3:10 to Yuma (2007)
Režija: Džejms Mangold
Uloge: Rasel Krou, Kristijan Bejl
Distribucija: ko zna
Poslednji deo mog obračuna sa američkim bioskopima morao je da se odigra u sred prave američke prerije. Medjutim, sad su i ovde svi počeli da mi otkazuju poslušnost, naročito kada sam pomenuo da je sledeća stanica najveći multipleks u gradu. Prvo su svi kao bili zainteresovani da mi prave društvo, ali kada sam počeo da čitam repertoar Star Cinema monstruma sa 20 dvorana (novi Resident Evil, Superbad, novi Ben Stiler, Alien vs. Predator 2…), odjednom su se na sve strane pojavile neke neodložne obaveze, tako da sam na kraju dobio ovakvu ponudu: “Slušaj, moram na neki sastanak, ali mogu ako hoćeš da te odvezem do bioskopa i da dođem po tebe kad se film završi, taman će mi se i sastanak završiti”, rekla mi je B. Pa onda, kao ”A baš sam htela da odemo zajedno”.
Ponovo sam se zadubio u program i na kraju shvatio da za mene postoji samo jedan izbor – “U 3 i 10 za Jumu”, Džejmsa Mangolda sa Raselom Krouom i Kristijanom Bejlom, rimejk 50 godina starog filma Delmera Dejvsa. Projekcija u 3 i 15 popodne. Maglovito sam se sećao originalnog filma i nekako bio siguran da će i voz za čuveni zatvor kasniti 5 minuta, tako da je simbolika bila potpuna. A i ocu ću imati šta da ispričam kada se budem vratio.
U poslednjem trenutku, ipak se desilo čudo: Negde oko podne, S. (još jedna profesorka) pozvala me je u Borders na kafu i na kraju nekako ipak pristala da mi pravi društvo i u bioskopu. Gest koji se ne zaboravlja, ali i savršeno društvo za još jedno lenjo popodne u srcu prerije.
Sve mi je bilo jasno još iz daljine – ogroman, usamljen kompleks, sa gigantskim parkingom bio je pust u ovo doba dana. Karta 6 dolara, pa vi sami računajte odnos životni standard-cena karte-udobnost bioskopa-kvalitet projekcije. Miris kokica je bio dominantan, kao da odmah na ulazu morate da shvatite gde ulazite. Zatim i ostali simboli: ogromni posteri sa holivudskim zvezdama, plakati filmova koji pristižu, fantastičan izbor junk food-a i plazme sa trejlerima iz filmova koji se trenutno prikazuju u lavirintu koji je stajao ispred nas. S. je insistirala na kokicama sa prelivom sa ukusom putera, ja sam od sile junk soda izabrao Mountain Dew. Jedan guc i već sam doživeo šećerni šok, ali sam stoički nastavio dalje.Naša sala je bila totalno fantastična, velika i sa super udobnim stolicama (opet onaj rad koji omogućuje lagano ljuljuškanje i slobodno pozicioniranje tela), ali i neverovatno veliko i zakrivljeno platno. Trejleri su se već vrteli. Teško da bioskopska projekcija može bolje da izgleda.
No, slika je eksplodirala tek kada su se pojavili kauboji. Priču možda i znate: prema ranom, petparačkom kaubojcu Elmora Leonarda, film priča priču o dvojici kauboja na različitim stranama zakona. Rasel Krou je odmetnik čija banda uporno pljačka diližanse i pošiljke novca, Bejl je veteran građanskog rata koji pokušava da za svoju porodicu spasi ranč koji je devastirala suša. Kada odmetnik svojom nepažnjom padne u ruke Pinkertonovih agenata, Bejl je svestan da je to prilika da održi svoje imanje makar do proleća. Za 200 dolara odvešće bandita u Jumu na vreme za voz koji stiže u, pogađate, 3 i 10. Ipak, kauboji raspektuju jedan drugog i među njima se razvija specifičan odnos.
