The Golden Compass (2007)
Režija: Kris Vejc
Uloge: Dakota Blu Ričards, Nikol Kidman, Danijel Krejg
Distribucija: Tak
Nekako smo se iznenada odlučili da odemo na Zlatni kompas; sačekao sam J. posle škole i predložio joj da odemo do Takvuda da overimo novi film, nešto u stilu Narnije - malo magije u izmišljenom svetu, mnogo životinja koje pričaju, puno spec. efekata i slično. J. je, naravno, odmah pristala, uz pitanje ''Je l' može i M. sa nama?''. ''Naravno da može'', rekao sam joj i za 5 minuta se dogovorio sa mamom od M. da ću joj dete vratiti čim se završi film: ''Ništa ne brinite, biće vremena i za domaći i za sve ostalo''. Samo par minuta kasnije, već smo bili na putu za bioskop.
Nisam nikada ranije čitao Zlatni kompas, niti ostatak knjiga iz čuvene trilogije Filipa Pulmana 'Njegova mračna tkanja'. Nisam ni pokušavao deci da objasnim šta bi to moglo da znači, ali sam se, ipak, malo pripremio pred film i shvatio da bi radnja možda mogla da bude i prekomplikovana i nerazumljiva za dva patuljka iz drugog razreda. Zato sam još kod semafora sa Sinđelićevom ulicom upitao devojčice je l' znaju one šta su to paralelni svetovi. Belo su me pogledale, a ja sam, uhvaćen u sopstvenu zamku, počeo da lupetam i objašnjavam ovaj inače ultra zanimljivi SF koncept.
J. je klimala glavom jer je, ako ništa drugo, već imala iskustva sa sličnim ludostima kao što je, na primer, bizaro svet u kojem žive onaj drugi Supermen i Lois Lejn. Nisam hteo ni da pominjem bizaro Sajnfelda, jedan od najfantastičnijih proizvoda Larija Dejvida, ali sam od Supermenovog dvojnika lakše došao do magičnog sveta kakav će ih sačekati za desetak minuta u bioskopu. Pomenuo sam i to da će u filmu biti i raznih drugih čudesa, kao što su životinje koje pričaju i veštice koje su dobre, ali nakon mog monologa devojke su imale samo jedno pitanje za mene – ''A je l' možemo posle filma u Mek, mnogo smo gladne, baš je bilo naporno u školi?''.
Nisam se ni trudio da odgovorim na novu provokaciju (iako sam na kraju obećao kokice), ali sam se nadao da će ovaj film koji kritika opisuje kao još jedan britanski kvazi filozofski svet u stilu Harija Potera, Gospodara prstenova ili Narnije, samo mnogo dublji i mračniji, ipak biti probavljiv i za dve drugarice iz drugog tri.
Umoran od sličnih holivudskih fantazija, nisam očekivao bog zna kakav provod. Film je, pokazalo se, bio iznad svih očekivanja. Zlatni kompas je uređaj koji otkriva istinu, kaže nam narator na samom početku filma, a zatim nastavlja na najjednostavniji način da nas uvodi u svet sličan Zemlji kakvu poznajemo. Oksford u kojem se odvija početak filma izgleda baš kako ga i znamo ili zamišljamo, ali ima i nekih razlika. Režija: Kris Vejc
Uloge: Dakota Blu Ričards, Nikol Kidman, Danijel Krejg
Distribucija: Tak
Nekako smo se iznenada odlučili da odemo na Zlatni kompas; sačekao sam J. posle škole i predložio joj da odemo do Takvuda da overimo novi film, nešto u stilu Narnije - malo magije u izmišljenom svetu, mnogo životinja koje pričaju, puno spec. efekata i slično. J. je, naravno, odmah pristala, uz pitanje ''Je l' može i M. sa nama?''. ''Naravno da može'', rekao sam joj i za 5 minuta se dogovorio sa mamom od M. da ću joj dete vratiti čim se završi film: ''Ništa ne brinite, biće vremena i za domaći i za sve ostalo''. Samo par minuta kasnije, već smo bili na putu za bioskop.
Nisam nikada ranije čitao Zlatni kompas, niti ostatak knjiga iz čuvene trilogije Filipa Pulmana 'Njegova mračna tkanja'. Nisam ni pokušavao deci da objasnim šta bi to moglo da znači, ali sam se, ipak, malo pripremio pred film i shvatio da bi radnja možda mogla da bude i prekomplikovana i nerazumljiva za dva patuljka iz drugog razreda. Zato sam još kod semafora sa Sinđelićevom ulicom upitao devojčice je l' znaju one šta su to paralelni svetovi. Belo su me pogledale, a ja sam, uhvaćen u sopstvenu zamku, počeo da lupetam i objašnjavam ovaj inače ultra zanimljivi SF koncept.
