Težak kuluk zvani odlazak na FEST nastavljen je i ove nedelje. Pošto sam u procesu planiranja svojih gledalačkih aktivnosti potpuno zanemario sve besmislene okvire u koje su filmove uvezali selektori ovog festivala, uključujući i one ingenioznih naziva, od kojih je, recimo, najuspeliji ultrakreativni FANT-AZIJA, pred sobom sam imao težak zadatak da napravim selekciju filmova koje ću gledati, kao i ljudi sa kojima ću ih gledati.
Što se tiče HR problematike, G, K i ponekad G su bili standradni sapatnici, a bilo je tu i još raznih očekivanih, ali i slučajnih imena. U odabiru naslova odlučio sam se za kombinaciju oprobanih metoda izbegavanja eksperimentisanja sa anonimnim bugarskim, austrijskim i indonežanskim filmovima, preskakanja dela nagradjivanih na velikim svetskim festivalima, osluškivanja prijatelja i ostalih pouzdanih gledača, kao i istraživanja sprovedenog na internetu.
MRTVA PRIRODA
Medjutim, sapleo sam se o sopstvena pravila već skoro na prvom koraku, mada sam tu u stvari imao sukob koncepcija. Kola su se slomila na kineskom filmu ‘’Mrtva priroda’’ koji je u isto vreme predstavnik azijske kinematografije (pozitivno brojanje), ali i osvajač Zlatnog lava u Veneciji (negativno brojanje).
U ovom filmu jedan rudar putuje u neki grad ne bi li našao svoju ženu, a neka druga žena dolazi na isto mesto da bi se razvela od svog muža, ako sam ispravno razumeo sve što se dešava u ovom filmu. U stvari, upravo sam ispričao sve što se dešava u filmu koji će u mojoj svesti verovatno ipak biti upamćen po sopstvenoj neverici da je dobio ovako zvučnu nagradu, kao i po zastrašujućoj količini zevanja koja se kao prava zaraza širila dvoranom. Čime li su se drogirali u toj Veneciji prošle godine, ostaće večita misterija.
Ne zna se ni na čemu je bio selektor našeg festivala kada je u program uvrstio film ‘’Kletva 2’’, istina japanskog reditelja Takašija Šimicua, horora (sa kosom) koji jedva da zaslužuje straight-to-video, a kamoli festivalsku prezentaciju. Uzgred, film je na engleskom i sa američkim glumcima, u par kadrova se jede pirinač štapićima - dovoljno za fant-aziju.
Blerove inauguracije na samom početku je za prepričavanje, baš kao i scena prvog susreta škotskog lekara iz filma ‘’Poslednji kralj Škotske’’ sa Idi Aminom, kada Dada povredi ruku prilikom saobraćajne nezgode. Razmena škotskog fudbalskog dresa za ugandjansku generalsku uniformu je jedna od jačih menjaža koje sam video, još od vremena kada je glupi Z svog Pomornika 288 menjao za samo 10 drugih sličica iz Flore i faune. Pre nekih stotinak godina. Uzgred, i Forest Vitaker briljira kao crni Idi Amin čije ludilo zaslužuje i dodatna istraživanja (Vikipedija – odličan početak).
Još jedan film sa afričkom tematikom je ‘’Uhvati vatru’’ Filipa Nojsa. Ni za njega se ne može pouzdano reći čime je zaslužio da se nadje na Festu i iako je priča o miroljubivom nadzorniku koji se pretvara u surovog teroristu u zemlji u kojoj ogromna manjina (3 miliona) vlada sićušnom većinom (25 miliona) – to se, znate, zove aparthejd (neke sličnosti sa primerima iz naše okoline?) – ispričana dosta brižno i umešno, priča se na kraju raspada, ali barem ostaju zvuci odličnog saundtraka u kojem dominira Marli, po čijem legendarnom albumu je ovaj film i dobio ime.
Afrikanci se na trenutke pojavljuju i u domaćem dokumentarnom filmu ‘’Kako postati heroj’’, ali kao suparnici u trci našeg junaka Mladena Matičevića koji sa svojih 40-ak godina i 100+ kilograma ulazi u izazov zvani Beogradski maraton. Još na samom početku, autor filma nam otkriva da mu je oduvek san ili cilj bio da publika ganuta napušta projekcije njegovih filmova i, evo, ja sam zaista bio dirnut i ganut i razgaljen ovim njegovim dokumentarcem i baš sam u takvom raspoloženju sačekao kraj ove priče u kojoj ima i Karla Luisa i Gorana Terzića, ali i scene u kojoj poslednjeplasirani trkači brzinom od 0 km/h prelaze Brankov most sve sa gnevnim beogradskim vozačima iza sebe.
