Naša koleginica i drugarica, Olgica Nikolić, novinar lista "Danas", priredila je sebi nezaboravan rođendan. Sebi je poklonila nešto za šta "kohones" imaju samo odvažni. I podelila je sa nama utiske. Hvala, Olja! I svaka ti čast!
Sto godina sam se spremala za ovu odluku, a donela sam je kao svaki pravi Ovan - za sekundu! Dilema je bila letovanje na planini ili morski "brejk" od stresne jurnjave za informacijama i izjavama, a izbor je pao na let u nepoznato. Od internet potrage za padobranskim klubom do isporuke vaučera prošao je samo jedan dan. Do moje najluđe avanture još dve nedelje. Ćutala sam porodici o (ne)mogućoj misiji, krila je od prijatelja, tajila je fejsbuk drugarima, radoznalih za razloge mog javnog odbrojavanja...
Čovek ne zna gde su mu granice dok ne krene preko njih. Još ako ga ka neistraženim teritorijama sopstvenih mogućnosti goni snažna želja za nečim novim onda je u stanju pobediti sve, pa i sebe. Što je najveća slast i muka. Tako je moja životna žudnja za skakanjem padobranom nadjačala fobiju od visine. Makar tih pet, šest minuta.
Nema te sile koja me može skloniti od zida kada rešim glavom proći krog njega, ali računala sam da ću ga bezbolnije razbiti bez tuđe brige, straha, nervoze... Tako sam tog 30. avgusta sama došla na poligon u Lisičjem jarku. Specijalno motivisana pričom o čudesnom životu Stivena Hokinga. Mesec dana nisam stizala da pročitam zadnjih desetak strana "Teorije svega" iz pera njegove supruge Džejn, da bih baš klackajući se "stokecom" od Bogoslovije do kombinata PKB-a (postoje li slučajnosti?) saznala da je skoro potpuno paralizovani fizičar leteo astronautskim avionom u bestežinskom stanju...
Podvig genija raširio mi je "krila"!
I nabacio junački osmeh dok sam koordinatorki Tamari iz beogradskog "Tandem skoka" i mom nebeskom anđelu čuvaru Džoniju pričala o lupanju srca pri svakom pešačenju preko pasarela i mostova, frci od pogleda s viših spratova, paničnom strahu od penjanja na tornjeve... a u sebi se prisećala grča u grudima pri prvom uzletu na dečijoj ljuljašci par dana pre toga. Moja slučajna saputnica Milena, mlada avanturistkinja bodrena od veselog muža Nikole i preslatkog radoznalog dvogodišnjeg plavušana Pavla, izabrala je Darka iz 63. padobranske brigade Vojske Srbije, dok je meni zapao MUP-ovac. Ne gubeći vreme uz šeretsku komandu: "Gore mnogo duva, hajmo majicu u farmerke, kao pravi dizelaši", dok si rekao keks opasao me je silnim kaiševima i počeo blic obuku o ponašanju među oblacima.
"Skok započinješ glave položene na moje levo rame, snažno se držeći za gornje kaiševe... Do kraja slobodnog pada noge držiš zabačene iza leđa... Na moj znak pri doskoku savijaš, pa pružaš noge...", upijam uputstva neznanca kojem dajem život u ruke.
"Sto odsto neću biti prva koja vrišti?", pitam ga.
"Slobodno pusti glas, urlali su i grmalji od muškaraca", lakonski mi odgovara za pola glave niži atleta, dok mu kolega mehaničar, uz interne štoseve, proverava Cesnu 182 YUJON.
Prilazim i ja aviončiću, s ciradom umesto vrata i kabinom (odokativno) tri sa tri metra, da bih ukapirala odakle i kako hvatam odraz za najduži skok u životu. Ne znam šta sam očekivala, ali prenerazih se kada sam videla kratku i usku mentalnu dasku. S koje, držeći se za šipku što spaja letelicu sa krilom, u čučećem položaju počinje poniranje u bezdan. Ni jednog trenutka se nisam uplašila ili, ne daj bože, pomislila da odustanem u zadnji čas, ali su mi se sve vreme dvadesetominutnog leta u glavi rojile rečenice: "Neću valjda napraviti potez više ili manje", "Samo da ne uprskam nešto", "Da li mi je pametnije da pri izlasku pogledam prema oblacima ili spustim pogled na sve manje objekte na zemlji...?".
Očekivana drama izostala je i na 2.000 metara, kada me je Džoni sigurnosnim lancima spojio sa sobom, pomogavši mi da skupim kosu ispod avijatičarske kape sa prilepljenim naočarima.
"I dalje sam čudno ravnodušna", ponovih mu u kameru zemaljsko priznanje o (i meni) neshvatljivoj ravnodušnosti pred skok. A, on se desio munjevito. Pilot je stišao motore na 3.000 metara i pomogao mi da pomerim svoje krakate noge, par desetinki sekundi zaglavljene na malom izlazu iz aviona.
Korak, dva, tri (ne sećam se tačno) i počeo je Džonijev i moj strmoglav slobodan pad brzinom od više stotina kilometara. Četrdesetak sekundi letenja bez pomagala prošli su mi kao deset. Ma, kao tren! Uz čudan osećaj praznine. Ni ludačkog adrenalina ni iskonskog straha, ni čuvenog presabiranja pred odlazak u "večna lovišta", ni "pokajničkih" misli, glasa... Samo upinjanje mozga da telu prosledi direktivu - savij noge Olja, skupi ih Nikolićeva!
I veličanstven osećaj slobodeeeeeeeeeeeeeeee dok jezdim kroz vazduh.... Instiktivno zatvorenih očiju, u tišini glasnijoj od bubnjarskog koncerta. Otvaranje padobrana, otprilike na polovini puta, ubrzalo mi je disanje, verujem trajno ojačalo samopouzdanje i verovatno otvorilo neke nove životne vidike.
Dok sam egzaltirana lepotom oko mene i ispod mene vikala u kameru: "Kako je ovo dobro, čoveče! Ludiloooo.... Najjači osećaj ikada", širom otvorenih zenica, probala sam da upamtim prizore udaljenih puteva, kuća, reke, njiva. I memorišem osećaj ponosa što sam uprkos strahu od visine jedan davnašnji san pretvorila u javu.
Pa, šta ako sam preranim doskokom (euforija mi omela koncentraciju) nagnječila ligamente stopala - i sada se nasmejem kada se setim zapanjenog pogleda dežurne sestre i čistačice u Domu zdravlja kada sam im morala objasniti koja me je to muka dovela pred kraj njihovog radnog vremena - i taj vikend presedela kod kuće? I da sam je ozbiljno povredila mislim da bih opet želela nebu pod oblake.
I biće Jovo nanovo, jednog dana. Hmm, ko zna, možda i samostalnog padobranisanja, čuješ li me druže policajcu? Što kaže stari dobri Džejms Bond: "Nikada ne reci nikad".
P. S. Lakše mi je bilo da skočim s 3.000 metara nego da izdržim histeriju poslednjih 24 sata fudbalskog prelaznog roka u Srbiji, dan posle povratka s godišnjeg odmora...
Autor teksta: Olgica Nikolić, poznati sportski novinar iz Beograda, trenutno urednik sportske rubrike u listu "Danas". Napunila je 44 godine.
U znak zahvalnosti, MONDO ti poklanja dve pesme :)