Polazak u školu sam po sebi je veliki korak, pa prvaka ne bi trbalo da opterećujete dodatnim časovima i ostalim vannastavnim aktivnostima.
Polazak u školu sam po sebi je veliki korak, pa prvaka ne bi trbalo da opterećujete dodatnim časovima i ostalim vannastavnim aktivnostima.
Iako je poželjno da se, na primer, strani jezik uči od malih nogu neka to bude posle prvog razreda osnovne škole. Isto važi i za muzičku školu.
"Dakle, s vannastavnim aktivnostima ne bi trebalo počinjati u isto vreme kada dete kreće u prvi razred, jer bi to moglo biti previše novog odjednom", kaže za "Blic" radmila Vulić-Bojović, klinički psiholog, bračni i porodični sisteski psihoterapeut u savetovalištu za brak i porodicu.
Ako dete već pohađa neku vanškolsku aktivnost, trenira neki sport, to je onda drugačije, ali bi svakako trebalo proveriti s detetom da li mu je to previše i da li se oseća preumorno.
"Čini mi se da je roditelj najudaljeniji od dobrog rešenja onda kad smatra da je njegova potreba ili neostvarena želja nešto što se automatski tiče njegovog deteta. Razgovarajte sa svojim detetom, pitajte ga šta bi ono htelo i predočite mu šta se od njega očekuje", predlaže Radmila-Vulić Bojović.
Naime dete ovog uzrasta u suštini veoma malo stvari može samo da odluči, što i jeste mormalno. Međutim, to ne znači da bi roditelji trebalo da donose odluke umesto njega.
"Uključite dete u planiranje i razmišljanje o vannastavnim aktivnostima, pratite njegove preokupacije i ono što voli, odnosno u čemu uživa, poštujte njegova interesovanjai oblikujte njegovu ambiciju, to se zove vođenje, a to je jedna od najvažnijih roditeljskih funkcija", naglašava sagovornica "Blica".
Međutim, uvek ima onih roditelja koji smatraju da njihovo dete može da postigne i mnogo više. Ta preambicioznost može samo da naškodi mališanu.
"Preambicioznost nije "zamka" u koju roditelj upada, već "stanje". Dakle da li dete smatrate svojim "produžetkom" ili "proširenjem"? Ako je produžetak, onda ono mora da uradi ono što vi niste sigli, smeli, umeli, mogli... Dete je onda pion u vašoj životnoj igri i ne pita se mnogo oko taktike i smera.
Ako se dete preoptereti obavezama, ono će tada biti umorno, nervozno, napeto, mrzovoljno, i neće se radovati dodatnim aktivnostima i vrlo često će se protiv njih i buniti i otvoreno negodovati.
Stariji školarci, oni između petog i osmog razreda osnovne škole, u stanju su sami da odluče kojim će sa vannastavnim aktivnostima baviti, pa i da kažu koje im prijaju, a koje ne.
"Ipak, deca polako ulaze u pubertet, koji po pravilu prestavlja test za njihovu i roditeljsku izdržljivost i upornost. Pretpostavka je da će, na primer, trinaestogodišnje dete radije provoditi vreme s vršnjacima ili za kompjuterom nego na nekom "smarajućem" engleskom, u muzičkoj školi ili na treningu. Zadatak roditelja je da detetu u ovom uzrastu pruži širu sliku i približi mu ideju da je svako novo znanje ili veština ulaganje u budućnost. Naravno budućnost deteta, a ne roditelja", ističe Radmila Vulić-Bojović.
(MONDO, foto: Guliver/Getty Images)
Iako je poželjno da se, na primer, strani jezik uči od malih nogu neka to bude posle prvog razreda osnovne škole. Isto važi i za muzičku školu.
"Dakle, s vannastavnim aktivnostima ne bi trebalo počinjati u isto vreme kada dete kreće u prvi razred, jer bi to moglo biti previše novog odjednom", kaže za "Blic" radmila Vulić-Bojović, klinički psiholog, bračni i porodični sisteski psihoterapeut u savetovalištu za brak i porodicu.
Ako dete već pohađa neku vanškolsku aktivnost, trenira neki sport, to je onda drugačije, ali bi svakako trebalo proveriti s detetom da li mu je to previše i da li se oseća preumorno.
"Čini mi se da je roditelj najudaljeniji od dobrog rešenja onda kad smatra da je njegova potreba ili neostvarena želja nešto što se automatski tiče njegovog deteta. Razgovarajte sa svojim detetom, pitajte ga šta bi ono htelo i predočite mu šta se od njega očekuje", predlaže Radmila-Vulić Bojović.
Naime dete ovog uzrasta u suštini veoma malo stvari može samo da odluči, što i jeste mormalno. Međutim, to ne znači da bi roditelji trebalo da donose odluke umesto njega.
"Uključite dete u planiranje i razmišljanje o vannastavnim aktivnostima, pratite njegove preokupacije i ono što voli, odnosno u čemu uživa, poštujte njegova interesovanjai oblikujte njegovu ambiciju, to se zove vođenje, a to je jedna od najvažnijih roditeljskih funkcija", naglašava sagovornica "Blica".
Međutim, uvek ima onih roditelja koji smatraju da njihovo dete može da postigne i mnogo više. Ta preambicioznost može samo da naškodi mališanu.
"Preambicioznost nije "zamka" u koju roditelj upada, već "stanje". Dakle da li dete smatrate svojim "produžetkom" ili "proširenjem"? Ako je produžetak, onda ono mora da uradi ono što vi niste sigli, smeli, umeli, mogli... Dete je onda pion u vašoj životnoj igri i ne pita se mnogo oko taktike i smera.
Ako se dete preoptereti obavezama, ono će tada biti umorno, nervozno, napeto, mrzovoljno, i neće se radovati dodatnim aktivnostima i vrlo često će se protiv njih i buniti i otvoreno negodovati.
Stariji školarci, oni između petog i osmog razreda osnovne škole, u stanju su sami da odluče kojim će sa vannastavnim aktivnostima baviti, pa i da kažu koje im prijaju, a koje ne.
"Ipak, deca polako ulaze u pubertet, koji po pravilu prestavlja test za njihovu i roditeljsku izdržljivost i upornost. Pretpostavka je da će, na primer, trinaestogodišnje dete radije provoditi vreme s vršnjacima ili za kompjuterom nego na nekom "smarajućem" engleskom, u muzičkoj školi ili na treningu. Zadatak roditelja je da detetu u ovom uzrastu pruži širu sliku i približi mu ideju da je svako novo znanje ili veština ulaganje u budućnost. Naravno budućnost deteta, a ne roditelja", ističe Radmila Vulić-Bojović.
(MONDO, foto: Guliver/Getty Images)