GHOST RIDER
Ghost Rider (2007)
Režija: Mark Stiven Džonson
Uloge: Nikolas Kejdž, Eva Mendes, Piter Fonda
Distribucija: Tak
Pomama Holivuda za stripovima se nastavlja. Nakon bezbroj naslova koji su se poslednjih godina pojavili po bioskopima i nakon njihovog uglavnom fenomenalnog komercijalnog uspeha širom sveta (izuzeo bih Srbiju od ove kategorije koju nazivamo svetom, naravno), nije ni čudo da se novi stripovski filmovi gomilaju. Ja ih sve gledam, da se ne lažemo, a nekako naročito volim ove treš teme koje ranije nikada nisam ni čitao. Takav je baš i ‘Ghost Rider’, strip koji nisam imao prilike ni da prelistam, pa sam zato bio naročito uzbuđen pred početak filma.
E sad, ne bih da me neko pogrešno shvati u nastavku, ali ipak da napomenem da se ovde radi o filmu koji za glavnog junaka ima tipa koji još u svojoj ranoj mladosti na čuvenom raskršću sretne Mefistofelesa (čitaj: Đavola) i momentalno mu proda svoju dušu ne bi li spasao svog bolesnog oca. Time, logično, biva osuđen da večno služi Nečastivom, ali na način koji ga noću, u prisustvu zlih sila, pretvara u plamenog osvetnika na Harlej Dejvidsonu. Ovakvi sadržaji nikako ne moraju po pravilu da znače da je pred nama infantilan i zaglupljujući film, ali ovog puta je rezultat baš takav. Uostalom, evo da priznam sada, nisam mnogo više ni očekivao od ovog Marka Stivena Džonsona čiji su i prethodni pokušaji ekranizacija stripova bili prilično nesrećni (Derdevil, Elektra), ili od Nikolasa Kejdža koji je po običaju nesnosan, ovog puta nesnosan na kvadrat. Tešio sam se da će mi barem Eva Mendes pružiti neku satisfakciju, ali džaba nam i njeni atributi u ovakvom kršu od filma, koji povrh svega traje skoro puna 2 sata.
Sve najgore dakle, ali hej, poslednjih par minuta filma fikcija i stvarnost ponovo pokušavaju da uspostave neku kosmičku ravnotežu i pravdu, pa tako samo nekoliko trenutaka pre paljenja svetla, jedan od glavnih demona i Džoni Blejzov (super ime, mora se priznati) najveći protivnik nas, u najkrupnijem mogućem kadru, pogleda sa platna i zaurla ‘JA SAM LEGIJA i ništa mi ne možeš’ (ili već nešto slično), samo da bi ga Ghost Rider u tom trenutku i konačno spržio, pretvorio u magmu i poslao do đavola više! Rešio sam da je ovo i više nego dovoljno da uvećam ocenu za ovaj inače totalno zatupljujući bioskopski doživljaj za čitavu jednu polovinu. Sve do garaže sam u sebi mantrao ‘Ghost Ridera za predsednika’ i zamišljao brz rasplet i sa našim demonima, ali čim me je jedan Hamer isekao u Bulevaru, a vozač sa pretećim prezirom pogledao, vratio sam se u svoju (i vašu) sumornu sumornu sumornu realnost. Life is a bitch!
Ocene:
Ja **1/2
Tip iz Hamera *
Moram da priznam da mi to i nije bila ideja, ali sam nedavno saznao da imam novog redovnog čitaoca, i to iz inostranstva! Ona, na žalost, nije baš neki fan Holivuda, naročito ne onog ‘Ghost Rider’ tipa, pa sam odlučio da se žrtvujem i za D. posetim i neki od depresivnih neameričkih filmova. Može i američki, ali da nema spec. efekte.
Opet, nisam se baš proveo. Prvo sam gledao južnoafrički film koji se zove ‘Coci’ (Tsotsi) o tipu koji živi u nekom getu u Južnoj Africi. Naravno, geto je ovde više socijalna kategorija, nikako rasna, ali svejedno – maloletne kriminalne bande, svakodnevne pljačke, jeziva ubistva i sve što ide uz to. Sto puta već ispričano, naravno, nekad i na briljantan način (vidi brazilske: ‘Who Killed Pixote’ i ‘City of God’), ali ovog puta uz toliko klišea i totalno predvidljivih situacija, likova, epizoda, razrešenja. Kao da sam gledao domaći film.
