Neobicni slucaj Denisa Rodmana

  • Izdanje: Potvrdi
IMATE PRIČU? Javite nam se.

IMATE PRIČU? Javite nam se.

IMATE PRIČU? Javite nam se.

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne sme biti više od 25 MB.

Poruka uspešno poslata

Hvala što ste poslali vest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Ostali kolumnisti

Neobični slučaj Denisa Rodmana

Autor Edin Avdić
Autor Edin Avdić

Selektor Sjeverne Koreje? Zar ste očekivali nešto manje bizarno od Rodmana. Jedan od najboljih skakača u istoriji košarke kreće u novu avanturu.

Član Kuće Slavnih i dva puta najbolji odbrambeni igrač lige. Alkohličar. Beskućnik. Ženskaroš. Neumorni partijaner. Umjetnik odbrane. Tetovirani ludak. Stidljiva dobrica. Sve to i mnogo više je Dennis Rodman, najkompleksnija ličnost moderne košarke.

Niko nije izreklamirao igru u odbrani više od Rodmana. Kada si mlad, osim ako ti tata nije košarkaški trener ne shvataš značaj odbrane u ovom sportu. Niko od nas vjerovatno nije zamišljao kako se jednog dana postavlja za faul u napadu ili kako kvalitetno gradi u reketu nakon promašaja protivnika. Vjerovatno je bilo i boljih odbrambenih igrača od Crva ali niko nije bio veći sinonim za tu stranu parketa. Da li zbog tetovaža, ofabrane kose, probušenog nosa ili nečega drugog tek kada je Dennis Rodman igrao odbranu, ljudi su obraćali pažnju...

Energija. To je riječ koja najbolje opisuje njegovu igru.

Fizički je bio nestvaran. Koliko puta smo čuli priče o igračima koji su mogli da ostane napolju čitavu noć, da piju flaše alkohola, promjene i dvije-tri žene i opet sutradan ubace 30 bilo kome. Odbrana je nešto drugo. Volja, ogromna želja da zaustaviš protivnika, da mu ne dopustiš da poentira. Da stižeš nogama prodor beka, da si u stavu, da se boriš za poziciju, da želiš loptu koja se odbije od obruča više od bilo koga drugog na terenu. Odbrana zahtjeva određeni talenat ali prije svega zahtjeva da ostaviš svu energiju u suprotnom bivaš surovo kažnjen posebno protiv najboljih igrača. Rodman je imao nepresušni izvor energije.

Toliko je bilo moći u njegovom organizmu da je nakon utakmica Detroit Pistonsa, ali odmah nakon utakmica ulazio u svalčionicu i vozio stacionarno biciklo još sat vremena ili dizao tegove ili radio na maksimalnom opterećenju stepera 45 minuta bez prestanka. Nije mogao da se smiri. Kada su ga Pistonsi draftovali od uzbuđenja je pao na ljekarskom pregledu. Nije mogao da prođe EKG, tri puta. Srce mu je tako jako lupalo.

Čak i u poznim godinama kada je igrao za Chicago Bullse, Phil Jackson se isčuđavao kako nakon cjelovečernjeg opijanja Rodman može da igra cijelih 48 minuta, grize u odbrani i napravi 20 skokova bez da se zadiše.

Nervirao je sve protivnike dok je igrao u Pistonsima. Njegov karakteristični trk sa visoko podignutim koljenima kao da je govorio "pogledajte koliko sam srećan što igra u NBA", slavio je svaku dobru odbranu, bacao se u publiku za svakom loptom, mlatarao rukama, lupao banane, skakao u napadu i bio spreman da pogine za trenera Chucka Dalya:" On mi je bio otac kojeg nisam imao. Pratio sam ga u stopu. Radio sve što on kaže bez pogovora. On mi je jedini dao šansu i moja dužnost je bila da to opravdam u svakoj sekundi pojavljivanja na parketu". Daly je uglavnom bio strog prema Rodmanu i valjda je bio jedini trener koji je to mogao da radi sa Dennisom.