Ali naravno, ne na Broukbek način. Uostalom, S. je sa svoja prva tri komentara stvari postavila na pravo mesto:
1. Uh, kakve su im jakne!
2. Ala konji izgledaju fenomenalno, naročito onaj vranacI
3. Vidi, Rasel Krou sa stomačićem!
Nisam imao problema sa takvim komentarima, uostalom, to su i meni bile impresije. Sve je izgledalo apsolutno fantastično, od kožnih mantila do opasanih koltova. Dj. mi je kasnije, dok sam joj prepričavao ceo dogadjaj, rekla kako u tom bioskopu i najgluplji filmovi mogu da se gledaju jer je doživljaj vrhunski, ali ovde se pred nama vrteo i sasvim pristojan film. Mengold gradi likove polako, ali vrlo upečatljivo i to radi nekako uz puno strasti, tako da smo i S. i ja uskoro prestali da komuniciramo i ogovaramo superstarove. Ja sam joj ponekada tražio da mi rastumači mrmljanje kaubojskog američkog jezika, ali i to retko. Revolveri su govorili mnogo toga. Pred kraj, kao po običaju u mejnstrim Holivudu, producent na nekoliko minuta otima film od reditelja, pa smo morali da saslušamo i sažvakanu moralnu pouku koju smo do tada već i sami spoznali, ali samo finale opet govori kroz cevi pištoljčina koje sevaju na sve strane. Iako obojica briljiraju, ona stara izreka po kojoj se jačina kaubojca meri snagom negativca, ovde se pokazuje stoprocento tačnom. U obračunu dostojnom onog u filmu “Tačno u podne”, stvari se možda i neće odvijati onako kako biste to poželeli, ali ja sam na kraju ponovo mogao da odahnem – sva sreća, izgleda da vestern ipak nije umro. A ni rimejci nisu uvek inferiorni u odnosu na originale.K’o što rekoh, izašli smo veoma zadovoljni, S. verovatno i sama šokirana činjenicom da je prilično uživala u jednom kaubojcu, ja ispunjen celim doživljajem. Prerija oko mene je, umesto krdima bufala i crvenokošcima, bila prekrivena šoping molovima, poni ekspres stazu je zamenio Interstejt drum, a mustange i vrance Priusi i Džete. Posle treće ili četvrte raskrsnice prešli smo i Yuma Drive. Majke mi, ništa nisam izmislio.
So long, America!
Ocene:
S: ****
Ja: ****
Režija: Džejms Mangold
Uloge: Rasel Krou, Kristijan Bejl
Distribucija: ko zna
Poslednji deo mog obračuna sa američkim bioskopima morao je da se odigra u sred prave američke prerije. Medjutim, sad su i ovde svi počeli da mi otkazuju poslušnost, naročito kada sam pomenuo da je sledeća stanica najveći multipleks u gradu. Prvo su svi kao bili zainteresovani da mi prave društvo, ali kada sam počeo da čitam repertoar Star Cinema monstruma sa 20 dvorana (novi Resident Evil, Superbad, novi Ben Stiler, Alien vs. Predator 2…), odjednom su se na sve strane pojavile neke neodložne obaveze, tako da sam na kraju dobio ovakvu ponudu: “Slušaj, moram na neki sastanak, ali mogu ako hoćeš da te odvezem do bioskopa i da dođem po tebe kad se film završi, taman će mi se i sastanak završiti”, rekla mi je B. Pa onda, kao ”A baš sam htela da odemo zajedno”.
Ponovo sam se zadubio u program i na kraju shvatio da za mene postoji samo jedan izbor – “U 3 i 10 za Jumu”, Džejmsa Mangolda sa Raselom Krouom i Kristijanom Bejlom, rimejk 50 godina starog filma Delmera Dejvsa. Projekcija u 3 i 15 popodne. Maglovito sam se sećao originalnog filma i nekako bio siguran da će i voz za čuveni zatvor kasniti 5 minuta, tako da je simbolika bila potpuna. A i ocu ću imati šta da ispričam kada se budem vratio.
U poslednjem trenutku, ipak se desilo čudo: Negde oko podne, S. (još jedna profesorka) pozvala me je u Borders na kafu i na kraju nekako ipak pristala da mi pravi društvo i u bioskopu. Gest koji se ne zaboravlja, ali i savršeno društvo za još jedno lenjo popodne u srcu prerije.