J. je klimala glavom jer je, ako ništa drugo, već imala iskustva sa sličnim ludostima kao što je, na primer, bizaro svet u kojem žive onaj drugi Supermen i Lois Lejn. Nisam hteo ni da pominjem bizaro Sajnfelda, jedan od najfantastičnijih proizvoda Larija Dejvida, ali sam od Supermenovog dvojnika lakše došao do magičnog sveta kakav će ih sačekati za desetak minuta u bioskopu. Pomenuo sam i to da će u filmu biti i raznih drugih čudesa, kao što su životinje koje pričaju i veštice koje su dobre, ali nakon mog monologa devojke su imale samo jedno pitanje za mene – ''A je l' možemo posle filma u Mek, mnogo smo gladne, baš je bilo naporno u školi?''.
Nisam se ni trudio da odgovorim na novu provokaciju (iako sam na kraju obećao kokice), ali sam se nadao da će ovaj film koji kritika opisuje kao još jedan britanski kvazi filozofski svet u stilu Harija Potera, Gospodara prstenova ili Narnije, samo mnogo dublji i mračniji, ipak biti probavljiv i za dve drugarice iz drugog tri.
Na ovom svetu, recimo, ljudi ne hodaju sami, njihove duše su izdvojene i šetaju se u obliku životinja pored njih. Svako ima svoju životinju i ona odražava čovekovu unutrašnju snagu, karakter, ambiciju. Tu je i prah koji povezuje dva bića, ali i same paralelne svetove. Medvedi su negde između, niti su ljudi niti ljudske duše u obliku životinja, ali nešto kasnije više ćemo saznati i o polarnim medvedima. U svakom slučaju zanimljiva fantazija, koja uskoro postaje još zanimljivija.
Na ovoj uvrnutoj Zemlji, tako, glavnu reč i vlast ima izvesni Magistrerijum, organizacija koja neodoljivo podseća na neku hrišćansku, recimo katoličku crkvu, iako se to eksplicitno nijednog trenutka ne pominje. Kasnije sam video da ova prava crkva uopšte ne gleda blagonaklono prema tako zamišljenom poretku, pa mi je samim tim cela zamisao bila draža. Naravno, nisam hteo da decu zamaram svojim viđenjem organizovane religije u današnjem ili bilokadašnjem svetu, ali svejedno – film mi se sve više dopadao.
Nikol Kidman izgleda, po običaju, fantastično i vrlo je ubedljiva u ulozi zlog predstavnika Magistrerijuma. Deca su je mrzela od prvog pojavljivanja. Sem Eliot je strahovit kao usamljeni lutalica koji se stavlja u Lajrinu službu. Danijel Krejg je takođe super, Tom Kortni me je podsetio na istoimenu i najlepšu pesmu sastava Yo La Tengo, ali ono dete Dakota Blu Ričards je apsolutno senzacionalno u ulozi Lajre Balakve, glavne junakinje filma. Ja stvarno ne znam kako Amerikanci nalaze tu decu i kako ih uče glumi, ali samo pokušajte da prosurfujete raznim internet forumima na kojima fanovi Pulmanove trilogije, zgroženi filmskom adaptacijom njihovog omiljenog romana, ipak i pored svih pogrda, ovoj curi jednoglasno odaju priznanje kao otkrovenju godine.
Svi se slažu – Dakota Blu Ričards JE Lajra Belakva.
Na kraju, negde na Severu, odigrava se veliki sukob mračnih sila Magistrerijuma i Lajrinih odanih ratnika. Alternativna Zemlja, ali i svi paralelni svetovi su za sada spašeni, ali ko zna šta nas sve očekuje u budućim nastavcima.
Deca su bila opčinjena, naročito belim medvedom. Nisam mogao da ih ne pitam kakvu bi životinju one volele pored sebe u vidu svoje duše. Kao da sam otvorio kutiju iz koje je izmilela sva menažerija ovog sveta, čak i kada sam rekao da se zmajevi ne važe. Tek narednog jutra, J. mi je rekla da se odlučila za mačku. A popodne za vuka. Okej.
Nema dileme, dakle. Sa decom pravac u bioskop. Za sve one koji nisu više deca važi isto, pravac u bioskop. Za sve one koji misle da su i dalje deca, opet pravac bioskop. Čini mi se, ipak, da za sve one koji su čitali i koji obožavaju ovaj Pulmanov mračni, knjiški, fantastični paralelni svet, ovaj savet možda i nije najbolji. Svejedno, medvedi su, što reče J, genijalni.
Ocene:
Ja: ****
J: *****
M: *****
Miško Bilbija