Rodmanov put je bio sve samo ne uobičajeni put košarkaša. Organizovani basket je zaigrao tek u 22 godini. U srednjoj školi je bio sportski nebitan. Imao je samo 178cm visine. Bez obzira što je živio u getu njegova majka, učiteljica po zanimanju se krvavo borila da Dennisu i njegovim sestrama pruži koliko može. Opet Dennis je po vlastitom priznanju u tim godinama bio potpuno izgubljen slučaj:

"Besciljno sam tumarao ulicama Dallasa. Nisam znao što hoću. Škola me nije zanimala. Za moju igru nije bilo zainteresovanih".

U 20. godini je odjednom narastao preko 20 centimetara, ali o igri pet na pet nije imao pojma. Sestra mu je organizovala da igra na višoj školi, ali je izdržao samo jedan semestar. Mami je prekipilo i izbacila ga je iz kuće. Spavao je po parkovima i kod prijatelja, pomalo igrao basket na ulici čak i radio kao domar na aerodromu u Dallasu prije nego što je uhapšen pa zatim i pušten zbog krađe satova.

Ipak neko je košarkaški vjerovao u momka koji je već tada imao 22 godine i vrlo male šanse da nešto napravi. Lonn Reisman je bilo ime trenera u NAIA diviziji koji je vodio mali univerzitet Southeastern Oklahoma State i koji je vjerovao da od Rodmana može nešto da bude. Tako je Dennis otišao na selo. Malo šta je bilo normalno u njegovom životu, pa tako ni epizoda u ruralnoj Oklahomi nije bila ništa drugačija. Crnce su u toj državi tretirali i dalje kao robove. Čudni pogledi, dobacivanja, uvrede. Rodmanu koji je u tom trenutku imao 22-godine najbolji prijtelj je postao depresivni 13-godišnjak koji je tokom lova nesretnim slučajem ubio svog vršnjaka.

Jedino je želio da priča sa Dennisom pa su njegovi otac i majka organizovali večeru da upoznaju sinovog jedinog prijatelja. O tome kako je to sve funkcionisalo najbolje govori mamina izjava:

"Dok nisam upoznala Dennisa crnci me uopšte nisu zanimali. Nisam znala da imaju osjećanja i kako je njima. On je to promjenio"(kakva divna žena...)

Rodman se 15-ak dana nakon večere preselio u njihovu kuću. Momak iz geta je počeo da muze krave, vozi traktor i trči noću kroz kukurzna polja sa privezanim baterijskim lampama dok tata repetira pušku misleći da je u pitanju invazija vanzemaljaca.

Konkurencija na NAIA nivou je bila kao na bankarskim igrama pa je Rodman sipao kao da je Bernard King. Daly je vidio nešto drugo. Osjećaj za skok.

Nikada nisam gledao dva igrača koji su bolje skakali od Rodmana i Charlesa Barkleya. Rodman je imao dva karakteristična načina za skok. U odbrani je kupio loptu sa ispruženom desnom nogom kao da udara maj-geri imaginarnom protviniku. U napadu je sebi nabacivao loptu vrhovima prstiju i po pet puta dok je ne zgrabi, a nervoza protivničke ekipe se barem ne udvostruči.

Rodman je mislio da će u Pistonsima ostati do kraja karijere ali i da će Chuck Daly vječno biti trener. Sa NBA ligom u kojoj nema previše emocija se prvi put sreo na šamiponskoj paradi nakon osvajanja prve titule. Ricku Mahornu je odmah po završetku parade saopšteno da ga je Minnesota uzela na ekspanzijskom draftu. Nakon druge titule Pistonsi su posustajali a nova sila na istoku su postali Cicago Bullsi. Nakon poraza u play-offu i famoznog odlaska u svlačionicu bez pozdrava počelo je osipanje Pistonsa. Rodmana je najviše zabolio odlazak Chucka Dalya. Navodno je pokušao samoubistvo na parkingu dvorane pa odustao. Pronađen je ujutro kako spava u automobilu pored napunjene sačmarice. Odlaskom Dalya Rodmana više niko nije mogao da kontroliše. Pretvorio se u pravu skakačku mašinu na terenu ali je teret van terena postao preveliki. Tetovaže su se gomilale i upravo je stidljivi tip u kratkom šorcu postao prvi koji je započeo tu modu u košarci. Boja kose se mijenjala iz utakmice u utakmicu, a igranje u Detroitu je za njega postalo nepodnošljivo. Zatražio je da ga mijenjaju u neki drugi tim. To je bio San Antonio.

