Enchanted (2007)
Režija: Kevin Lima
Uloge: Suzan Sarandon, Ejmi Adams, Patrik Dempsej
Distribucija: Taramaunt
Moralo je i to da se dogodi: ženski lobi me je totalno porazio. Ne samo da se to vidi i po ocenama na dnu ove strane, nego je ceo doživljaj izgledao kao da su mi pripremali zamku. Iznenadan poziv mame S. i N. – ''Šta radite večeras, ajd dođite kod nas da se družimo, posle možemo i da odemo negde'', prihvaćen je opštom aklamacijom u našem malom domu. Otišli smo, dakle, J. i ja, malo se tamo poigrali i protračarili, da bi onda mama S. predložila, kao spontano, da se odšetamo do obližnjeg bioskopa u kojem igra neki zanimljiv filmić. ''Onaj Diznijev, 'Začarana', trebalo bi da je dobar'', insistirala je mama S. dok sam ja, naivno, više razmišljao o 'obližnjem bioskopu' nego o samom filmu. Znao sam da nam je najbliža Akademija 28, ona rupčaga u kojoj sam poslednji put bio pre više godina i tada se zarekao da mi je to bio poslednji put – prljavo platno, hladno, iscepane stolice i slična sećanja su mi prolazila kroz glavu, ali mama S. je tvrdila da je renoviran i da je podnošljiv i da nam je na 5 minuta peške i da ne moramo da palimo auto i plaćamo parking i bla, bla, bla – šta sam drugo mogao nego da pristanem?
I stvarno, bioskop je bio pristojniji nego što sam ga se sećao. Čak je i mirisao na novo, ili barem renovirano. Stolice su bile čitave i relativno udobne sa dovoljno mesta za noge, platno čisto, jedino je zvuk bio očajan. Korektno dakle, za srpske uslove. Malo sam se osvrnuo i prešao pogledom po pristojno popunjenoj sali i istog trenutka konstatovao i podelio sa mamom S. da sam jedini muškarac u dvorani. Jedini! Dobro što nije bilo očeva, ali takođe nijednog jedinog dečaka, ni blizu. Mama S. se samo osmehnula na ovu primedbu, a meni se tek tada upalio alarm. No, već je bilo kasno.
Na platnu je počeo da se vrti klasičan Dizni crtać, sav kitnjast i u punom tehnikoloru, sa princezama, prinčevima, razdraganim vevericama, raskošnim kostimima, sa puno pevanja i igranja. Znate već kako to Dizni radi kad nema Piksara. Tako to ide jedno vreme, a onda mračne sile koje, eto, postoje i u tako idiličnom kraljevstvu, torpeduju našu princezu Žizelu iz animirane bajke u današnji Njujork, gde ona (više nije animirana) sreće Patrika Dempseja koji je advokat i nakon izvesnog negiranja i nećkanja, njih dvoje uspevaju da savladaju sve prepreke na putu ka (ponovo animirano-bajkovitom) kraju, to jest ka večnom životu u ljubavi i izobilju.Režija: Kevin Lima
Uloge: Suzan Sarandon, Ejmi Adams, Patrik Dempsej
Distribucija: Taramaunt
Moralo je i to da se dogodi: ženski lobi me je totalno porazio. Ne samo da se to vidi i po ocenama na dnu ove strane, nego je ceo doživljaj izgledao kao da su mi pripremali zamku. Iznenadan poziv mame S. i N. – ''Šta radite večeras, ajd dođite kod nas da se družimo, posle možemo i da odemo negde'', prihvaćen je opštom aklamacijom u našem malom domu. Otišli smo, dakle, J. i ja, malo se tamo poigrali i protračarili, da bi onda mama S. predložila, kao spontano, da se odšetamo do obližnjeg bioskopa u kojem igra neki zanimljiv filmić. ''Onaj Diznijev, 'Začarana', trebalo bi da je dobar'', insistirala je mama S. dok sam ja, naivno, više razmišljao o 'obližnjem bioskopu' nego o samom filmu. Znao sam da nam je najbliža Akademija 28, ona rupčaga u kojoj sam poslednji put bio pre više godina i tada se zarekao da mi je to bio poslednji put – prljavo platno, hladno, iscepane stolice i slična sećanja su mi prolazila kroz glavu, ali mama S. je tvrdila da je renoviran i da je podnošljiv i da nam je na 5 minuta peške i da ne moramo da palimo auto i plaćamo parking i bla, bla, bla – šta sam drugo mogao nego da pristanem?
I stvarno, bioskop je bio pristojniji nego što sam ga se sećao. Čak je i mirisao na novo, ili barem renovirano. Stolice su bile čitave i relativno udobne sa dovoljno mesta za noge, platno čisto, jedino je zvuk bio očajan. Korektno dakle, za srpske uslove. Malo sam se osvrnuo i prešao pogledom po pristojno popunjenoj sali i istog trenutka konstatovao i podelio sa mamom S. da sam jedini muškarac u dvorani. Jedini! Dobro što nije bilo očeva, ali takođe nijednog jedinog dečaka, ni blizu. Mama S. se samo osmehnula na ovu primedbu, a meni se tek tada upalio alarm. No, već je bilo kasno.
Sve vreme ipak imam mamu S. kao saveznika. Slažemo se da je sve tipično diznijevski sladunjavo, da je dosadnjikavo i da su, konstatujemo šapatom, muškarci totalni imbecili u ovom filmu. Kao neka screwball komedija. Loša screwball komedija, mislim se ja. Jer, ne samo da Ejmi Adams i Patrik Dempsej nisu Ketrin Hepbern i Keri Grant, recimo, i da Kevin Lima nije nikakav Kapra ili Hoks, već ništa nije smešno. Okej, ne može da bude seksi, ipak je za decu, ali barem da je smešan!
Odustajem od pažljivog gledanja i malo proučavam reakcije dece, vidim da ona uživaju, dakle sve je u redu, bez obzira na gluposti koje se, srećom, završavaju. Sutradan, J. mi je priznala da je bilo i nekih stvari koje ''nisu fer'', na primer to što zmaj padne sa vrha zgrade – ''a, kako može zmaj da padne kada svi znamo da zmajevi umeju da lete'', ali bilo je to prekasno, nož u leđa je stigao odmah po završetku filma, na trotoaru kojim smo se vraćali. Naravno, ne kada su deca izrekla svoje maksimalne zvezdice, već kada je mama S. bez pardona rekla kako takođe daje čistu peticu. ''Ali...kako...pa zar...mislim...'', pokušao sam da se oporavim od šoka, ali S. me nije ni konstatovala, subliminalne poruke su već učinile svoje. ''Zato što je sve to bajka'', bilo je jedino obrazloženje. Zatim su se njih tri uhvatile za ručice i dok su im se haljinice i kosice vijorile na vetru, uz pesmu su odlepršale ka Delta sitiju da kupe tri Barbike.
Proveo sam se, dakle, neviđeno. Sledeći put me niko neće prevariti sa Diznijem. Možda ću ja njih da vodim ne neki kaubojski film. Ili horor. Na Predatora protiv Osmog putnika 2. U svakom slučaju, više nikada neću da dozvolim da mi 3 devojčice biraju film.
Ocene:
Ja: **
J: *****
N: *****
Mama S: *****
Miško Bilbija