Rocky Balboa (2006)
Režija: Silvester Stalone
Uloge: Silvester Stalone, Bart Jang
Distribucija: Tak
Ekipica koja je odlučila da dođe u onu najodvratniju, treću salu Doma sindikata u sredu u 16 sati, nije bila baš uobičajena bioskopska publika. Prvo, dvorana je bila neuobičajeno puna i za ovaj termin i za ovaj bioskop i za ovaj grad. Samo dve devojke, sve ostalo muškarci. Nekolicina u trenerkama, skoro svi u 20-tim godinama. Zanimljivo. Očekivao sam nešto starije društvo, ipak je Roki počeo da obara svoje protivnike još pre punih 30 godina. No, čini se da je i XXI vek potpuno spreman za slavnog italijanskog pastuva.
E sad, ne bih se baš na ovom mestu i u ovom trenutku doticao opštih mesta o boksu koji su sasvim sigurno zacementirani u svesti mojih vršnjaka. Naravno da su i meni u memoriju urezani srećni trenuci detinjstva kada me je otac budio da gledamo zajedno Kasijusa Kleja, pa i kako me je vodio na BAPS, SP u boksu u Beogradu, pa i šta su mi razni Parlovi, Beneši i Bratislavi Ristići značili tada, kad sam bio klinac.
Ali zaista nema dileme da mi je posle fudbala, boks bio ubedljivo najzanimljiviji sport. I to, za razliku od mnogih, meni je uvek bio draži amaterski, a ne profesionalni boks. Nekako, uvek mi je bilo zanimljivije da gledam šta sve dva boksera imaju da mi prikažu u tri runde, a ne da se razvlače po ringu 10, 12 ili 15 rundi. I stvarno sam mislio da je boks plemenita veština; mislim, ako su već muškarci tako idiotska bića koja toliko vole da se biju, ratuju, ubijaju i sl, onda je nekako okej da im omogućiš ravnopravne uslove, navučeš rukavice i pustiš u arenu. Pa je onda makar tuča kontrolisana, a veština zaista plemenita.
U međuvremenu, boks je umro kao sport. I amaterski i profesionalni. Ne znam šta mu se desilo, nije ni bitno, ali Roki je u svakom slučaju nešto više od boksa. Nisam se ni nadao da će šesti Roki bilo šta tu promeniti, čak ni na nivou utiska. Uostalom, spremao sam se da gledam film u kojem jedan od najgorih glumaca u istoriji kinematografije u svojoj šezdesetoj godini odlučuje da režira film u kojem će se vratiti u ring ne bi li se suprotstavio aktuelnom šampionu sveta i čiji je slogan ‘’It Ain’t Over ‘till it’s Over’’. To već u startu zvuči toliko kretenski, da kretenskije ne može biti. Ali svejedno, jedva sam čekao da majstor ugasi svetla.
Smestio sam se u prvi red nazovi dvorane, jer sam već imao iskustvo gledanja filmova na ovom mestu i znao da ovde i patuljak može da sedi ispred, pa ćete imati problem da ispratite ceo ekran. Znao sam da će oko mene biti reakcija tokom projekcije, pa nisam brinuo kako ću preneti raspoloženje publike, ali slučaj se pobrinuo da stvar bude još zanimljivija – pored mene su sela Dva-Momka-Koja-Komuniciraju-Znacima! Pretpostavio sam da, iako ne poznajem ovaj jezik, neću imati problema da uhvatim emociju.
Početak je prilično strašan: Slaj je olupina od čoveka koji još uvek živi u prošlosti i pati za svojom mrtvom ženom i davno prošlom karijerom. Izgleda kao najgrđi beskućnik, sav u nekim ritama, sin ga se stidi, prolaznici mu se podsmevaju i sve slično. Međutim, već nekoliko minuta kasnije, mi vidimo da Roki u stvari nije nikakav bednik, već da ima svoj italijanski restoran koji je popularno mestu u Filadelfiji i da mu u životu ne ide nimalo loše. Odjednom i prilično neobjašnjivo, on je nekako pristojno obučen i pun manira, privlači pažnju žena, šarmantan je i sve tako. (Ovde napominjem da je Slaj pisao i scenario). 60-godina bi se videlo na licu svakog muškarca, ali nekoliko litara botoksa ubrizganog u Staloneovo čelo i obraze – i pred nama je jedan sredovečan muškarac, sportista, šmeker. Nešto kasnije Roki će se i skinuti. Ne bih baš u detalje oko toga kakav je to prizor, ali otprilike zamislite neku mešavinu steroida, benzena i verovatno kriptonita koju je neki ludi naučnik smućkao ne bi li našeg Rokija učinio uverljivim u ulozi pretendenta na svetski tron.