Oskar za najbolji strani film prošle godine? Ha, ha, ha.
Ocena:
Ja: **
Ja se, inače, naročito palim na te anti-američke, anti-bušovske i anti-militarističke dokumentarce, ali Vinterbotom ovde priča neku meni neubedljivu priču u kojoj apsolutno nije jasno šta ti momci iz Birmingema uopšte rade u Avganistanu za vreme bombardovanja.
Scene sa Kube su grozne – zatvorenici su u ćelijama na otvorenom koje više liče na kokošinjac, Amerikanci na najrazličitije načine sprovode torturu nad njima (i fizičku i mentalnu), ali ih na kraju višemesečnog ispitivanja konačno i puštaju na slobodu, no sve što Vinterbotom uspeva je da kod mene stvori osećaj da je ovde neko ozbiljno promašio temu. Konfuzno. Dosadno. Mnogo više volim onog Vinterbotoma iz ’24 Hour Party People’ sveta.
Ocena:
Ja: **
Gledao sam još ponešto, ali dosta je za sada. Idem da se oporavim malo od komercijalnih (sorry Stan Lee) i umetničkih (sorry D.) koještarija kojima sam bio izložen poslednjih dana. Idem da...se spremim za subotnju utakmicu koju su nekada u ovom gradu nazivali derbijem. I tamo će biti predvidljivo, ali neka, nekada i rutina prija.
Miško Bilbija
Ghost Rider (2007)
Režija: Mark Stiven Džonson
Uloge: Nikolas Kejdž, Eva Mendes, Piter Fonda
Distribucija: Tak
Pomama Holivuda za stripovima se nastavlja. Nakon bezbroj naslova koji su se poslednjih godina pojavili po bioskopima i nakon njihovog uglavnom fenomenalnog komercijalnog uspeha širom sveta (izuzeo bih Srbiju od ove kategorije koju nazivamo svetom, naravno), nije ni čudo da se novi stripovski filmovi gomilaju. Ja ih sve gledam, da se ne lažemo, a nekako naročito volim ove treš teme koje ranije nikada nisam ni čitao. Takav je baš i ‘Ghost Rider’, strip koji nisam imao prilike ni da prelistam, pa sam zato bio naročito uzbuđen pred početak filma.
E sad, ne bih da me neko pogrešno shvati u nastavku, ali ipak da napomenem da se ovde radi o filmu koji za glavnog junaka ima tipa koji još u svojoj ranoj mladosti na čuvenom raskršću sretne Mefistofelesa (čitaj: Đavola) i momentalno mu proda svoju dušu ne bi li spasao svog bolesnog oca. Time, logično, biva osuđen da večno služi Nečastivom, ali na način koji ga noću, u prisustvu zlih sila, pretvara u plamenog osvetnika na Harlej Dejvidsonu. Ovakvi sadržaji nikako ne moraju po pravilu da znače da je pred nama infantilan i zaglupljujući film, ali ovog puta je rezultat baš takav. Uostalom, evo da priznam sada, nisam mnogo više ni očekivao od ovog Marka Stivena Džonsona čiji su i prethodni pokušaji ekranizacija stripova bili prilično nesrećni (Derdevil, Elektra), ili od Nikolasa Kejdža koji je po običaju nesnosan, ovog puta nesnosan na kvadrat. Tešio sam se da će mi barem Eva Mendes pružiti neku satisfakciju, ali džaba nam i njeni atributi u ovakvom kršu od filma, koji povrh svega traje skoro puna 2 sata.
