Staying alive

Na njene najave nisam obraćao mnogo pažnje, sve dok je u jednom trenutku nisam čuo kako kaže nešto poput one čuvene montipajtonovske: „A sad nešto potpuno različito“. Shvatim da sam trifrtalj sata slušao maltene istu pesmu, jer se muzika stvarno promenila. Koliko?

Pa taman toliko koliko se razlikuju, recimo pesme „You should be dancing“ od „Staying alive“!

Šta je to, s pravom će se upitati poneko/svako ko se danas seća filma „Groznica subotnje večeri“ koji je sredinom osamdesetih napravio haos širom sveta? Mala anketa koju sam sproveo medju deset drugara imala je sledeći rezultat: Džon Travolta glavni glumac – deset glasova; Ko je glumio ženski lik – nula glasova; Radnja filma – osam muljanja, ocenjenih kao neuspeli pokušaji, i dva „nemam pojma“; Ko je radio muziku – Bi Džizi, deset glasova; Udarna numera - „Staying alive“, deset glasova...

E sad, vi se verovatno pitate zbog čega sam ja uopšte anketirao ljude o nečemu što je, rekoh, većina ljudi ili zaboravila ili za to uopšte nije čula?

Pa da bih pokazao da je sve što nam se danas dešava - krenulo u stvari od male, jeftine ljige, filma koji producente nije koštao gotovo ništa, a doneo im je trilibilimilione, dok je nekima iza scene poslužio kao test za mnooooogo ozbiljnije poduhvate koji će uslediti. Koji je rezultat tih poduhvata? Pa svet u kome živimo.

Opustite se, neću o teorijama zavere...

Činjenica je da veliki deo (svetske) populacije živi mal' te ne na isti način, od odevanja do moderne pop i disko muzike ili TV formata poput Velikog brata, da ostanem samo na ovoj ravni. OK, kao i milijarde ljudi, i ja nosim farmerke veći deo svog života, čak i u ovim godinama u garderobi nemam ni jedne „štofane“ pantalone (somotske farmerke ne računam u tu kategoriju). Ali neću razglabati o „diktatu krupnog kapitala“, „diktatu medija“, ili pomodarstvu, smatram da je i to opšte mesto.

Pa ’ajde više, o čemu hoćeš da pišeš (podviknem sam sebi, oštro!). O lenjosti duha, naravno.

Uvek je bilo trendova kojima se priklanjala većina – mini suknje ili rok muzika u moje vreme – ali ono što se vremenom izgubilo, što je osnovna razlika između onda i sada, jesu razlog zbog kojih su se pomenute stvari pojavile, i odnos „potrošača“ prema njima.

Danas to jeste još jedno u nizu opštih mesta, ali tadašnje protivljenje važećim normama i konformizmu srednje klase donelo je gomiu različitih stvari koje su se podvodile pod pojam – rok muzika. Pomenuću nasumice... Stonsi, Dorsi, Bitlsi, Dilan, Koen, Jang (dopisati po želji), svi su oni bili različiti - od energije, načina svirke, do reči pesama ili poezije, što da ne.

Danas, imam utisak, prevladao je rezon po kome je lakše prikloniti se većini, ne razmišljati previše - nego biti svoj. Umesto nca-nca-nca - can-can-can ili anc-anc-anc i eto „novog“. Svi nose, nosiću i ja, pupak, pupak, moderna je „hitleruša“* - šišaj majstore! Okreneš se u razredu, na ulici, faksu, firmi i - „kud svi Turci tu i mali Mujo“. Šta imam ja da mislim kad drugi misle za mene, samo mi treba malo kinte i ima da budem isti/a kao... (popuniti po želji).

Da se vratim na pitanje s početka – u čemu je uživanje u trifrtalj sata istog? Šta ja tu ne razumem, jesam li postao starkelja koji ne kapira nove stvari? Smeta li mi ritam? Buka? Na sva pitanja odgovor je – ne.

Pa u čemu je onda štos?

Pa izgleda u tome što u toj muzici ne da nema samo mene, nego mislim da u njoj nema nikoga! Za šta da se vežem, šta je to što korespondira...

Evo primera... „I Feel Fine“ od Bitlsa i „Sitin’ on the Fence“ od Stonsa. Šta im je zajedničko? Tri strofe, jednostavna harmonija i isto vreme kada su nastale. I ništa više. Jer dok su se ovi u to vreme osećali odlično, ovi su sedeli na tarabi i gledali te koji se „osećaju odlično“ i pitali se da li da postanu isti takvi ili da sede na tarabi i razmišljaju šta će i kuda će. Mala li je razlika, a?

I gde sam sad tu ja? He, u prvoj pesmi me nije bilo, ali drugu i dan danas slušam.

*Muška frizura nacista, ono - sve ošišano samo kratka kosa na vr’ glave (pogledati dokumentarce o dolasku nacista na vlast).