Meet the Robinsons (2007)
Režija: Stiven Anderson
Glasovi: Andjela Baset, Danijel Hansen
Distribucija: Taramaunt
Poslednji dan prolećnog raspusta morao je da bude okončan na neki specijalan način. Lepo vreme, šetnja prirodom, druženje sa omiljenom drugaricom i brdo sladoleda su bili dobar način da se preterano ne razmišlja o brutalnom budjenju koje će nastupiti sledećeg jutra, ali u stvari je premijera novog Diznijevog crtaća bila prava poslastica u najavi.
Centar "Sava" je uvek idealno mesto za ovakve prigode, pa iako smo J, N, mama S. i ja stiglli knap, samo par minuta pre projekcije, bilo je jasno da smo na pravom mestu. Sala je već bila u polumraku kada je naša mala družina utrčala i iako sam kolonu poveo ka prvim redovima, negde oko 10. reda cure su naišle na drugarice, prepoznale se i sele na dva slobodna mesta, mahnuvši nam da slobodno nastavimo dalje i sednemo bilo gde drugde, hvala i doviđenja.
Mama S. i ja se nismo preterano uzbudili, te smo se smestili par redova ispred, ja ipak samo na mali pokret glave od pozicije koja je potpuno kontrolisala red u koji su se devojke smestile. Sve se toliko brzo odigralo da nisam imao vremena ni za ozbiljan razgovor o tome šta se, recimo, sluša ovih dana u Ribnikaru ili o tome kako napreduje muzički materijal sastava Screaming Hell, jedino sam saznao da N. koliko sutra kreće na časove električne gitare. Dakle cure su ozbiljne, nema šta, i jasno mi je bilo da će mi na kraju filma najteže biti da objasnim da večeras nema ni sleepover-a niti bilo kakvog drugog provoda, te da moramo odmah posle filma pravac kući. S. me je, pošto smo se smestili, pitala šta to uopšte gledamo, a ja sam joj na brzaka stručno objasnio kako gledamo novog Diznija, drugog po raskidu sa Piksarom, film o klincu koji je siroče nadareno za mehaniku i sl. naučne discipline. ''Kul'', rekla je S. ''Nisam baš siguran'', pomislio sam ja i setio se Inkrediblsa i Automobila i svih onih genijalnih filmova koje je Piksar podario Dizniju.
Iako nisam gledao Chicken Little, prvi film nakon razlaza dve kompanije, mnogi su mi prijavljivali da je bio prilično kilav. I pored toga što smo J. i ja odgledali skoro sve crtaće koji su kod nas stigli u poslednjih nekoliko godina, ona je nekako uporno odbijala da gleda ovaj o piletu. ''Ružno mi je nacrtan'', bio je jedini njen izgovor za negledanje filma.
Nakon što smo odgledali nekog prastarog Mikija Mausa iz 1938. kao uvertiru u glavnu predstavu (super iznenađenje, valjda će ovo biti nova praksa pre svakog Diznija!), pred nama je pukao novi novcijati, premijerni logo novosmišljene Dizni animacijske kompanije (http://www.youtube.com/watch?v=XjQ_qqCjJ5o) koji u Centru "Sava", naravno, niko nije ni konstatovao.
Ni mene nije ništa bitno impresionirao (Dizni k'o Dizni), ali me je zato razočaralo to što na ulazu niko nije dao 3D naočare. Dakle gledaćemo film u one standardne 2 dimenzije, dok je ona dodatna u ovoj fazi rezervisana samo za američku publiku. Za sada, kaže internet. Svejedno, ni 4 dimenzije ne bi spasle Robinsonove od propasti.
Jedna druga, vremenska dimenzija je napravila od crtaća za decu totalno konfuzan film koji smo mama S. i ja šokirano pokušavali da shvatimo. Već pomenuto siroče, 12-godišnji Luis, u nesavladivoj želji da otkrije identitet svoje majke koja ga je ostavila na pragu sirotišta još kao bebu, uspeva da konstruiše memorijski skener, mašinu koja pobudjuje sećanja i na stvari koje su se desile još dok je bio u pelenama, ali igrom slučaja u celu priču ulazi i negativac iz budućnosti koji zajedno sa svojim šeširom uspeva da sabotira prezentaciju Luisove mašine na sajmu pronalazaka.
