Snakes On a Plane (2006)
Režija: Dejvid Elis
Uloge: Semjuel Džekson, Džulijana Margiles
Distribucija: Tak
Četvrtak popodne. Godinama unazad, ovo je moj bioskopski termin. Ne samo zbog toga što se tog dana menjaju filmovi u beogradskim bioskopima, ima tu i mnoštvo drugih razloga zašto sam vezan za taj četvrtak. U svakom slučaju, ponuda ove nedelje je bila nešto bolja nego prethodnih sedmica. Pošto sam konačno izgubio strpljenje gledajući one silne romantične komedije i crtaće, nadao sam se da ću ovog četvrtka naleteti na nešto malo muškije, neki akcioni ili horor film. U i dalje bednoj ponudi, dva naslova su se odmah izdvojila. Novog Olivera Stouna sam momentalno eliminisao iz konkurencije (mada sam slutio da ću naredne nedelje ipak morati da se upustim i u tu mračnu avanturu), ali je zato naslov ''Zmije u avionu'' vratio osmeh na moje lice. Odmah mi je sinulo da se ovde radi o običnom akcionom B filmu, ali u stvari i ne baš tako običnom. Malo sam prošarao po internetu i podsetio se zanimljivih okolnosti pod kojim je ovaj film i nastao.
Priču je smislio neki tip po imenu De Alesandro još davne 1992. godine, pošto je pročitao neki novinski članak o smeđoj indonežanskoj šumskoj zmiji koja je zalutala u kargo tamošnjeg avio prevoznika. Tako inspirisan, odmah je seo i napisao scenario pod imenom ''Otrov'', ali ga je u narednih nekoliko godina čak 30 holivudskih studija odbilo, sve dok se 1999. godine nisu pojavili ljudi iz MTV-ja koji su u ovom akcionom konceptu prepoznali idealan materijal za film. Odjednom, ceo svet je pričao samo o zmijama, pa je čak i Semjuel Džekson izjavio da se posla prihvatio samo na osnovu naslova, dodajući da jedva čeka da počne da snima ''motherfucking snakes on a motherfucking plane''. Da ne smaram: radni naslov ''Zmije u avionu'' je vrlo brzo postao sinonim za novu internet revoluciju, ovoga puta u fazi promocije nekog filmskog ostvarenja, a danas je već priznat kao fenomen koji je iznad prosečnosti uzdigao upravo internet i svetska blogerska populacija. Proučavajući Vikipedijine i druge izvore, shvatio sam da ovaj film-fenomen zaslužuje bar nekoliko strana teksta, pa sam istog trenutka odlučio da prestanem da se opterećujem hajpom koji je vladao sajber prostorom. Isključio sam kompjuter i požurio na motherfucking zmije.
Da stvar bude još zanimljivija, i sam sam imao u poslednjih godinu dana bliski susret sa MF zmijama, jednom velikom šarenom domaćom i jednom malom zelenom stranom. Da se ne lažemo, obe su u meni izazvale jeziv strah, naročito ona strana, ali ja ipak nisam dete – neće zmija sa platna da mi iskoči. Sa sobom sam ipak poveo jednog drugara po imenu D. koji je, to sam pouzdano znao, za vreme služenja vojnog roka u Tuzli, slavu stekao tako što je uhvatio poskoka, odrao ga, ispekao, pojeo i od kože napravio kravatu! Kakav heroj! Pravo MF društvo za ovaj film!
A u samom filmu, neki nesrećni turista na Havajima biva svedok surovog ubistva, FBI u pokušaju da ga zaštiti od podlog ubice odlučuje da ga pošalje u Los Anđeles, zlikovac to saznaje i u avion postavlja zamku u vidu stotina zmija razdraženih nekom drogom koja ih čini agresivnim. Negde na pola puta, iznad Pacifika, kobre, mambe, zvečarke, pitoni, koralne, pustinjske i razne druge kreću u svoj smrtonosni pohod. Taman mi je zasmetalo što i naš deo sveta nije bio predstavljen nekim slepićem, blavorom, belouškom ili makar poskokom, kad mi je D. oprezno saopštio kako nešto nije u redu u ovom filmu i kako mu ove zmije dosta čudno izgledaju, kao da nisu prave.
