Perfume: The Story of a Murderer (2006)
Režija: Tom Tikver
Uloge: Ben Višou, Dastin Hofman, Alan Rikman
Distribucija: Tak
Nekoliko me je stvari u vezi ovog filma teralo da odlažem odlazak u bioskop do poslednjeg trenutka: istoimena knjiga koju sam pročitao još pre sto godina i u kojoj nisam našao ništa što bi tada interesovalo jednog tinejdžera inače zaludjenog za horor i sl. literaturu, ‘bad word of mouth’ koji je ovaj film vukao sa sobom još od kada se pojavio na prvim DIVX-ovima, a zatim i u bioskopima, konačno i dužina od 150 punih minuta koja je trebalo da pokrije 100-tinak strana knjige (barem mi se sada čini da je ta knjiga bila jako, jako tanka), činjenica da niko ni pod razno nije hteo sa mnom da podeli par sati svog vremena tokom noćnih projekcija u kojima je film opstao i još ponešto.
S druge strane stajao je Tom Tikver. Ja, inače, nisam od onih koji su bog zna kako bili oduševljeni filmom "Trči Lola, trči", ali zato jesam sa ova dva koja su nastala nakon njega, "Princeza i ratnik" i "Heaven", onaj u kojem je Kejt Blanšet viđilante čiji plan za osvetom krene skroz naopako. To su dva prilično fenomenalna filma i nekako sam bio siguran da "Parfem" nikako ne može da bude ni loš ni dosadan film. Možda mu nešto drugo fali, ali to je tek trebalo da sam otkrijem. Sam. (Stvarno nije u redu, čak ni moji najbolji prijatelji više ne idu u bioskope.)
Okej, barem sam krenuo raspoložen na film, čak sam imao i plan da sednem pored neke cice koja je, kao, došla sama u bioskop i da je anketiram na kraju filma, da joj kažem kako je i njen parfem baš super i slični fazoni, ali kad sam video pustoš u dvorani, odmah sam odustao i od gostujućeg ocenjivača i od bilo kakvih drugih aktivnosti vezanih za publiku. Umesto toga, tokom beskrajnih i besmislenih reklama (na primer, reklama za Neskafe koja je očito radjena za azijsko tržište i u kojoj se pojavljuju isključivo kosooki glumci i manekeni, dakle misterija otkud to na našim platnima), bavio sam se dubokim razmišljanjima na temu ‘kako privući publiku ponovo u bioskope’ i tako se setio onog ingenioznog izuma iz 60-ih godina kada su Amerikanci smislili nešto što se zvalo smell-o-vision ili smell-o-rama, nisam siguran, u svakom slučaju tehniku kod koje se tokom filma u salu ispuštaju razni mirisi ne bi li se gledaocu još više dočarala atmosfera i radnja koja se odigrava na platnu.
Čak sam i sam jednom prilikom prisustvovao projekciji na kojoj su publici na ulazu u salu davane one ‘pogrebi i pomiriši’ kartice, a tokom projekcije na posebnom displeju davane informacije šta i kada treba pogrebati. To je još bizarnija situacija od one sa 3D naočarima, ali što da ne. Situacija u kojoj glavni glumac ulazi u WC, a cela sala grebanjem ispušta mirise urina i svega što se može još omirisati u muškom WC-u, ostaće večito urezana u moje pamćenje.
Bilo kako bilo, narednih pola sata sam gledao nešto što se zaista može nazvati pravim spektaklom u svakom pogledu. Znate kako to izgleda kada se sve savršeno poklopi, i muzika i kamera i sva raskoš produkcije i način na koji nam se priča servira, fantastičan narator (Džon Hart), ma baš sve potrebno za savršen bioskopski doživljaj i parče kinematografskog remek-dela.
Nakon nekih pola sata, otprilike kada u film ušeta Dastin Hofman, magija lagano počinje da nestaje. I dalje sve izgleda fantastično, i dalje ništa nije dosadno ili glupo, ali nakon početnog šoka, film više počinje da liči na neki fenomenalno producirani dokumentarac u kojem se objašnjava proces pravljenja parfema, sve sa kuvanjem ružinih latica i sl. Sledi krvavi pir, serija strašnih ubistava i još strašnijih postupaka tokom kojih Žan Baptist pokušava da pronađe poslednji, 13. sastojak mitskog ‘savršenog parfema’, to jest opsesiju da se uhvati miris ljudske duše.
Znam kako to zvuči kada se stavi na papir, ali kod Tikvera nema puno problema da se proguta nešto tako bizarno i suludo. Do kraja filma magija se ponovo vraća, ali na još uvrnutiji i sumanutiji način, poslednji trenuci se gledaju širom otvorenih i očiju i vilice i dok se pred vama odigrava verovatno najveća filmska orgija EVER, polako počinjete da shvatate šta bi se zaista desilo kada bi neko uspeo da napravi destilat čiste ljubavi, esencijalno ulje sačinjeno od same ženske lepote.
Okej, sad je bilo i previše teških reči, ali ipak, kakva je to publika koja svoju impresiju nakon gledanja ovako upečatljivog filma izražava prostim iskazima kao što su ‘dosadno’ ili ‘bezveze’ ili tako nešto. ‘Parfem’ je sve, samo ne to.
Razočaran publikom i još jednom prilično impresioniran Tikverom, požurio sam kući. Da se okupam.
