Roditelji koji preterano brinu ne treba na to da budu ponosni. Izjednačavanje ljubavi sa pokazivanjem brige i zabrinutosti veoma je opasno jer na taj način deci psihološki zabranjujete da odrastu.
Svakako da roditelji treba da brinu o deci onda kada deca nisu sposobna da brinu sama o sebi. Cilj svakog dobrog roditelja je da pripremi dete za samostalan život u ljudskom društvu, tako da treba da ga postepeno uči da samo brine o sebi. A kada neko postane sposoban da brine sam o sebi on je odrastao jer može da bude samostalan. To neki roditelji doživljavaju kao da više nisu potrebni. I umesto da prestanu da brinu o odraslom detetu koje dobro brine samo o sebi, i da ga vole bez brige i zabrinutosti, oni nastavljaju da izražavaju zabrinutost za svoje odraslo dete. Čak i onda kada je ono u dvadesetim, tridesetim, pa čak i četrdesetim godinama. Majke izgovaraju: dok sam živa ti ćeš biti moje dete. I zato ona, na primer, "ne može" da zaspi sve dok joj se tridesetogodišnja kćerka, koja je subotom izašla u provod, ne javi telefonom da je sigurno stigla kući, pa makar i u tri sata noću.
Ako kćerka nije naučila da brine sama o sebi, nikakva majčina briga je ne može zaštititi od bilo kakve nevolje. Njena briga nema pozitivnu funkciju osim da potvrdi odnos ljubavi. Majka veruje: kada ne bih brinula, bila bih ravnodušna, a to je negacija ljubavi i dokaz da sam loša majka.
Ne samo da nije pozitivno, već je izjednačavanje ljubavi sa pokazivanjem brige i zabrinutosti veoma negativno. Na taj način roditelji psihološki zabranjuju deci da odrastu. Stalno poručuju da su oni ti koji su odgovorni za svoju odraslu decu, a da su deca ta koja su neodgovorna. Nepotrebno zabrinuti roditelji neprestano šalju dve toksične psihološke poruke. Prva je da je njihovo dete nesposobno, a druga je da je ovaj svet veoma opasno mesto. Iako neka "deca" prepoznaju negativnost ovakvih poruka tako da veoma burno protestuju, većina ih u većoj ili manjoj meri prihvata. A kada ih prihvati, dolazi do sindroma prezaštićenog deteta čije su glavne osobine pasivnost zbog ubeđenosti u sopstvenu nesposobnost i strah od spoljašnjeg sveta. I zato roditelji koji preterano brinu ne treba da su na to ponosni.
(MONDO)