Na brzaka sam mu objasnio da ne gledamo dokumentarni film, već da je ovo delo vrhunske MF fikcije. Takođe, ukratko sam mu objasnio šta je to CGI i kako su ove zmije uglavnom generisali kompjuteri. D-ovo razočarenje je bilo neopisivo i jedva sam uspeo da ga nagovorim da ne izađe iz bioskopa posle samo pola sata MF filma. U želji da ga odobrovoljim počeo sam da mu postavljam glupa pitanja tipa 'a za koliko ubija otrov mambe' ili 'jel' piton stvarno može da proguta odraslog čoveka', na šta mi je on rekao da nema pojma i da je samo jednom u životu imao bliski susret sa zmijom i da je dotičnog poskoka spljeskao kamenom u MF trouglastu glavu. Toliko o mom današnjem ekspertu.
Na kraju je filmska magija proradila i kod skeptičnog D-a. Negde na pola filma i sam je postao MF Semjuel Džekson i aktivno učetvovao u gledanju filma. Posle svega, morao sam da mu obećam da ću ga voditi i na nastavak jednog dana.
Konačno, i sam sam bio zadovoljan. Ovo je valjda pravi bioskopski doživljaj. Akcija non-stop, sumanuti obrti u kojim stradaju i piloti i stjuardese i putnici i u kojim MF Semjuel Džekson rešava stvari u svom 'baadasss' maniru poznatom iz desetina filmova u kojim je glumio. Devojke su iz sale izlazile tesno priljubljene uz svoje mužjake koji su glumili samouverenost i hrabrost kao da je u njima duh Stiva Irvina lično. Video bih ja njih da su se suočili sa onom malom zelenom MF zmijom.
Ocene:
Ja ***
D: ****
Miško
[email protected]
Režija: Dejvid Elis
Uloge: Semjuel Džekson, Džulijana Margiles
Distribucija: Tak
Četvrtak popodne. Godinama unazad, ovo je moj bioskopski termin. Ne samo zbog toga što se tog dana menjaju filmovi u beogradskim bioskopima, ima tu i mnoštvo drugih razloga zašto sam vezan za taj četvrtak. U svakom slučaju, ponuda ove nedelje je bila nešto bolja nego prethodnih sedmica. Pošto sam konačno izgubio strpljenje gledajući one silne romantične komedije i crtaće, nadao sam se da ću ovog četvrtka naleteti na nešto malo muškije, neki akcioni ili horor film. U i dalje bednoj ponudi, dva naslova su se odmah izdvojila. Novog Olivera Stouna sam momentalno eliminisao iz konkurencije (mada sam slutio da ću naredne nedelje ipak morati da se upustim i u tu mračnu avanturu), ali je zato naslov ''Zmije u avionu'' vratio osmeh na moje lice. Odmah mi je sinulo da se ovde radi o običnom akcionom B filmu, ali u stvari i ne baš tako običnom. Malo sam prošarao po internetu i podsetio se zanimljivih okolnosti pod kojim je ovaj film i nastao.