Ocene:
Ja ****
Ostali **
Režija: Tom Tikver
Uloge: Ben Višou, Dastin Hofman, Alan Rikman
Distribucija: Tak
Nekoliko me je stvari u vezi ovog filma teralo da odlažem odlazak u bioskop do poslednjeg trenutka: istoimena knjiga koju sam pročitao još pre sto godina i u kojoj nisam našao ništa što bi tada interesovalo jednog tinejdžera inače zaludjenog za horor i sl. literaturu, ‘bad word of mouth’ koji je ovaj film vukao sa sobom još od kada se pojavio na prvim DIVX-ovima, a zatim i u bioskopima, konačno i dužina od 150 punih minuta koja je trebalo da pokrije 100-tinak strana knjige (barem mi se sada čini da je ta knjiga bila jako, jako tanka), činjenica da niko ni pod razno nije hteo sa mnom da podeli par sati svog vremena tokom noćnih projekcija u kojima je film opstao i još ponešto.
S druge strane stajao je Tom Tikver. Ja, inače, nisam od onih koji su bog zna kako bili oduševljeni filmom "Trči Lola, trči", ali zato jesam sa ova dva koja su nastala nakon njega, "Princeza i ratnik" i "Heaven", onaj u kojem je Kejt Blanšet viđilante čiji plan za osvetom krene skroz naopako. To su dva prilično fenomenalna filma i nekako sam bio siguran da "Parfem" nikako ne može da bude ni loš ni dosadan film. Možda mu nešto drugo fali, ali to je tek trebalo da sam otkrijem. Sam. (Stvarno nije u redu, čak ni moji najbolji prijatelji više ne idu u bioskope.)
Okej, barem sam krenuo raspoložen na film, čak sam imao i plan da sednem pored neke cice koja je, kao, došla sama u bioskop i da je anketiram na kraju filma, da joj kažem kako je i njen parfem baš super i slični fazoni, ali kad sam video pustoš u dvorani, odmah sam odustao i od gostujućeg ocenjivača i od bilo kakvih drugih aktivnosti vezanih za publiku. Umesto toga, tokom beskrajnih i besmislenih reklama (na primer, reklama za Neskafe koja je očito radjena za azijsko tržište i u kojoj se pojavljuju isključivo kosooki glumci i manekeni, dakle misterija otkud to na našim platnima), bavio sam se dubokim razmišljanjima na temu ‘kako privući publiku ponovo u bioskope’ i tako se setio onog ingenioznog izuma iz 60-ih godina kada su Amerikanci smislili nešto što se zvalo smell-o-vision ili smell-o-rama, nisam siguran, u svakom slučaju tehniku kod koje se tokom filma u salu ispuštaju razni mirisi ne bi li se gledaocu još više dočarala atmosfera i radnja koja se odigrava na platnu.
Čak sam i sam jednom prilikom prisustvovao projekciji na kojoj su publici na ulazu u salu davane one ‘pogrebi i pomiriši’ kartice, a tokom projekcije na posebnom displeju davane informacije šta i kada treba pogrebati. To je još bizarnija situacija od one sa 3D naočarima, ali što da ne. Situacija u kojoj glavni glumac ulazi u WC, a cela sala grebanjem ispušta mirise urina i svega što se može još omirisati u muškom WC-u, ostaće večito urezana u moje pamćenje.
Najveća filmska orgija EVER!
Već tokom prvih kadrova u kojim vidimo kako se nesrećni Žan Baptist radja na sred pijace u Parizu sredinom XVIII veka, bilo mi je jasno da je vizuelni doživljaj koji nam je Tikver priredio tom prigodom, sasvim dovoljan da ti totalno zgadi ceo dan i da bi eventualni mirisi truleži, štroke, raspadnute ribe, povrća, životinjskih lešina...da ne idem dalje, sasvim sigurno rasterali i ovo malo publike. U svakom slučaju, u takvom ambijentu se radja naš glavni junak koji uskoro postaje svestan svog neuobičajenog talenta vezanog za mirise.Bilo kako bilo, narednih pola sata sam gledao nešto što se zaista može nazvati pravim spektaklom u svakom pogledu. Znate kako to izgleda kada se sve savršeno poklopi, i muzika i kamera i sva raskoš produkcije i način na koji nam se priča servira, fantastičan narator (Džon Hart), ma baš sve potrebno za savršen bioskopski doživljaj i parče kinematografskog remek-dela.
Nakon nekih pola sata, otprilike kada u film ušeta Dastin Hofman, magija lagano počinje da nestaje. I dalje sve izgleda fantastično, i dalje ništa nije dosadno ili glupo, ali nakon početnog šoka, film više počinje da liči na neki fenomenalno producirani dokumentarac u kojem se objašnjava proces pravljenja parfema, sve sa kuvanjem ružinih latica i sl. Sledi krvavi pir, serija strašnih ubistava i još strašnijih postupaka tokom kojih Žan Baptist pokušava da pronađe poslednji, 13. sastojak mitskog ‘savršenog parfema’, to jest opsesiju da se uhvati miris ljudske duše.
Znam kako to zvuči kada se stavi na papir, ali kod Tikvera nema puno problema da se proguta nešto tako bizarno i suludo. Do kraja filma magija se ponovo vraća, ali na još uvrnutiji i sumanutiji način, poslednji trenuci se gledaju širom otvorenih i očiju i vilice i dok se pred vama odigrava verovatno najveća filmska orgija EVER, polako počinjete da shvatate šta bi se zaista desilo kada bi neko uspeo da napravi destilat čiste ljubavi, esencijalno ulje sačinjeno od same ženske lepote.
Okej, sad je bilo i previše teških reči, ali ipak, kakva je to publika koja svoju impresiju nakon gledanja ovako upečatljivog filma izražava prostim iskazima kao što su ‘dosadno’ ili ‘bezveze’ ili tako nešto. ‘Parfem’ je sve, samo ne to.
Razočaran publikom i još jednom prilično impresioniran Tikverom, požurio sam kući. Da se okupam.
Ocene:
Ja ****
Ostali **