Nasilje roditelja nad decom prisutno je i u sportu i manifestuje se na više načina. Postoje različite vrste nasilja, od zanemarivanja, uznemiravanja, zlostavljanja, fizičkog, emocionalnog, seksualnog, kao i slučajevi tuče na sportskim terenima, vikanja na decu, roditeljskog izvodjenja dece sa treninga.
Nasilje roditelja nad decom prisutno je i u sportu i manifestuje se na više načina.“Postoje različite vrste nasilja, od zanemarivanja, uznemiravanja, zlostavljanja, fizičkog, emocionalnog, seksualnog, kao i slučajevi tuče na sportskim terenima, vikanja na decu, roditeljskog izvodjenja dece sa treninga”, rekla je Ljubica Bačanac sportski psiholog u Republičkom zavodu za sport.
"Svaki roditelj želi najbolje detetu, ali mnogi preteruju, jer ne nadju pravu meru izmedju normalne podrške i preterenog pritiska. Čak 70 odsto dece napusti sport zbog pritisaka", rekla je Bačanac.
Roditelj treba da podstiče dete, koje bi trebalo da oseti ljubav i podršku, a ne da vrši pritisak i ucene, ali roditelji često pokušavaju preko dece da ostvare ambicije.
Zanemaren je humanistički pristup i uloga sporta u službi vaspitanja i sveukupnog razvoja, zarad pobede i uspeha po svaku cenu, pa deca često bivaju razočarana.
Prema njenim rečima, ima i trenera koji stalno viču, kritikuju, plaše decu, što može da ostavi traume, jer se kod njih razvija osećaj bezvrednosti, nesposobnosti, nekompetentnosti.
Ključna je komunikacija u trouglu izmedju dece, roditelja i trenera, u kojoj svako ima svoju ulogu i svi se moraju edukovati da bi sportska iskustva pozitivno uticala na kasniji razvoj deteta.
Istraživanja pokazuju da su medju razlozima zbog kojih se deca bave sportom na prvom mestu zabava, na drugom učenje i unapredjivanje veština, na trećem sklapanje prijateljstava i druženje i tek na četvrtom - pobeda.
Potrebno je dozvoliti deci da sama odluče kojim će se sportom baviti, roditelji su bezrazložno zabrinuti kada njihovo dete menja sportove, jer je to poželjno, ali je loše kad dete sasvim napusti sport.
Oko 96 odsto roditelja podržava to što im se deca bave sportom, a uglavnom se sportom bave oni mališani čiji roditelji mogu to da plate. U uzrastu od šest do 10 godina oko 67 odsto dece udje u sport.
Rukovodilac takmičenja mladjih kategorija u fudbalskom savezu Beograda i dugogodišnji priznati sportski radnik Dragoslav Ralčić kazao je da se roditelji mogu podeliti u dve grupe.
“Prva je ona gde roditelji hoće da svoje neostvarene ambicije u sportu ostvare preko dece i pri tome ne biraju sredstva da njihovi mališani ostvare rezultat bez obzira na talenat koji pokazuju”, rekao je Ralčić uz ocenu da je broj takvih roditelja sve veći.
Druga grupa su roditelji koji su, da bi ih sklonili od ulice, lošeg društva, alkohola i droge, decu usmerili na bavljenje sportom, bez velikih opterećenja i posebnih zahteva i pritisaka.
Prema Ralčićevim rečima klubovi su u besparici i dozvolili su roditeljima da ih na razne načine finansiraju, od kupovine opreme do organizovanja priprema, tako da se dolazi u situaciju gde onaj koji ulaže hoće i da se pita. Tu treneri imaju problema, posebno oko sastava timova, jer roditelji koji na neki način finansiraju klub insistira da mu dete igra.
Tako dolazi do nasilja i nad svojom i nad tudjom decom koja gube interesovanje i razočarana, iako talentovana, napuštaju dalje bavljenje sportom.
"To je svojevrsno nasilje i nad sportom koji time mnogo gubi" zaključio je Ralčić.
(Tanjug)