Današnji imperativ udobnosti je mnogo lakše za­dovoljiti nego nekada. Sa druge strane, rodili su se neki sasvim drugačiji zahtevi, koji prioritete stavlja­ju pred oslanjanje, kao i elektronsku pomoć stabil­no­sti kočenja, te još mnogo toga drugog.

Mekan automobil više ne postoji, zato što nije po­treban i zato što su njegove vozne osobine ogra­ničene. Naravno, sve ovo treba prihvatiti u odredjenim okvirima. Bilo bi potpuno pogrešno pomisliti da se više ne vodi računa o udobnosti putnika.

Armija inženjera, dizajnera enterijera, struč­nja­ka za ergonomiju i umetnika, za velike pare svaki dan razmišlja kako napraviti udobniju i lepšu unu­trašnjost. Još kada se tome doda francuski ili italijanski smisao za toplinu i šarm... Jasno je da se iz sve snage radi na udobnosti, estetici i iznad svega bez­bednosti.

Reno Megan 1,5 dCi na super testu "Vrelih guma" hra­bro gazi 27 hiljaditi kilometar, što znači da smo do­voljno vremena proveli u njemu, da bi odgovorili na pitanja na koja ne odgovaraju brojke koje se mogu naći u prospektima. Sve ono što sledi su sub­jek­tivna zapažanja koja je teško preneti i obično su individualna, ali pri našem ocenjivanju se vodimo glasom većine članova redakcije.

Kada se pojavio u drugoj evoluciji, 2002. godi­ne, Megan je doneo zanimljiv pristup uredjenju unu­trašnjosti. Umesto depresivno tamnih boja, Me­gan je zasijao svetlim tonovima boje peska, okera, svetlosive i kariranih uzoraka. Šik i blaga ori­ginalnost se sa Jelisejskih polja preselila u ente­rijer jednog automobila. Zapravo, svi tonovi u unutrašnosti su upravo onoliko svetli koliko je to potrebno da bi vešto prikrilo neminovno prljanje.

Simbol minimalizma

Megan je u svoju unutrašnjost prihvatio još jedan umetnički izraz i stil - minimalizam. Dok su se drugi rasipali dugmićima, lampicama i prekidačima, Megan je dobio armaturu table jedno­stavnog ”kroja”, od toliko poželjne meke plastike, velik broj, istina neupadljivih, pregrada i boksova, i stil skrivanja komandi od pogleda. Bez obzira na prisutnost audio i klimatizacionog sistema, Megan se time ne razmeće.
Komande su grupisane, jednostavne, logične i ne­upadljive. Minimalizam zapravo ide dotle da stvara neopravdan utisak siromaštva. Već tradicionalna satelitska komanda muzičkog uredjaja je toli­ko skrivena iza upravljača, da samo vozač, koriste­ći je, zna gde se nalazi.

Instrumentacija je napravljena u sličnom maniru i grupiše bit­ne podatke u dva okrugla instrumenta, uz malu po­moć dva digitalna ekrana. Po principu ”dok ne zatreba, ne vidi se”, Reno organizuje signalni informativ­ni deo, za koji su zadužene svetlosne indikacije. Ili drugačije rečeno, sve je u najboljem maniru - kaži šta treba i ne smetaj.

Kada na ”tapet” stignu sedišta, prestaje priča o mi­nimalizmu. Moraju se ispoštovati ergonomski zakoni. Svi članovi redakcije "Vrelih guma", visine u rasponu od 1,70 do 2,0 metra i težine od 60 do preko 100 kg, su jednoglasni da se na vozačkom i suvozačkom se­di­štu udobno sedi, bez obzira na dužinu putovanja.

Jednostavan sistem podešavanja naslona za glavu, u osnovi element bezbednosti, a ne udobnosti, se brzo i jednostavno prilagodjava. Naša sugestija svakako ostaje, da se pri izboru paketa opreme, sva­kako treba odlučiti za verziju sa vozačkim sedištem podesivim po visini.
Naravno, samo zbog činjenjice da se uz uprav­ljač, podesiv po dubini i visini, može zauzeti idealan po­lo­žaj. Upravljač sam po sebi ne oduševljava, ni di­zajnerskim dostignućem, niti kvalitetom plastike, ali su prečnik i debljina točka optimalni.

Problem za noge i mobilna pepeljara

Neobična ručna kočnica u avionskom stilu je postala prepoznatljiv detalj Megana, a u praksi se po­kazala i kao ergonomski dobro rešenje. Ručica menjača deluje dugačka, ali su kratki hodovi vilju­ške menjača eliminisali opasnost predugog hoda same ručice.

Jedinu ozbiljniju manu na vozačkom radnom me­stu nalazimo u uskom prostoru izmedju donjeg dela centralne konzole, papučica gasa i kočnice. Vozači sa većim brojem cipela od 46, a pogotovo širim sto­palom (ili obućom), mogu imati problema sa zapi­nja­njem pri premeštanju noge sa gasa na kočnicu.
U vreme kada mnogi proizvodjači pepeljaru pot­pu­no eliminišu, Renoovo rešenje mobilne pepe­ljare, ako baš mora, opslužuje sve putnike.

Zadnja klupa je u C segmentu uglavnom teško re­šiv problem. Kupac očekuje mnogo prostora za ko­lena i glave putnika, ali još uvek kompaktne di­men­zije vozila od 4,2 metra imaju svoja ograniče­nja. U Meganu praksa kaže sledeće: ako su osobe na prednjim sedištima prosečne građe i visine do 185 cm, nema problema za osobe iste građe pozadi. Naravno, ne govorimo o kratkim relacijama, nego o višečasovnim putovanjima. Boljka, aerodina­mi­kom uslovljenog niskog krova vozila, kod ovog auto­mobila ne postoji.

Naslon za ruke u zadnjoj klupi je poželjan i prak­tičan. Asimetrično preklapanje zadnje klupe, radi povećanja zapremine prtljažnika, je moguće, ali zahteva malo rada. Mazda 6 je svojim rešenjem još uvek nedohvatljiva.

Prtljažnik je po mnogima najslabija ka­rika Megana. Sa 330 litara zapremine je na donjoj granici u klasi. Neobičan zadnji deo i velika debljina praga i vrata su doneli svoj deo bezbednosti, ali oduzeli litre utovarnog prostora. Tako kažu brojke. Medjutim, u praksi, prtljažnik je sasvim dovoljan za sva­kodnevnu upotrebu, a ako baš zatreba aero­di­na­mičnim krovnim boksom se rešava nedostatak prt­ljažne zapremine.
Neobičan zadnji deo je doneo još jednu boljku. Lošu preglednost prema nazad. Mala visina zakriv­lje­nog stakla i veoma debeo C stub stvaraju veliku zonu mrtvog ugla sa desne strane i svakako iziskuje pažnju.

Bezbednosne aspekte Megana, ovaj put ne pomi­njemo. Najviše ocene Euro NCAP testa govore sve o bezbednosti ovog monovolumena.

(Vrele gume)