The Brave One (2007)
Režija: Nil Džordan
Uloge: Džodi Foster, Terens Hauard
Distribucija: Tak
Sjajno izgleda film ‘’Neustrašiva’’ u prvih nekoliko sekundi: Džodi Foster, opuštena i vrlo privlačna, čak seksi, sedi u nekom radijskom studiju i priča u Nojmana, najbolji mikrofon na svetu. Istina, emisija koju vodi je prilično kretenska, nešto slično nekada popularnom Ozonu, ako iko još i pamti takve budalaštine, ali svejedno, nisam mogao da ne osetim nostalgiju za vremenima kada je radio i u ovom gradu nešto značio i kada sam i sam brbljao svašta u isti takav mikrofon. Ali dobro, ovaj film nije o tome.
Uostalom, od tog osmog, ili možda devetog sekunda sve kreće nizbrdo u novom filmu Nila Džordana. Džodi je beskrajno srećna i vedra, ona je superpopularan radio voditelj, ima pravog dečka, hirurga (Sajid iz serijala ‘’Lost’’), ima i psa, ali svu tu idilu narušavaju tri bitange u njujorškom Central parku koje jedne večeri sruše njen svet, ubiju Sajida, nju bace u komu, a Džekija otmu. U stvari, do tog trenutka je sve nekako i podnošljivo, ali u momentu kada hitna pomoć unosi njeno skoro beživotno telo u ER, Džordan nam kroz postupak paralelne montaže prikazuje istovremeno krvav i mučan tretman doktora koji se bore za njen život i scene iz seksualnog života našeg do tada srećnog para. Priznajem, bio sam šokiran ovim čudnim rešenjem, ali sam bio siguran da će se ubrzo razjasniti šta je autor hteo da nam poruči. No, to se do kraja nije dogodilo.
Umesto toga, sunovrat filmske priče se nastavlja. Džodi se budi iz kome i sva je nekako smušena i zbunjena, neutešno žalosna i depresivna, razumljivo. Takvo raspoloženje je do kraja filma neće proći, dakle do kraja ona više nikada neće biti privlačna, na moju žalost. Ne znam za druge, pošto je u sali uglavnom dominiralo žensko društvo (mislim, samo još jedan muškarac pored mene i jedno tuce devojaka, od toga jedna usamljena sa ultra seksi Mac leptopom u koji je nešto kuckala dok su još i trejleri trajali!?), ali mene je ta činjenica duboko ražalostila. Žalostan sam bio i zbog toga što mi niko nije dao do znanja šta je sa simpatičnim Džekijem s početka.
U medjuvremenu, pojavljuje se i novi lik, detektiv Merser (Terens Hauard, jedini razlog za ekstra zvezdicu koju ćete primetiti na dnu teksta) koji uporno, tri godine već, progoni nekog zlikovca, šatro biznismena, inače kriminalca i švercera oružjem, ljudima i drugom robom. I detektiv je ostao bez svoje žene, s tim što je ona živa i zdrava, samo ga je ostavila, ali svejedno, mi svi već dobro znamo da će tu biti nečega. Mada, ovaj film nije o tome.
U svakom slučaju, Džodi nikako da se oporavi od strašnog dogadjaja iz parka, pa odlučuje da kupi pištolj. U Americi to, očigledno, i nije neki problem, pa naša heroina već sledeće večeri ima priliku da ga isproba kada sasvim slučajno u lokalnoj vijetnamskoj piljari naleti na poludelog pljačkaša (inače roudija sastava Aerosmit, saznajemo kasnije) i izbuši ga sa tri kuršuma. Samo nekoliko dana kasnije, još dva, ovog puta crna momka stradaju od njenog pištolja, nekoliko trenutaka pošto su nejakom, naravno belom dečaku u metrou oteli ajpod sa Radiohead i U2 pesmama. Sad je već i meni bilo jasno – Džodi je viđilante koji će narednih dana da uzburka učmali Njujork. Detektiv Merser je na velikim mukama.
U tom trenutku, ja sam već vrlo, vrlo nervozan. Ali, morate da me razumete – upravo sam potamanio sav indijski orah coated with honey, poslednji štek koji sam dovukao iz Džodine zemlje i ispio svu koka kolu koju sam imao. U regularnim uslovima, odavno bih već dremao, ali prokleti džet leg koji me je prethodne večeri bacio u komu za vreme ultrazanimljive utakmice Argentine i nekoga na televiziji, sad me je držao budnim i prikovanim za platno. Do djavola! No dobro, ovaj film nije o tome.