Tamo je Rodman uglavnom bio van sebe. Treneri i menadžment nisu imali ideju kako da dopru do njega. Radio je šta je htio dok su Bob Hill i Gregg Popovich uglavnom bespomoćno širili ruke. Udarao je protivničke igrače glavom, ostajao na terenu i nakon što je isključen. Uprava ga je suspendovala u dva navrata.

Plaćao je kazne gotovo svaki drugi dan ali i dalje skakao kao lud. U periodu od 1991 do 1998 Rodman je sedam puta bio najbolji skakač lige pri čemu nikada nije išao ispod 15 skokova po utakmici, a njegov prosjek 1992 od čak 18,7 skokova po tekmi je jedan od najvećih svih vremena(1530 skokova koliko je Rodman napravio te godine su najveći broj još od 1972 i Wilta Chamberlaina)

Rodman za razliku od prvih godins sa Detroitom je u Spursima gotovo uvijek igrao na poziciji krilnog centra. San Antonio je pobjeđivao ali u regularnoj sezoni. U play-offu su 1995 godine ispali od Houstona, a Rodman se nakon toga obrušio na trenera Boba Hilla zbog svađe koju su imali kada je odbio da čuva Hakeema:"On nema pojma. Uporno me je slao na Hakeema u prvom poluvremenu gdje sam ulazio u probleme sa ličnim greškama i onda kada se utakmica riješavala nisam mogao da igram kvalitetnu odbranu i da budem dovoljno čvrst."

Poraz od Houstona nakon 62 pobjede u regularnoj sezoni te javne kritike koje je Rodman izrekao na račun Hilla i Popovicha su značile samo jedno. Kraj njegove epizode u Teksasu.

Ko je bio spreman da se kocka sa neukrotivim Rodmanom? Ko drugi nego Phil Jackson.

Istina Phil je prvobitno želio Derricka Colemana ali na kraju je Rodman bio jedino preostalo rješenje. Bullsi su dobro uradili domaću zadaću pa je iz San Antonija u Chicago sa njim stigao i jedini prijatelj iz tog tima Jack Haley koji je zadobio Rodmanovo povjerenje zato što mu nije smetalo da zajedno piju po gey barovima.

Jackson je računao da pored njega i manijakalne želje za pobjedom Michaela Jordana Rodman neće moći da previše naruši timsku hemiju i tako je bilo. Phil i dan danas tvrdi da niko brže i bolje nije pokupio principe trugao napada od navodno napadački limitiranog Dennisa Rodmana. Skok i odbrana su bili na vrhunskom nivou. Jackson je primjetio da Rodman bez obzira na svo nekontrolisano ponašanje želi da bude dio tima, ali pod nekim svojim uslovima:" Uvijek je kasnio na utakmice. Pred ostalima nije želio da gleda skauting. Obično bi potpuno go sa peškirom preko glave slušao sastanak u svlačionici. Poslije je od pomoćnika tražio skautnig i čitao i gledao film dok nema nikoga u blizini. Želio je da sačuva oreolu buntovnika i čovjeka koji sve radi na svoj način"

U vrijeme dok su Bullsi rušili rekorde i ostvarili 72 pobjede 1996 godine, svjetlo dana je ugledala Rodmanova biografija "Loš koliko to želim biti". Knjiga je bila izuzetno čudno napisana i  izuzev priče o njegovim odnosima sa ženama(nevinost je izgubio sa prostitutkom u 21 godini, a kao član Spursa je imao po barem dvije djevojke u svakom NBA gradu), vezi sa Madonnom(u kratkim crtama ona je htjela da joj napravi dijete, on to nije htio. Ona je htjela da je oralno zadovoljava, on to nije htio) nije ponudila ništa izuzev potvrde da je Dennis Rodman već dugo vremena u mračnom periodu života te da je vrlo često razmišljao o samoubistvu zbog sveopšteg razočarenja ljudima i tuge koju je vukao iz djetinjstva.

Chicago Bullsi su sa Rodmanom osvojili tri uzastopne titule prvaka.