I tako ga taj crnac koji je šampion i koji izgleda mnogo opasno izaziva na egzibicioni meč, a Roki razmišlja da li da to prihvati, novac mu nije važan, ali želja za dokazivanjem, pobedom, obećanje mrtvoj ženi – lome ga. On se konsultuje sa svima živima, muče ga razne dileme i strašno mnogo razmišlja o tome i da li bi i zašto bi i sve tako. Ne znam kada sam poslednji put gledao nešto tako dosadno i uskoro (ove nedelje, inače, u školu se ide pre podne), oči su se sklopile.
Probudila me je muzika. ONA muzika Bila Kontija. Ona muzika koja svira dok Roki 1 trenira i priprema se za meč, onda kada trči uz stepenice. Ne može pravi muškarac a da ne oseti nešto kada čuje onu energiju koja se valja, taj optimizam i onaj ozloglašeni gitarski solo. Veličanstveno. Tu tek počinje film. Besomučni treninzi, priprema za meč, udaranje u polutke, vreća, kruška, sklekovi, konferencija za štampu i konačno ring.
I koliko god bio besmislen ceo ovaj projekat, scenario glup i prepun rupa i nelogičnosti, koliko god bila očajna gluma, u tradiciji onog najboljeg što smo imali do sada prilike da vidimo u američkim sportskim filmovima, Rokijev pohod ka pobedi, trijumfu, odbrani časti i dostojanstva postaje nekako dirljiv, napet i uverljiv. Slaj istrčava iz ringa i pre sudijske odluke, publika je u delirijumu.
DMKKZ su takođe zadovoljni. Po gestikulaciji vidim da su uzbuđeni, ali i svesni kakvu su glupost gledali. Oni, na žalost, nisu mogli da budu nadahnuti Kontijevom muzičkom temom, inače bi i njihova ocena sigurno bila veća. Što se mene tiče, vreme je da se opet gleda neki crtani.
Ocene:
Ja ***
DMKKZ ****
[email protected]
Režija: Silvester Stalone
Uloge: Silvester Stalone, Bart Jang
Distribucija: Tak
Ekipica koja je odlučila da dođe u onu najodvratniju, treću salu Doma sindikata u sredu u 16 sati, nije bila baš uobičajena bioskopska publika. Prvo, dvorana je bila neuobičajeno puna i za ovaj termin i za ovaj bioskop i za ovaj grad. Samo dve devojke, sve ostalo muškarci. Nekolicina u trenerkama, skoro svi u 20-tim godinama. Zanimljivo. Očekivao sam nešto starije društvo, ipak je Roki počeo da obara svoje protivnike još pre punih 30 godina. No, čini se da je i XXI vek potpuno spreman za slavnog italijanskog pastuva.
E sad, ne bih se baš na ovom mestu i u ovom trenutku doticao opštih mesta o boksu koji su sasvim sigurno zacementirani u svesti mojih vršnjaka. Naravno da su i meni u memoriju urezani srećni trenuci detinjstva kada me je otac budio da gledamo zajedno Kasijusa Kleja, pa i kako me je vodio na BAPS, SP u boksu u Beogradu, pa i šta su mi razni Parlovi, Beneši i Bratislavi Ristići značili tada, kad sam bio klinac.
Ali zaista nema dileme da mi je posle fudbala, boks bio ubedljivo najzanimljiviji sport. I to, za razliku od mnogih, meni je uvek bio draži amaterski, a ne profesionalni boks. Nekako, uvek mi je bilo zanimljivije da gledam šta sve dva boksera imaju da mi prikažu u tri runde, a ne da se razvlače po ringu 10, 12 ili 15 rundi. I stvarno sam mislio da je boks plemenita veština; mislim, ako su već muškarci tako idiotska bića koja toliko vole da se biju, ratuju, ubijaju i sl, onda je nekako okej da im omogućiš ravnopravne uslove, navučeš rukavice i pustiš u arenu. Pa je onda makar tuča kontrolisana, a veština zaista plemenita.