Dalje, Luis u budućnosti sreće porodicu Robinson u kojoj je otac takodje pronalazač čiji su izumi potpuno promenili svet. Ovde prekidam prepričavanje filma jer mi ni narednih 10 strana ne bi bilo dovoljno da pojasnim šta je šta i ko je ko u ovom filmu. Uostalom, ako nama u sali ništa nije bilo jasno, što biste vi imali tu privilegiju. Ipak, uspeo sam da shvatim poruke koje nam Dizni ovog puta emituje: nikada se ne treba plašiti neuspeha (jer se od njih mnogo može naučiti) i uvek se kreći napred, što je, kao, moto filma.
U svakom slučaju, znao sam da ću sada moći da proverim koliko su deca sposobna za kritičko rasudjivanje. Kada su se upalila svetla, sve je naizgled bilo normalno – deca razdragana i vesela, roditelji su takodje izgledali normalno. S. je bila nekako najgnevnija i odmah je raspalila po filmu, dok sam ja pokušao da dođem do relevantnih podataka vezanih za ovaj tekst i za sam film. Za kompletan odgovor bilo je dovoljno jedno pitanje: ''Ajde vas dve, da čujem, ko može da mi prepriča o čemu se radi u ovom filmu?''
J. je kao iz topa odgovorila da njoj ništa nije bilo jasno, N. se malo batrgala i pokušala sa nekim svojim prepričom, ali je i sama odustala posle par podpitanja. Tu smo negde sreli i G-a, koji baš ume da shvati o čemu se radi u filmovima, ali je i on odmah priznao kako ni njemu ništa nije bilo jasno. Uspeo je i da odmah proglasi kopirajt na referencu zvanu 'Povratak u budućnost', ali i da upozna J. i N. I S.
No iako su Diznijeve već pomenute poruke edukativne i zaista prave, ja sam naučio jednu mnogo važniju i korisniju stvar nakon gledanja ovog filma. Ona se ogleda u odgovoru osmogodišnjeg deteta na dva prosta pitanja. Nakon što smo razvezli drugare, prvo što sam upitao J. je bilo kako joj se zaista svideo film. ''Pa prilično sam razočarana'', rekla je. ''A kakav je bio provod?'', pitao sam dalje. ''Fantastičan'', rekla je bez razmišljanja.
Bioskop rules!
Ocena:
Svi: **1/2
Režija: Stiven Anderson
Glasovi: Andjela Baset, Danijel Hansen
Distribucija: Taramaunt
Poslednji dan prolećnog raspusta morao je da bude okončan na neki specijalan način. Lepo vreme, šetnja prirodom, druženje sa omiljenom drugaricom i brdo sladoleda su bili dobar način da se preterano ne razmišlja o brutalnom budjenju koje će nastupiti sledećeg jutra, ali u stvari je premijera novog Diznijevog crtaća bila prava poslastica u najavi.
Centar "Sava" je uvek idealno mesto za ovakve prigode, pa iako smo J, N, mama S. i ja stiglli knap, samo par minuta pre projekcije, bilo je jasno da smo na pravom mestu. Sala je već bila u polumraku kada je naša mala družina utrčala i iako sam kolonu poveo ka prvim redovima, negde oko 10. reda cure su naišle na drugarice, prepoznale se i sele na dva slobodna mesta, mahnuvši nam da slobodno nastavimo dalje i sednemo bilo gde drugde, hvala i doviđenja.
Mama S. i ja se nismo preterano uzbudili, te smo se smestili par redova ispred, ja ipak samo na mali pokret glave od pozicije koja je potpuno kontrolisala red u koji su se devojke smestile. Sve se toliko brzo odigralo da nisam imao vremena ni za ozbiljan razgovor o tome šta se, recimo, sluša ovih dana u Ribnikaru ili o tome kako napreduje muzički materijal sastava Screaming Hell, jedino sam saznao da N. koliko sutra kreće na časove električne gitare. Dakle cure su ozbiljne, nema šta, i jasno mi je bilo da će mi na kraju filma najteže biti da objasnim da večeras nema ni sleepover-a niti bilo kakvog drugog provoda, te da moramo odmah posle filma pravac kući. S. me je, pošto smo se smestili, pitala šta to uopšte gledamo, a ja sam joj na brzaka stručno objasnio kako gledamo novog Diznija, drugog po raskidu sa Piksarom, film o klincu koji je siroče nadareno za mehaniku i sl. naučne discipline. ''Kul'', rekla je S. ''Nisam baš siguran'', pomislio sam ja i setio se Inkrediblsa i Automobila i svih onih genijalnih filmova koje je Piksar podario Dizniju.