A na istom tom platnu, Džodi-deathwish-Foster i dalje tamani njujoršku gamad, baš u stilu Čarlsa Bronsona, ali Merser joj je sve bliži. I emotivno, ali i po svojoj policijskoj i moralnoj dužnosti. Oh, da, umalo da zaboravim, Merser jednog trenutka pristaje da da intervju za taj izvanredni radio na kojem Džodi i dalje radi i tom prilikom joj se požali na slučaj svog zlikovca kojem nikako da dođe glave, pa ona odlučuje da, kad je već i ovako i onako uzročnik prave spirale nasilja, ubije i ovog gada. Just like that! Nešto kasnije, na sreću tu je već i kraj filma, igrom slučaja, ona nekako doznaje adresu ubica sa početka, pronalazi ih i sve pobije, Merser je uhvati na delu, ali... dopišite sami.
Konačno, o čemu je zaista ovaj film? Znam, ovo je jedan od onih filmova koji bi trebalo da postave mnoga pitanja koja će pažljivog i inteligentog gledaoca narednih dana da muče i proganjaju, da navode na polemike o moralu i funkcionisanju pravnog sistema, da insinuira i neka možda problematična i moralno neprihvatljiva rešenja, ali kod mene takav efekat nije postojao čak ni u naznakama. Jedino pitanje koje je meni bilo na pameti je ŠTA JE ONA CURA TRAŽILA U BIOSKOPU SA MEKINTOŠ LEPTOPOM, kao i GDE SAD U OVOJ ZEMLJI DA KUPIM ONAKAV INDIJSKI ORAH! Možda da odem u obližnju oružarnicu, pazarim Magnuma i sam potražim odgovore? Koliko bi mi samo municije bilo potrebno. Dva metka za ovaj film!
Uzgred, Džeki je živ i zdrav na kraju ove jadne priče.
Ocene:
Ja: **
Režija: Nil Džordan
Uloge: Džodi Foster, Terens Hauard
Distribucija: Tak
Sjajno izgleda film ‘’Neustrašiva’’ u prvih nekoliko sekundi: Džodi Foster, opuštena i vrlo privlačna, čak seksi, sedi u nekom radijskom studiju i priča u Nojmana, najbolji mikrofon na svetu. Istina, emisija koju vodi je prilično kretenska, nešto slično nekada popularnom Ozonu, ako iko još i pamti takve budalaštine, ali svejedno, nisam mogao da ne osetim nostalgiju za vremenima kada je radio i u ovom gradu nešto značio i kada sam i sam brbljao svašta u isti takav mikrofon. Ali dobro, ovaj film nije o tome.
Uostalom, od tog osmog, ili možda devetog sekunda sve kreće nizbrdo u novom filmu Nila Džordana. Džodi je beskrajno srećna i vedra, ona je superpopularan radio voditelj, ima pravog dečka, hirurga (Sajid iz serijala ‘’Lost’’), ima i psa, ali svu tu idilu narušavaju tri bitange u njujorškom Central parku koje jedne večeri sruše njen svet, ubiju Sajida, nju bace u komu, a Džekija otmu. U stvari, do tog trenutka je sve nekako i podnošljivo, ali u momentu kada hitna pomoć unosi njeno skoro beživotno telo u ER, Džordan nam kroz postupak paralelne montaže prikazuje istovremeno krvav i mučan tretman doktora koji se bore za njen život i scene iz seksualnog života našeg do tada srećnog para. Priznajem, bio sam šokiran ovim čudnim rešenjem, ali sam bio siguran da će se ubrzo razjasniti šta je autor hteo da nam poruči. No, to se do kraja nije dogodilo.
