Slušaj vest

Pravi uspeh možda se ne vidi u onome što smo stekli, već u tome kako se ljudi osećaju u našem društvu. Da li pored nas imaju slobodu da budu ono što jesu ili se povlače, mere svaku reč i postaju manja verzija sebe?

Odgovor na to pitanje može da kaže mnogo više o našem životu nego bilo koja cifra.

Čovek koji je imao sve, ali mu ništa nije bilo dovoljno

Film "Grof Monte Kristo" iz 2002. godine je priča o dvojici muškaraca koji su odrasli zajedno, ali su krenuli potpuno različitim putevima. Jedan je siromašan mornar koji nema ni bogatstvo ni važan položaj. Drugi je rođen u imućnoj porodici, nasledio je titulu, imanje i sve privilegije o kojima većina ljudi može samo da sanja.

Ipak, nesrećan je upravo muškarac koji ima sve. Ima bogatstva više nego što bi mogao da potroši, ali zavidi jer ovaj siromašni čovek poseduje nešto što novac ne može da obezbedi. To su ljudi koji ga iskreno vole i mir sa samim sobom.

Jedan ima sve spoljašnje pokazatelje uspeha, ali ne i njegovu suštinu. Drugi nema gotovo ništa što društvo smatra statusnim simbolom, ali je čovek uz kojeg ljudi žele da budu. U njegovom društvu osećaju se življe, slobodnije i više kao oni sami.

Možda je upravo to merilo uspeha koje nam niko zvanično ne daje.

Ne kvadratura kuće, funkcija na vizitkarti ili stanje na računu, već odgovor na pitanje - da li ljudi koji su nam najbliži nakon vremena provedenog sa nama osećaju da smeju da budu ono što jesu?

Kako smo počeli da merimo pogrešne stvari?

Nije teško razumeti zašto smo uspeh počeli da merimo imovinom, titulama i novcem. Sve te stvari imaju jednu zajedničku osobinu - lako ih je videti.

Kuća ima određeni broj kvadrata. Poslovna funkcija može da se napiše ispod imena. Bankovni račun ima precizan iznos. Sve može da se izbroji, uporedi i pokaže drugima.

Od detinjstva nam se, direktno ili indirektno, poručuje da je cilj života prikupiti što više takvih dokaza. Reklame nas uveravaju da ćemo se osećati ispunjeno nakon sledeće kupovine, unapređenja ili promene životnog standarda.

Problem je u tome što takvo računanje potpuno zanemaruje ono što predstavljamo drugim ljudima.

Možemo da osvojimo svaku vidljivu nagradu, a da se ljudi pored nas ipak osećaju nesigurno, sputano ili nedovoljno dobro. Za to ne postoji posebna kolona u biografiji niti broj koji možemo da pokažemo okolini.

Najduže istraživanje o sreći pokazalo je šta je zaista važno

Harvardska studija razvoja odraslih prati ljudske živote još od 1938. godine. Istraživači su decenijama proučavali zdravlje, posao, prihode, porodične okolnosti i odnose učesnika pokušavajući da utvrde šta najpouzdanije predviđa srećan i zdrav život.

Jedan od najvažnijih zaključaka bio je da kvalitet bliskih odnosa ima ogromnu ulogu. Zadovoljstvo odnosima u srednjim godinama pokazalo se kao bolji pokazatelj zdravlja u dubokoj starosti od, na primer, nivoa holesterola u tom periodu života. Direktor studije, Robert Valdinger, godinama naglašava jednostavan zaključak - dobri odnosi pomažu nam da budemo srećniji i zdraviji.

To ne znači da su novac, posao i sigurnost potpuno nevažni. Osnovne potrebe moraju da budu zadovoljene. Međutim, kada su one obezbeđene, dodatno gomilanje novca i statusa ne garantuje bliskost, smisao niti unutrašnji mir.

Ako su odnosi toliko važni, postavlja se sledeće pitanje - šta neku osobu čini dobrom za ljude koji je okružuju?

Najvažniji test

Dobar odnos ne zavisi samo od toga da li je neko zabavan, šarmantan ili omiljen u društvu. Mnogo je važnije na kakvu verziju druge osobe svojim ponašanjem podstičemo.

U psihologiji postoji pojam poznat kao "Mikelanđelov fenomen". Njime se opisuje način na koji bliski partneri svojim stavom, ponašanjem i podrškom utiču na to da osoba postane bliža verziji sebe kakva želi da bude. Istraživanja su pokazala povezanost takve podrške sa kretanjem ka idealnom sebi, ali i sa većim ličnim blagostanjem.

Naziv potiče od predstave da vajar ne stvara figuru ni iz čega, već iz kamena oslobađa oblik koji se u njemu već nalazi. Slično tome, kada neko prepoznaje osobu kakva pokušavamo da postanemo i odnosi se prema nama kao da već vidi taj potencijal, lakše se razvijamo u tom pravcu.

Kada nas, sa druge strane, bliska osoba dočekuje ravnodušnošću, podsmehom ili neprekidnim kritikama, možemo da počnemo da se udaljavamo od sebe. Većina ljudi poznaje obe vrste odnosa.

Postoje prijatelji pred kojima ćemo za kuhinjskim stolom izgovoriti ono što dugo nismo mogli da priznamo ni sebi. Postoje i ljudi pred kojima unapred vežbamo svaku rečenicu, a iz razgovora odlazimo sa osećajem da ništa iskreno nismo rekli.

Osoba je ista, ali se u različitom društvu pojavljuju dve potpuno drugačije verzije nje.

Zato pitanje nije samo šta smo prikupili tokom života. Pitanje je šta svojim prisustvom činimo ljudima oko sebe. Da li iz njih izvlačimo hrabriju, iskreniju i slobodniju verziju ili ih vremenom učimo da se smanjuju?

Ovaj osećaj ne može da se kupi niti dugo glumi

Novac može da obezbedi udobnost, mogućnosti i sigurnost, ali ne može da kupi sposobnost da se ljudi pored nas osećaju prihvaćeno. To ne može ni dugo da se odglumi.

Ljudi uglavnom osećaju razliku između osobe i predstave koju ona pokušava da održi, čak i kada tu razliku ne umeju jasno da objasne. Gomilanje stvari ponekad postaje kostim kojim pokušavamo da odgovorimo na pitanje da li smo dovoljno vredni.

Kada prestanemo da dokazujemo ko smo i dozvolimo sebi da budemo prirodni, često se opuste i ljudi oko nas. Iskrenost im daje dozvolu da i sami spuste gard.

Najuspešnija osoba u prostoriji, prema takvom merilu, nije nužno ona koja ima najviše da pokaže. To može biti osoba uz koju niko nema potrebu da se pretvara.

Takav uspeh ne postiže se tako što ćemo uzeti još nešto za sebe. Gradi se davanjem pažnje, poverenja, podrške i prostora drugoj osobi da bude iskrena.

To su stvari koje klasična merila uspeha gotovo nikada ne nagrađuju, ali su upravo one što na kraju ostaju.

Zato možda treba ređe da se pitamo da li pobeđujemo u igri koju svi mogu da vide.

Mnogo važnije pitanje glasi - kada ljudi odu iz našeg društva, da li sa sobom nose malo više sebe ili malo manje?

Vaše mišljenje nam je važno - ostavite nam komentar, nije potrebna registracija!

BONUS VIDEO:

00:36
PSIHOLOGIJA I STAV PROSEČNOG SRBINA: Šta ću tamo? Nisam lud! Izvor: Kurir TV

(MONDO)