Ako je ikada ijedna scena bilo kog domaćeg filma zaslužila da ima budžet koji bi joj dozvolio kadar iz helikoptera, onda je to svakako baš ova scena. Ovaj film ima i raznih drugih pouka, osim onih standardnih koje već možete da izvučete iz samog sadržaja, ali i neke opominjujuće delove. Tako, na primer, Mladen u trenucima najveće i naizgled neizdržive fizičke iscrpljenosti i opšte krize, pada u neki trans u kojem počinje da peva neke neartikulisane navijačke pesme u sceni koja je...tužna. Deco dakle, pazite se, kad razum odluta ovakve stvari se dešavaju. Ipak, Mladen je pravi heroj ovog, a nadam se i nekih stranih festivala ne kojima bi ovaj film morao da se predstavi. Svih ***** za ‘’Heroja’’.
Slične, antikorporacijske ratove vodi i Ričard Linklejter u filmu ‘’Nacija brze hrane’’, ali na neuporedivo direktniji i brutalniji način. Moj omiljeni reditelj, ipak, ovde kao da nije baš najsigurniji da li pre da se obruši na problematiku izrabljivanja meksičkih ilegalaca od strane bezočnih korporacija ili na ono što te iste korporacije serviraju Amerikancima za ručak ili pak da se obrati i svim mesožderima ovog sveta. Jedno je sigurno, J. će nakon ovog filma dobiti još jaču redukciju odlazaka u Mek. Which is good!
Gledao sam još nekoliko filmova, ali uglavnom se nisam usrećio. ‘’Hollywoodland’’ je prazna priča o tužnoj sudbini čoveka koji je nekada glumio TV Supermena, ‘’Ja sanjam’’ je novo bunilo Mišela Godrija, vizuelno spektakularno, ali ipak bunilo, Von Trirov ‘’Šef nad šefovima’’ je kao BBC-jeva TV serija ‘’Office’’, ali bez Rikija Gervejsa i bez humora i bez ičega, domaća ‘’Klopka’’ je neubedljiva i dosadna, ‘’Zakletva’’ Čang Kaja takodje. ‘’Paris, Je t’aime’’ ću pamtiti samo po pričama Toma Tikvera i Vesa Krejvena. Dobro, i braće Koen. Okej, i po nenadanom posetiocu koji se smestio u sedište pored mojeg.
Nisam se, dakle, baš najbolje proveo protekle nedelje. Sledeća će, čini se, biti još teža. Već iza prve krivine, čeka me Mel Gibson. Scary.
Miško Bilbija
Što se tiče HR problematike, G, K i ponekad G su bili standradni sapatnici, a bilo je tu i još raznih očekivanih, ali i slučajnih imena. U odabiru naslova odlučio sam se za kombinaciju oprobanih metoda izbegavanja eksperimentisanja sa anonimnim bugarskim, austrijskim i indonežanskim filmovima, preskakanja dela nagradjivanih na velikim svetskim festivalima, osluškivanja prijatelja i ostalih pouzdanih gledača, kao i istraživanja sprovedenog na internetu.
MRTVA PRIRODA
Medjutim, sapleo sam se o sopstvena pravila već skoro na prvom koraku, mada sam tu u stvari imao sukob koncepcija. Kola su se slomila na kineskom filmu ‘’Mrtva priroda’’ koji je u isto vreme predstavnik azijske kinematografije (pozitivno brojanje), ali i osvajač Zlatnog lava u Veneciji (negativno brojanje).
U ovom filmu jedan rudar putuje u neki grad ne bi li našao svoju ženu, a neka druga žena dolazi na isto mesto da bi se razvela od svog muža, ako sam ispravno razumeo sve što se dešava u ovom filmu. U stvari, upravo sam ispričao sve što se dešava u filmu koji će u mojoj svesti verovatno ipak biti upamćen po sopstvenoj neverici da je dobio ovako zvučnu nagradu, kao i po zastrašujućoj količini zevanja koja se kao prava zaraza širila dvoranom. Čime li su se drogirali u toj Veneciji prošle godine, ostaće večita misterija.
Ne zna se ni na čemu je bio selektor našeg festivala kada je u program uvrstio film ‘’Kletva 2’’, istina japanskog reditelja Takašija Šimicua, horora (sa kosom) koji jedva da zaslužuje straight-to-video, a kamoli festivalsku prezentaciju. Uzgred, film je na engleskom i sa američkim glumcima, u par kadrova se jede pirinač štapićima - dovoljno za fant-aziju.
Kraljica, Uhvati vatru i pohvale za Heroja
Nakon ovog mučnog iskustva, naišla su dva filma iz monarhističkog bloka koja su me prilično iznenadila. ‘’Kraljica’’ (nije o Frediju Merkjuriju) Stivena Frirsa je dosta zabavan i uzbudljiv pogled na krizu nastalu u monarhiji prilikom pogibije princeze D. Iako lično baš i nemam neko specijalno lepo mišljenje o monarhijama uopšte, kraljica je ovde baš slatka i totalno kul, i ona i kraljica majka, ali je najsjanija zaista Helen Miren, koja je posle ovog filma plavlje krvi i od same Džudi Denč. ScenaBlerove inauguracije na samom početku je za prepričavanje, baš kao i scena prvog susreta škotskog lekara iz filma ‘’Poslednji kralj Škotske’’ sa Idi Aminom, kada Dada povredi ruku prilikom saobraćajne nezgode. Razmena škotskog fudbalskog dresa za ugandjansku generalsku uniformu je jedna od jačih menjaža koje sam video, još od vremena kada je glupi Z svog Pomornika 288 menjao za samo 10 drugih sličica iz Flore i faune. Pre nekih stotinak godina. Uzgred, i Forest Vitaker briljira kao crni Idi Amin čije ludilo zaslužuje i dodatna istraživanja (Vikipedija – odličan početak).
