Ako se ja pitam, ovo su moći koje poseduju samo muškarci - da znaju šta je ofsajd i vide korake!
Cale mi je 40 godina bio sportski novinar, brat mi je jednom prilikom pretio da ce mi namazati džem od šljiva na glavu ako ne odgledam "najvažniju utakmicu koju je Partizan ikada igrao", a muž je gori od svakog komentatora pojacanog na stotku kad Zvezda da trojku...
Zašto i dalje ne znam šta je ofsajd i zašto nikad ne vidim da su bili koraci?
Cale mi je sto puta objašnjavao šta je ofsajd, muž je uzeo papir i olovku i crtao i objašnjavao: "Vidiš, ovo je gol, a ako ovaj igrac stoji ovde, a onaj drugi utrci...", barem mislim da je tako objašnjavao, jer, kunem vam se, cim je završio pricu i upitao "je l' ti sad jasno", ja sam osetila i videla promaju u glavi. Znate kad se u crtacima valja onaj kotur paucine i prljavštine po preriji? NE MOGU! Moj mozak ne može da registruje visokofrekventne zvuke koje ispuštaju delfini i kitovi i razume ofsajd.
Ne ide mi!
Da se razumemo, glupa sam za neke stvari, pametna za druge, ali nekako se to pomeša, pa izgleda da, uglavnom, znam o cemu pricam. Ali, o fudbalu i košarci nemojte sa mnom.
U stvari, znam da na krajevima stoje golovi i koševi, da ima jedanaest, odnosno pet igraca, da su jedni brzi, drugi visoki, imaju golove i precke, odnosno table, koševe i linije za slobodna bacanja. To je to.
Toliko od mene. I neka, moje je da zdušno navijam za reprezentaciju i nerviram muža kad igra Zvezda i teram ga da utiša, "ajd' da igra Partizan, pa da znamo zašto budimo komšije". Da, nasledila sam slavno ime Partizana kao odgovor na pitanje "za koga navijaš", ali mislim da nema grobara koji bi mi zahvalio na tome ili me potapšao po ledima da zna da ne znam ime igraca... ipak, ponosno govorim da navijam za "tatin klub i klub njegovog tate..." znate kako to vec ide.
Ipak, covek se uci dok je živ – obecavam da cu u nekom momentu svog života nauciti da KAŽEM šta je ofsajd, ali ne i da ga vidim. Ponovicu posle komentatora i klimnuti glavom ka mužu i reci "ofsajd brate..." stvoricu privid... ali poenta je u tome da ja to ne vidim.
Muškarci ga BRE osete! Znaju da ce biti ofsajd pre igraca!
Divim vam se. Možda kao moj muž ne znate da se peškiri posle tuširanja stavljaju u korpu za veš, a ne na patos, ali znate da vidite ofsajd. I korake! Kako vi od onoliko grmalja na terenu vidite korake?! Trce, guraju se, lopta se dodaje, gledaš gde je otišla lopta i ti vidiš šta je uradio s nogama?
Svaka cast!
I svaka vam cast na ljubavi prema vašem klubu. Secam se kad mi je brat pricao da je jednom, vracajuci se s utakmice koju je Partizan izgubio, plakao na putu do kuce. Videle su ga neke devojke i pocele da mu se smeju. Ne ponosim se što cu ovo napisati, ali... gadao ih je blatom. Partizan mu izgubio, kiša pljušti, a suze liju niz obraze, jad i cemer u duši... stoka je, al' na nekom nivou razumem. Možda. Jer znam šta mu je Partizan, a mom mužu Zvezda. Isto što i mojoj mami Novak Ðokovic. Zamislite sredovecnu ženu, majku dve cerke, baku mom sinu koja stoji na krevetu i psuje Federera i to muški, sve sa spominjanjem reproduktivnih organa i saveta da pojede nejestivo i potencijalno smrtonosno zbog kolicine bakterija i ostataka hrane primamljivih samo muvama...
Žene drage koje vidite ofsajd i korake, i ovako navijate, kapa dole! Bolje ste od mene. Možda sam ja dobra žena, mama, cerka i sestra koja je svojevremeno plakala jer ne može da opere slatke, smežurane šljive iz kose, ali sve to pada u vodu kad se zacuje pištaljka.
Probacu opet.
Mada, mislim da su moji muškarci digli ruke od mene, jer svaki put kad pokušam da se ukljucim i pravim da me interesuje ko igra, oni kažu "Borac iz Cacka". A, sigurna sam da sam videla Nadala na ekranu...
Procitajte i ovo: