A da, ima još nešto. Lako sučeljavanje, unutar onih koji se bune, tzv. običnih demonstranata, ljudi koji se nečemu protive i nazovimo to oksimoronom, militantnih pacifista. Dakle i ovde je kao i pre nekoliko decenija ostala dilema o metodu, koliko oštro i radikalno. U suštini, čini mi se, iako su prošle decenije i rat u Vijetnamu su smenili neki drugi ratovi i globalizam, dileme i pitanja su skoro ista.

Kao da je u pravu onaj filozof koji reče da se ljudska svest nije promenila već su samo sredstva perfidnija.

Poput Dragana Nikolića kao Bergera pre četiri decenije i Sergej Trifunović sada otvara te dileme. Sučeljavajući se, kako izgovara u jednoj sceni, sa gospodarima sveta.

Inače, ne volim premijere i vrlo retko, skoro nikada ne idem na taj prvi izlazak glumaca pred publiku. Ipak, sticajem nekih okolnosti i zahvaljujući mom prijatelju, glumcu Nenadu Ćiriću, obreo sam se na premijeri Kose. Uz ozbiljnu zebnju. Hoće li bnovljenu predstavu nekako po inerciji i nekom čudnom mentalnom automatizmu da hendikepira poredjenje sa prvom verzijom? Opeklo me nekoliko puta iako sam se trudio da nikako ne poredim staro i novo izvodjenje. Ovaj put problem mi je rešila energija koja je pokuljala sa bine i donela dobru predstavu. Ja i nisam profesionalni pozorišni kritičar pa ću tu da prekinem analizu ako je ovo što je do sada napisano uopšte neka pozorišna kritika. Mislim, pre samo utisci nekoga ko voli pozorište i ko je igrom slučaja gledao obe Kose u Ateljeu.

Rekao bih još da se reditelj Kokan Mladenović hrabro upustio u to da obnovi Kosu. Ondašnja je bila praktično evropska praizvedba. Uz to, kako su sami autori libreta ocenili posetivši tada Beograd, predstava u Ateljeu je bila najbolje izvodjenje posle Njujorka i Londona. U maju 1969-te premijera Kose izazvala je ozbiljan ne samo kulturni potres. Kako svedoči saradnik Mire Trailović i čovek koji je preveo Kosu, Jovan Ćirilov, pozorište je tada preteklo život.

Ova predstava zasigurno neće ovde potresati ni kulturu ni politiku ni biznis. U medjuvremenu, unazad 40 godina svašta nešto je potreslo ove prostore pa i kulturnu čaršiju. Mislim da samo u savremenijem pakovanju aktuelizuje poznata pitanja i možda poziva na debatu.

E da. Zašto ne volim premijere.

Zbog gomile raznog sveta koji nagrne da bi bio vidjen i pokazao koliko je važan. Ne može ni jedna premijera bez njih. Bilo je ih je na Kosi bas dosta. Zbile se i neke patetično-komične scene. Jedna gradska kulturtregerka se ozbiljno potrudila da zaskoči premijera i prva mu poželi dobrodošlicu na premijeru. I da, ako to ne vide svi prisutni ono bar kamere da zabeleže. Zvonili i mobilni telefoni u nevreme. Bilo je i glasnih analiza predstave uz najdublje nerazumevanje onoga što se gledalo. I da ne nabrajam.

No, svemu to nekako dodje kao obavezni likovi premijera koje baš zbog toga i ne ljubim previše kao dogadjaj.

Osveženje bila jedna vremešna gospodja koja bi izvesno mogla biti klasifikovana kao “pozorišni akademik“. Savršeno je znala gde je došla, kako treba da se obuče i ponaša. Do toga da je ponela kutijicu bombona za osveženje koje ne izazivaju žedj. Nije to bioskop pa da grickaš žu-žu i guckas kiselu, ili koka kolu i kokice.

Inače neka vrsta paradoksa koji će pratiti ovu verziju Kose, suprotstavljene globalizmu i krupnom kapitalu, državi, centrima moći, jeste to što su sponzori predstave ponajviše iz tog miljea.

Valjda je to društveno-socijalno odgovorno poslovanje.