Umesto toga, sunovrat filmske priče se nastavlja. Džodi se budi iz kome i sva je nekako smušena i zbunjena, neutešno žalosna i depresivna, razumljivo. Takvo raspoloženje je do kraja filma neće proći, dakle do kraja ona više nikada neće biti privlačna, na moju žalost. Ne znam za druge, pošto je u sali uglavnom dominiralo žensko društvo (mislim, samo još jedan muškarac pored mene i jedno tuce devojaka, od toga jedna usamljena sa ultra seksi Mac leptopom u koji je nešto kuckala dok su još i trejleri trajali!?), ali mene je ta činjenica duboko ražalostila. Žalostan sam bio i zbog toga što mi niko nije dao do znanja šta je sa simpatičnim Džekijem s početka.
U medjuvremenu, pojavljuje se i novi lik, detektiv Merser (Terens Hauard, jedini razlog za ekstra zvezdicu koju ćete primetiti na dnu teksta) koji uporno, tri godine već, progoni nekog zlikovca, šatro biznismena, inače kriminalca i švercera oružjem, ljudima i drugom robom. I detektiv je ostao bez svoje žene, s tim što je ona živa i zdrava, samo ga je ostavila, ali svejedno, mi svi već dobro znamo da će tu biti nečega. Mada, ovaj film nije o tome.
U svakom slučaju, Džodi nikako da se oporavi od strašnog dogadjaja iz parka, pa odlučuje da kupi pištolj. U Americi to, očigledno, i nije neki problem, pa naša heroina već sledeće večeri ima priliku da ga isproba kada sasvim slučajno u lokalnoj vijetnamskoj piljari naleti na poludelog pljačkaša (inače roudija sastava Aerosmit, saznajemo kasnije) i izbuši ga sa tri kuršuma. Samo nekoliko dana kasnije, još dva, ovog puta crna momka stradaju od njenog pištolja, nekoliko trenutaka pošto su nejakom, naravno belom dečaku u metrou oteli ajpod sa Radiohead i U2 pesmama. Sad je već i meni bilo jasno – Džodi je viđilante koji će narednih dana da uzburka učmali Njujork. Detektiv Merser je na velikim mukama.
U tom trenutku, ja sam već vrlo, vrlo nervozan. Ali, morate da me razumete – upravo sam potamanio sav indijski orah coated with honey, poslednji štek koji sam dovukao iz Džodine zemlje i ispio svu koka kolu koju sam imao. U regularnim uslovima, odavno bih već dremao, ali prokleti džet leg koji me je prethodne večeri bacio u komu za vreme ultrazanimljive utakmice Argentine i nekoga na televiziji, sad me je držao budnim i prikovanim za platno. Do djavola! No dobro, ovaj film nije o tome.
A na istom tom platnu, Džodi-deathwish-Foster i dalje tamani njujoršku gamad, baš u stilu Čarlsa Bronsona, ali Merser joj je sve bliži. I emotivno, ali i po svojoj policijskoj i moralnoj dužnosti. Oh, da, umalo da zaboravim, Merser jednog trenutka pristaje da da intervju za taj izvanredni radio na kojem Džodi i dalje radi i tom prilikom joj se požali na slučaj svog zlikovca kojem nikako da dođe glave, pa ona odlučuje da, kad je već i ovako i onako uzročnik prave spirale nasilja, ubije i ovog gada. Just like that! Nešto kasnije, na sreću tu je već i kraj filma, igrom slučaja, ona nekako doznaje adresu ubica sa početka, pronalazi ih i sve pobije, Merser je uhvati na delu, ali... dopišite sami.
Konačno, o čemu je zaista ovaj film? Znam, ovo je jedan od onih filmova koji bi trebalo da postave mnoga pitanja koja će pažljivog i inteligentog gledaoca narednih dana da muče i proganjaju, da navode na polemike o moralu i funkcionisanju pravnog sistema, da insinuira i neka možda problematična i moralno neprihvatljiva rešenja, ali kod mene takav efekat nije postojao čak ni u naznakama. Jedino pitanje koje je meni bilo na pameti je ŠTA JE ONA CURA TRAŽILA U BIOSKOPU SA MEKINTOŠ LEPTOPOM, kao i GDE SAD U OVOJ ZEMLJI DA KUPIM ONAKAV INDIJSKI ORAH! Možda da odem u obližnju oružarnicu, pazarim Magnuma i sam potražim odgovore? Koliko bi mi samo municije bilo potrebno. Dva metka za ovaj film!
Uzgred, Džeki je živ i zdrav na kraju ove jadne priče.
Ocene:
Ja: **