Dennis je ofanizvnim skokom uništavao Sonicse, Pacerse, Orlando, Utah. Efikasno branio Kempa, Malonea, Mourninga, O'Neala, Smitsa, Dalea i Antonio Davisa. U finalu protiv Seattlea je dva puta imao po 11 ofanzivnih skokova što je navelo trenera Karla da kaže kako je Rodman sam dobio dvije utakmice. Istovremeno Rodman je u tri godine u Bullsima udarao glavom sudije, nosio vjenčanice i karmin na usnama, šutirao kamermane, odlazio na kečerske mečeve u pauzi između dvije utakmice NBA finala. Jackson je čak angažovao psihijatra da ga prati i posmatra Rodmanovo ponašanje kako bi se uspotavila neka dijagnoza ali je i psihijatar digao ruke nakon što je shvatio da Rodman u barovima i klubovima dočeka zoru pet puta u sedam dana.

Nakon što je Jerry Crause rasturio antologijsku generaciju Bullsa za Rodmana je bilo sve manje mjesta u NBA. Kratke epizode u Lakersima i Dallasu gdje je bio vidno nezainteresovan pa onda klasični primjer igrača koji ne zna kada je kraj te angažmani u ABA ligi i Meksiku te par nastupa u Finskoj i Engleskoj za dolar više.

Život Dennisa Rodmana je do današnjeg dana ostao jedan veliki bućkuriš u kojem onaj njegov normalni dio nikako ne može do kraja da ispliva na površinu. Upravo kada je djeluje da je neka stabilnost ušla u njegovu blizinu on se potrudi da to uništi. Oca je nedavno sreo na Filipinima prvi put nakon 40 godina i kratko su razgovarali(Rodman preko tate ima još 27 braće i sestara. Većinu naravno nikada u životu nije vidio). Sa majkom je ponovo počeo da razgovora nakon sedam godina i to nakon što se prijavio u kliniku za odvikavanje od alkohola ali odmah potpisao ugovor da uleti u rijaliti šou na tu temu.

Svoj djecu uglavnom ne viđa i redovno priznaje da je očajan otac ali ništa ne radi da to ispravi. Reklamira votku i sredstva za liječenje mamurluka, istovremeno je bivšoj ženi dužan 800 hiljada dolara na ime alimentacije i troškova za odgoj djece. Iako je stalno pričao kako ga NBA birokrate nikada neće izglasati u Kuću slavnih to se ipak dogodilo. Čovjek koji je jednako dobro branio svaku poziciju i svakoga od Spuda Webba do Shaquillea O'Neala je dobio svoj trenutak apsolutnog košarkaškog priznanja. Plakao je tokom govora zbog svog života i zbog onih koji u tom trenutku nisu bili među živima, a koji su mu značili puno.

Njegova najnovija avantura je mirovna misija u Sjevernoj Koreji i gledanje NBA utakmica iz 80-tih sa diktatorom Kim Jung-unom za kojeg je ustanovio da je "odličan tata" i "njegov prijatelj do kraja života".

Svojevremeno kada su doktori ubacili podatke legendarnog gitariste Rolling Stonesa Keitha Richardsa u kompjuter povratna informacija je bila da je mrtav već 30 godina. Posljednja knjiga Dennisa Rodmana se zove "Do sada sam trebao biti mrtav"....srećom još uvijek je živ i trenutno ga možete pronaći u Pyongyangu kao selektora reprezentacije Sjeverne Koreje....

Tagovi

Inicijalizacija u toku...

Komentari 40

Vaš komentar je prosleđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

john

ako samo uvredi Kima nekako,ne gine mu nekoliko godina rada u rudniku pa da se nasiti

satelit

samo da nesto ne zase.e pa da ga ovaj ne baci u kavez sa lavovima :)

palop

Odlican tekst kao i uvek! Rodman ludak bio i ostao, ali takav osecaj i zelju za odbranu i skok mislim da vise niko nikad nece imati... Nisam znao da se i on provodio sa Madonom, cuo sam za Pipena (i da joj je on bio omiljeni). Znaci volela je tamnopute kosarkase, pitam li se zbog cega :D

Najnovije

Kolumnisti

loader