Priču je smislio neki tip po imenu De Alesandro još davne 1992. godine, pošto je pročitao neki novinski članak o smeđoj indonežanskoj šumskoj zmiji koja je zalutala u kargo tamošnjeg avio prevoznika. Tako inspirisan, odmah je seo i napisao scenario pod imenom ''Otrov'', ali ga je u narednih nekoliko godina čak 30 holivudskih studija odbilo, sve dok se 1999. godine nisu pojavili ljudi iz MTV-ja koji su u ovom akcionom konceptu prepoznali idealan materijal za film. Odjednom, ceo svet je pričao samo o zmijama, pa je čak i Semjuel Džekson izjavio da se posla prihvatio samo na osnovu naslova, dodajući da jedva čeka da počne da snima ''motherfucking snakes on a motherfucking plane''. Da ne smaram: radni naslov ''Zmije u avionu'' je vrlo brzo postao sinonim za novu internet revoluciju, ovoga puta u fazi promocije nekog filmskog ostvarenja, a danas je već priznat kao fenomen koji je iznad prosečnosti uzdigao upravo internet i svetska blogerska populacija. Proučavajući Vikipedijine i druge izvore, shvatio sam da ovaj film-fenomen zaslužuje bar nekoliko strana teksta, pa sam istog trenutka odlučio da prestanem da se opterećujem hajpom koji je vladao sajber prostorom. Isključio sam kompjuter i požurio na motherfucking zmije.
Da stvar bude još zanimljivija, i sam sam imao u poslednjih godinu dana bliski susret sa MF zmijama, jednom velikom šarenom domaćom i jednom malom zelenom stranom. Da se ne lažemo, obe su u meni izazvale jeziv strah, naročito ona strana, ali ja ipak nisam dete – neće zmija sa platna da mi iskoči. Sa sobom sam ipak poveo jednog drugara po imenu D. koji je, to sam pouzdano znao, za vreme služenja vojnog roka u Tuzli, slavu stekao tako što je uhvatio poskoka, odrao ga, ispekao, pojeo i od kože napravio kravatu! Kakav heroj! Pravo MF društvo za ovaj film!
A u samom filmu, neki nesrećni turista na Havajima biva svedok surovog ubistva, FBI u pokušaju da ga zaštiti od podlog ubice odlučuje da ga pošalje u Los Anđeles, zlikovac to saznaje i u avion postavlja zamku u vidu stotina zmija razdraženih nekom drogom koja ih čini agresivnim. Negde na pola puta, iznad Pacifika, kobre, mambe, zvečarke, pitoni, koralne, pustinjske i razne druge kreću u svoj smrtonosni pohod. Taman mi je zasmetalo što i naš deo sveta nije bio predstavljen nekim slepićem, blavorom, belouškom ili makar poskokom, kad mi je D. oprezno saopštio kako nešto nije u redu u ovom filmu i kako mu ove zmije dosta čudno izgledaju, kao da nisu prave.
Na brzaka sam mu objasnio da ne gledamo dokumentarni film, već da je ovo delo vrhunske MF fikcije. Takođe, ukratko sam mu objasnio šta je to CGI i kako su ove zmije uglavnom generisali kompjuteri. D-ovo razočarenje je bilo neopisivo i jedva sam uspeo da ga nagovorim da ne izađe iz bioskopa posle samo pola sata MF filma. U želji da ga odobrovoljim počeo sam da mu postavljam glupa pitanja tipa 'a za koliko ubija otrov mambe' ili 'jel' piton stvarno može da proguta odraslog čoveka', na šta mi je on rekao da nema pojma i da je samo jednom u životu imao bliski susret sa zmijom i da je dotičnog poskoka spljeskao kamenom u MF trouglastu glavu. Toliko o mom današnjem ekspertu.
Na kraju je filmska magija proradila i kod skeptičnog D-a. Negde na pola filma i sam je postao MF Semjuel Džekson i aktivno učetvovao u gledanju filma. Posle svega, morao sam da mu obećam da ću ga voditi i na nastavak jednog dana.
Konačno, i sam sam bio zadovoljan. Ovo je valjda pravi bioskopski doživljaj. Akcija non-stop, sumanuti obrti u kojim stradaju i piloti i stjuardese i putnici i u kojim MF Semjuel Džekson rešava stvari u svom 'baadasss' maniru poznatom iz desetina filmova u kojim je glumio. Devojke su iz sale izlazile tesno priljubljene uz svoje mužjake koji su glumili samouverenost i hrabrost kao da je u njima duh Stiva Irvina lično. Video bih ja njih da su se suočili sa onom malom zelenom MF zmijom.
Ocene:
Ja ***
D: ****
Miško
[email protected]