Još jedan film sa afričkom tematikom je ‘’Uhvati vatru’’ Filipa Nojsa. Ni za njega se ne može pouzdano reći čime je zaslužio da se nadje na Festu i iako je priča o miroljubivom nadzorniku koji se pretvara u surovog teroristu u zemlji u kojoj ogromna manjina (3 miliona) vlada sićušnom većinom (25 miliona) – to se, znate, zove aparthejd (neke sličnosti sa primerima iz naše okoline?) – ispričana dosta brižno i umešno, priča se na kraju raspada, ali barem ostaju zvuci odličnog saundtraka u kojem dominira Marli, po čijem legendarnom albumu je ovaj film i dobio ime.
Afrikanci se na trenutke pojavljuju i u domaćem dokumentarnom filmu ‘’Kako postati heroj’’, ali kao suparnici u trci našeg junaka Mladena Matičevića koji sa svojih 40-ak godina i 100+ kilograma ulazi u izazov zvani Beogradski maraton. Još na samom početku, autor filma nam otkriva da mu je oduvek san ili cilj bio da publika ganuta napušta projekcije njegovih filmova i, evo, ja sam zaista bio dirnut i ganut i razgaljen ovim njegovim dokumentarcem i baš sam u takvom raspoloženju sačekao kraj ove priče u kojoj ima i Karla Luisa i Gorana Terzića, ali i scene u kojoj poslednjeplasirani trkači brzinom od 0 km/h prelaze Brankov most sve sa gnevnim beogradskim vozačima iza sebe.
Ako je ikada ijedna scena bilo kog domaćeg filma zaslužila da ima budžet koji bi joj dozvolio kadar iz helikoptera, onda je to svakako baš ova scena. Ovaj film ima i raznih drugih pouka, osim onih standardnih koje već možete da izvučete iz samog sadržaja, ali i neke opominjujuće delove. Tako, na primer, Mladen u trenucima najveće i naizgled neizdržive fizičke iscrpljenosti i opšte krize, pada u neki trans u kojem počinje da peva neke neartikulisane navijačke pesme u sceni koja je...tužna. Deco dakle, pazite se, kad razum odluta ovakve stvari se dešavaju. Ipak, Mladen je pravi heroj ovog, a nadam se i nekih stranih festivala ne kojima bi ovaj film morao da se predstavi. Svih ***** za ‘’Heroja’’.
Nacija brze hrane
Još jedan dokumentarac je zaslužio punu pažnju, američki ‘’Ovaj film još nije cenzurisan’’ o sistemu rejtingovanja i cenzurisanja američkih filmova. Duhovit i eksplozivan, deluje da traje i kraće nego što piše u katalogu, a u svakom slučaju sa verovatno najzabavnijih 100 minuta na Festu, film raskrinkava celu cenzorsku zavrzlamu u kojoj grupa javnosti nepoznatih ljudi već decenijama propisuje ko je podoban, a ko nije da američkoj publici pokazuje golotinju.Slične, antikorporacijske ratove vodi i Ričard Linklejter u filmu ‘’Nacija brze hrane’’, ali na neuporedivo direktniji i brutalniji način. Moj omiljeni reditelj, ipak, ovde kao da nije baš najsigurniji da li pre da se obruši na problematiku izrabljivanja meksičkih ilegalaca od strane bezočnih korporacija ili na ono što te iste korporacije serviraju Amerikancima za ručak ili pak da se obrati i svim mesožderima ovog sveta. Jedno je sigurno, J. će nakon ovog filma dobiti još jaču redukciju odlazaka u Mek. Which is good!
Gledao sam još nekoliko filmova, ali uglavnom se nisam usrećio. ‘’Hollywoodland’’ je prazna priča o tužnoj sudbini čoveka koji je nekada glumio TV Supermena, ‘’Ja sanjam’’ je novo bunilo Mišela Godrija, vizuelno spektakularno, ali ipak bunilo, Von Trirov ‘’Šef nad šefovima’’ je kao BBC-jeva TV serija ‘’Office’’, ali bez Rikija Gervejsa i bez humora i bez ičega, domaća ‘’Klopka’’ je neubedljiva i dosadna, ‘’Zakletva’’ Čang Kaja takodje. ‘’Paris, Je t’aime’’ ću pamtiti samo po pričama Toma Tikvera i Vesa Krejvena. Dobro, i braće Koen. Okej, i po nenadanom posetiocu koji se smestio u sedište pored mojeg.
Nisam se, dakle, baš najbolje proveo protekle nedelje. Sledeća će, čini se, biti još teža. Već iza prve krivine, čeka me Mel Gibson. Scary.
Miško Bilbija