Iako nisam gledao Chicken Little, prvi film nakon razlaza dve kompanije, mnogi su mi prijavljivali da je bio prilično kilav. I pored toga što smo J. i ja odgledali skoro sve crtaće koji su kod nas stigli u poslednjih nekoliko godina, ona je nekako uporno odbijala da gleda ovaj o piletu. ''Ružno mi je nacrtan'', bio je jedini njen izgovor za negledanje filma.
Nakon što smo odgledali nekog prastarog Mikija Mausa iz 1938. kao uvertiru u glavnu predstavu (super iznenađenje, valjda će ovo biti nova praksa pre svakog Diznija!), pred nama je pukao novi novcijati, premijerni logo novosmišljene Dizni animacijske kompanije (http://www.youtube.com/watch?v=XjQ_qqCjJ5o) koji u Centru "Sava", naravno, niko nije ni konstatovao.
Ni mene nije ništa bitno impresionirao (Dizni k'o Dizni), ali me je zato razočaralo to što na ulazu niko nije dao 3D naočare. Dakle gledaćemo film u one standardne 2 dimenzije, dok je ona dodatna u ovoj fazi rezervisana samo za američku publiku. Za sada, kaže internet. Svejedno, ni 4 dimenzije ne bi spasle Robinsonove od propasti.
Jedna druga, vremenska dimenzija je napravila od crtaća za decu totalno konfuzan film koji smo mama S. i ja šokirano pokušavali da shvatimo. Već pomenuto siroče, 12-godišnji Luis, u nesavladivoj želji da otkrije identitet svoje majke koja ga je ostavila na pragu sirotišta još kao bebu, uspeva da konstruiše memorijski skener, mašinu koja pobudjuje sećanja i na stvari koje su se desile još dok je bio u pelenama, ali igrom slučaja u celu priču ulazi i negativac iz budućnosti koji zajedno sa svojim šeširom uspeva da sabotira prezentaciju Luisove mašine na sajmu pronalazaka.
Dalje, Luis u budućnosti sreće porodicu Robinson u kojoj je otac takodje pronalazač čiji su izumi potpuno promenili svet. Ovde prekidam prepričavanje filma jer mi ni narednih 10 strana ne bi bilo dovoljno da pojasnim šta je šta i ko je ko u ovom filmu. Uostalom, ako nama u sali ništa nije bilo jasno, što biste vi imali tu privilegiju. Ipak, uspeo sam da shvatim poruke koje nam Dizni ovog puta emituje: nikada se ne treba plašiti neuspeha (jer se od njih mnogo može naučiti) i uvek se kreći napred, što je, kao, moto filma.
Sve je super, osim priče
Ne mogu da budem skroz zao: film izgleda apsolutno fantastično, animacija je genijalna, muzika takodje i uopšte, sve je na svom mestu, osim priče koju ni odrasli ne mogu da prate.U svakom slučaju, znao sam da ću sada moći da proverim koliko su deca sposobna za kritičko rasudjivanje. Kada su se upalila svetla, sve je naizgled bilo normalno – deca razdragana i vesela, roditelji su takodje izgledali normalno. S. je bila nekako najgnevnija i odmah je raspalila po filmu, dok sam ja pokušao da dođem do relevantnih podataka vezanih za ovaj tekst i za sam film. Za kompletan odgovor bilo je dovoljno jedno pitanje: ''Ajde vas dve, da čujem, ko može da mi prepriča o čemu se radi u ovom filmu?''
J. je kao iz topa odgovorila da njoj ništa nije bilo jasno, N. se malo batrgala i pokušala sa nekim svojim prepričom, ali je i sama odustala posle par podpitanja. Tu smo negde sreli i G-a, koji baš ume da shvati o čemu se radi u filmovima, ali je i on odmah priznao kako ni njemu ništa nije bilo jasno. Uspeo je i da odmah proglasi kopirajt na referencu zvanu 'Povratak u budućnost', ali i da upozna J. i N. I S.
No iako su Diznijeve već pomenute poruke edukativne i zaista prave, ja sam naučio jednu mnogo važniju i korisniju stvar nakon gledanja ovog filma. Ona se ogleda u odgovoru osmogodišnjeg deteta na dva prosta pitanja. Nakon što smo razvezli drugare, prvo što sam upitao J. je bilo kako joj se zaista svideo film. ''Pa prilično sam razočarana'', rekla je. ''A kakav je bio provod?'', pitao sam dalje. ''Fantastičan'', rekla je bez razmišljanja.
Bioskop rules!
Ocena:
Svi: **1/2