Sve mi je bilo jasno još iz daljine – ogroman, usamljen kompleks, sa gigantskim parkingom bio je pust u ovo doba dana. Karta 6 dolara, pa vi sami računajte odnos životni standard-cena karte-udobnost bioskopa-kvalitet projekcije. Miris kokica je bio dominantan, kao da odmah na ulazu morate da shvatite gde ulazite. Zatim i ostali simboli: ogromni posteri sa holivudskim zvezdama, plakati filmova koji pristižu, fantastičan izbor junk food-a i plazme sa trejlerima iz filmova koji se trenutno prikazuju u lavirintu koji je stajao ispred nas. S. je insistirala na kokicama sa prelivom sa ukusom putera, ja sam od sile junk soda izabrao Mountain Dew. Jedan guc i već sam doživeo šećerni šok, ali sam stoički nastavio dalje.Naša sala je bila totalno fantastična, velika i sa super udobnim stolicama (opet onaj rad koji omogućuje lagano ljuljuškanje i slobodno pozicioniranje tela), ali i neverovatno veliko i zakrivljeno platno. Trejleri su se već vrteli. Teško da bioskopska projekcija može bolje da izgleda.
No, slika je eksplodirala tek kada su se pojavili kauboji. Priču možda i znate: prema ranom, petparačkom kaubojcu Elmora Leonarda, film priča priču o dvojici kauboja na različitim stranama zakona. Rasel Krou je odmetnik čija banda uporno pljačka diližanse i pošiljke novca, Bejl je veteran građanskog rata koji pokušava da za svoju porodicu spasi ranč koji je devastirala suša. Kada odmetnik svojom nepažnjom padne u ruke Pinkertonovih agenata, Bejl je svestan da je to prilika da održi svoje imanje makar do proleća. Za 200 dolara odvešće bandita u Jumu na vreme za voz koji stiže u, pogađate, 3 i 10. Ipak, kauboji raspektuju jedan drugog i među njima se razvija specifičan odnos.
Ali naravno, ne na Broukbek način. Uostalom, S. je sa svoja prva tri komentara stvari postavila na pravo mesto:
1. Uh, kakve su im jakne!
2. Ala konji izgledaju fenomenalno, naročito onaj vranacI
3. Vidi, Rasel Krou sa stomačićem!
Nisam imao problema sa takvim komentarima, uostalom, to su i meni bile impresije. Sve je izgledalo apsolutno fantastično, od kožnih mantila do opasanih koltova. Dj. mi je kasnije, dok sam joj prepričavao ceo dogadjaj, rekla kako u tom bioskopu i najgluplji filmovi mogu da se gledaju jer je doživljaj vrhunski, ali ovde se pred nama vrteo i sasvim pristojan film. Mengold gradi likove polako, ali vrlo upečatljivo i to radi nekako uz puno strasti, tako da smo i S. i ja uskoro prestali da komuniciramo i ogovaramo superstarove. Ja sam joj ponekada tražio da mi rastumači mrmljanje kaubojskog američkog jezika, ali i to retko. Revolveri su govorili mnogo toga. Pred kraj, kao po običaju u mejnstrim Holivudu, producent na nekoliko minuta otima film od reditelja, pa smo morali da saslušamo i sažvakanu moralnu pouku koju smo do tada već i sami spoznali, ali samo finale opet govori kroz cevi pištoljčina koje sevaju na sve strane. Iako obojica briljiraju, ona stara izreka po kojoj se jačina kaubojca meri snagom negativca, ovde se pokazuje stoprocento tačnom. U obračunu dostojnom onog u filmu “Tačno u podne”, stvari se možda i neće odvijati onako kako biste to poželeli, ali ja sam na kraju ponovo mogao da odahnem – sva sreća, izgleda da vestern ipak nije umro. A ni rimejci nisu uvek inferiorni u odnosu na originale.K’o što rekoh, izašli smo veoma zadovoljni, S. verovatno i sama šokirana činjenicom da je prilično uživala u jednom kaubojcu, ja ispunjen celim doživljajem. Prerija oko mene je, umesto krdima bufala i crvenokošcima, bila prekrivena šoping molovima, poni ekspres stazu je zamenio Interstejt drum, a mustange i vrance Priusi i Džete. Posle treće ili četvrte raskrsnice prešli smo i Yuma Drive. Majke mi, ništa nisam izmislio.
So long, America!
Ocene:
S: ****
Ja: ****