Sve najgore dakle, ali hej, poslednjih par minuta filma fikcija i stvarnost ponovo pokušavaju da uspostave neku kosmičku ravnotežu i pravdu, pa tako samo nekoliko trenutaka pre paljenja svetla, jedan od glavnih demona i Džoni Blejzov (super ime, mora se priznati) najveći protivnik nas, u najkrupnijem mogućem kadru, pogleda sa platna i zaurla ‘JA SAM LEGIJA i ništa mi ne možeš’ (ili već nešto slično), samo da bi ga Ghost Rider u tom trenutku i konačno spržio, pretvorio u magmu i poslao do đavola više! Rešio sam da je ovo i više nego dovoljno da uvećam ocenu za ovaj inače totalno zatupljujući bioskopski doživljaj za čitavu jednu polovinu. Sve do garaže sam u sebi mantrao ‘Ghost Ridera za predsednika’ i zamišljao brz rasplet i sa našim demonima, ali čim me je jedan Hamer isekao u Bulevaru, a vozač sa pretećim prezirom pogledao, vratio sam se u svoju (i vašu) sumornu sumornu sumornu realnost. Life is a bitch!
Ocene:
Ja **1/2
Tip iz Hamera *
Tsotsi
No, ja sam u stvari bio vrlo, vrlo vredan ove nedelje! Ne samo da sam bio na regularnoj bioskopskoj projekciji, već sam počeo da idem i na projekcije koje nas pripremaju za FEST!Moram da priznam da mi to i nije bila ideja, ali sam nedavno saznao da imam novog redovnog čitaoca, i to iz inostranstva! Ona, na žalost, nije baš neki fan Holivuda, naročito ne onog ‘Ghost Rider’ tipa, pa sam odlučio da se žrtvujem i za D. posetim i neki od depresivnih neameričkih filmova. Može i američki, ali da nema spec. efekte.
Opet, nisam se baš proveo. Prvo sam gledao južnoafrički film koji se zove ‘Coci’ (Tsotsi) o tipu koji živi u nekom getu u Južnoj Africi. Naravno, geto je ovde više socijalna kategorija, nikako rasna, ali svejedno – maloletne kriminalne bande, svakodnevne pljačke, jeziva ubistva i sve što ide uz to. Sto puta već ispričano, naravno, nekad i na briljantan način (vidi brazilske: ‘Who Killed Pixote’ i ‘City of God’), ali ovog puta uz toliko klišea i totalno predvidljivih situacija, likova, epizoda, razrešenja. Kao da sam gledao domaći film.
Oskar za najbolji strani film prošle godine? Ha, ha, ha.
Ocena:
Ja: **
Put za Gvantanamo
Onda sam gledao još jedan film koji dolazi sa pristojnom reputacijom. Novi film Majkla Vinterbotoma je poludokumentarac ‘Put za Gvantanamo’ o tri britanska Pakistanca koji se u trenutku napada na Avganistan nađu baš tamo, a uskoro i u rukama Amerikanaca koji ih momentalno transportuju na Kubu, u ozloglašeni Gvantanamo.Ja se, inače, naročito palim na te anti-američke, anti-bušovske i anti-militarističke dokumentarce, ali Vinterbotom ovde priča neku meni neubedljivu priču u kojoj apsolutno nije jasno šta ti momci iz Birmingema uopšte rade u Avganistanu za vreme bombardovanja.
Scene sa Kube su grozne – zatvorenici su u ćelijama na otvorenom koje više liče na kokošinjac, Amerikanci na najrazličitije načine sprovode torturu nad njima (i fizičku i mentalnu), ali ih na kraju višemesečnog ispitivanja konačno i puštaju na slobodu, no sve što Vinterbotom uspeva je da kod mene stvori osećaj da je ovde neko ozbiljno promašio temu. Konfuzno. Dosadno. Mnogo više volim onog Vinterbotoma iz ’24 Hour Party People’ sveta.
Ocena:
Ja: **
Gledao sam još ponešto, ali dosta je za sada. Idem da se oporavim malo od komercijalnih (sorry Stan Lee) i umetničkih (sorry D.) koještarija kojima sam bio izložen poslednjih dana. Idem da...se spremim za subotnju utakmicu koju su nekada u ovom gradu nazivali derbijem. I tamo će biti predvidljivo, ali neka, nekada i rutina prija.
Miško Bilbija