pitanje drugarice „imaš li problema sa dečkom, čula sam neke glasine“, odgovor je bio - „Dobro si čula, ali od te veze neću lako da odustanem, ipak sam u nju uložila mesec dana života“!
Pa zar nije slatko, kaž'te?
Pridruži se MONDO zajednici.