U međuvremenu, boks je umro kao sport. I amaterski i profesionalni. Ne znam šta mu se desilo, nije ni bitno, ali Roki je u svakom slučaju nešto više od boksa. Nisam se ni nadao da će šesti Roki bilo šta tu promeniti, čak ni na nivou utiska. Uostalom, spremao sam se da gledam film u kojem jedan od najgorih glumaca u istoriji kinematografije u svojoj šezdesetoj godini odlučuje da režira film u kojem će se vratiti u ring ne bi li se suprotstavio aktuelnom šampionu sveta i čiji je slogan ‘’It Ain’t Over ‘till it’s Over’’. To već u startu zvuči toliko kretenski, da kretenskije ne može biti. Ali svejedno, jedva sam čekao da majstor ugasi svetla.
Smestio sam se u prvi red nazovi dvorane, jer sam već imao iskustvo gledanja filmova na ovom mestu i znao da ovde i patuljak može da sedi ispred, pa ćete imati problem da ispratite ceo ekran. Znao sam da će oko mene biti reakcija tokom projekcije, pa nisam brinuo kako ću preneti raspoloženje publike, ali slučaj se pobrinuo da stvar bude još zanimljivija – pored mene su sela Dva-Momka-Koja-Komuniciraju-Znacima! Pretpostavio sam da, iako ne poznajem ovaj jezik, neću imati problema da uhvatim emociju.
Početak je prilično strašan: Slaj je olupina od čoveka koji još uvek živi u prošlosti i pati za svojom mrtvom ženom i davno prošlom karijerom. Izgleda kao najgrđi beskućnik, sav u nekim ritama, sin ga se stidi, prolaznici mu se podsmevaju i sve slično. Međutim, već nekoliko minuta kasnije, mi vidimo da Roki u stvari nije nikakav bednik, već da ima svoj italijanski restoran koji je popularno mestu u Filadelfiji i da mu u životu ne ide nimalo loše. Odjednom i prilično neobjašnjivo, on je nekako pristojno obučen i pun manira, privlači pažnju žena, šarmantan je i sve tako. (Ovde napominjem da je Slaj pisao i scenario). 60-godina bi se videlo na licu svakog muškarca, ali nekoliko litara botoksa ubrizganog u Staloneovo čelo i obraze – i pred nama je jedan sredovečan muškarac, sportista, šmeker. Nešto kasnije Roki će se i skinuti. Ne bih baš u detalje oko toga kakav je to prizor, ali otprilike zamislite neku mešavinu steroida, benzena i verovatno kriptonita koju je neki ludi naučnik smućkao ne bi li našeg Rokija učinio uverljivim u ulozi pretendenta na svetski tron.
I tako ga taj crnac koji je šampion i koji izgleda mnogo opasno izaziva na egzibicioni meč, a Roki razmišlja da li da to prihvati, novac mu nije važan, ali želja za dokazivanjem, pobedom, obećanje mrtvoj ženi – lome ga. On se konsultuje sa svima živima, muče ga razne dileme i strašno mnogo razmišlja o tome i da li bi i zašto bi i sve tako. Ne znam kada sam poslednji put gledao nešto tako dosadno i uskoro (ove nedelje, inače, u školu se ide pre podne), oči su se sklopile.
Probudila me je muzika. ONA muzika Bila Kontija. Ona muzika koja svira dok Roki 1 trenira i priprema se za meč, onda kada trči uz stepenice. Ne može pravi muškarac a da ne oseti nešto kada čuje onu energiju koja se valja, taj optimizam i onaj ozloglašeni gitarski solo. Veličanstveno. Tu tek počinje film. Besomučni treninzi, priprema za meč, udaranje u polutke, vreća, kruška, sklekovi, konferencija za štampu i konačno ring.
I koliko god bio besmislen ceo ovaj projekat, scenario glup i prepun rupa i nelogičnosti, koliko god bila očajna gluma, u tradiciji onog najboljeg što smo imali do sada prilike da vidimo u američkim sportskim filmovima, Rokijev pohod ka pobedi, trijumfu, odbrani časti i dostojanstva postaje nekako dirljiv, napet i uverljiv. Slaj istrčava iz ringa i pre sudijske odluke, publika je u delirijumu.
DMKKZ su takođe zadovoljni. Po gestikulaciji vidim da su uzbuđeni, ali i svesni kakvu su glupost gledali. Oni, na žalost, nisu mogli da budu nadahnuti Kontijevom muzičkom temom, inače bi i njihova ocena sigurno bila veća. Što se mene tiče, vreme je da se opet gleda neki crtani.
Ocene:
Ja ***
DMKKZ ****
[email protected]