Vera

Otac Rafailo o najvećoj zabludi vernika: Ispovest nije samo nabrajanje grehova, evo šta je njena suština

Otac Rafailo govorio je o suštini ispovesti i pokajanja, a posebno je upozorio na jednu pojavu zbog koje ljudi mogu da se izgube u sopstvenim mislima i zaborave ono najvažnije. Dodajte MONDO u vaš Google izbor
Foto: YouTube/Televizija Hram
  • Otac Rafailo poručuje da pokajanje nije stalno preispitivanje sebe, već okretanje ka Hristu i promena života.
  • Ističe da ispovest ne mora da bude praćena suzama, već iskrenošću i željom da se čovek popravi.

Ispovest je za mnoge vernike jedan od najvažnijih trenutaka duhovnog života, ali da li je dovoljno samo da nabrojimo sve grehe i odemo iz crkve sa osećajem da je obaveza ispunjena? Otac Rafailo je u razgovoru o pokajanju i ispovesti objasnio zašto takav pristup može da promaši samu suštinu ovog čina, ali i zbog čega pojedini ljudi upadaju u začarani krug preispitivanja i stalnog vraćanja svešteniku.

Govoreći o ovoj temi, otac Rafailo je naglasio da pokajanje ne sme da se svede na neprestano bavljenje samim sobom, analiziranje sopstvenih postupaka i ponavljanje istih misli. Kako je objasnio, njegova suština je u okretanju ka Hristu i promeni načina života.

"Pokajanje je hristocentrična dimenzija života. Znači, nema pokajanja: 'ja' u odnosu na sebe, sa sobom i oko sebe. To je patologija. Čovek ne izlazi iz sebe, jer pokajanje je izlaženje iz sebe i okretanje ka Hristu", poručio je otac Rafailo.

Zašto neki ljudi imaju potrebu da se stalno vraćaju na ispovest?

Jedan od primera koji je posebno izdvojio odnosi se na ljude koji nakon ispovesti počinju da sumnjaju da nisu rekli baš sve što je trebalo. Čak i kada završe razgovor sa sveštenikom, nastavljaju da razmišljaju o tome šta su zaboravili, pa se vraćaju kako bi ponovo ispričali ono što im je ostalo na umu.

"Ispovedao sam se, nabrajao sam... Pa jesam li sve rekao? I taman završimo to iscrpljujuće, nazovi, ispovedanje, uđem u auto, kad ono: 'Ah, zaboravih!' I onda izlaziš i opet se vraćaš pred slike sveštenika", opisao je otac Rafailo.

On je ukazao i na to da ovakvo ponašanje ponekad može da bude povezano sa opsesivno-kompulzivnom osetljivošću, odnosno potrebom da se sve izgovori do najsitnijeg detalja i da se postigne potpuna sigurnost da ništa nije izostavljeno.

Međutim, prema njegovom objašnjenju, ispovest ne bi trebalo da postane iscrpljujuće preispitivanje u kojem čovek neprestano vrti iste misli, a pritom ne menja ništa u svom životu.

Pokajanje ne podrazumeva da čovek mora da plače

Otac Rafailo osvrnuo se i na očekivanja koja pojedini vernici imaju pred ispovest. Neki smatraju da bi tokom ovog čina trebalo da osete snažne emocije, da zaplaču ili dožive neku posebnu unutrašnju promenu. Ipak, on je objasnio da iskreno pokajanje ne mora da izgleda kao unapred pripremljena scena.

"Neko će reći: 'Pa nije, ja sam se spremao da plačem.' Ima ono pripreme za ispovest, pa ono kao, znate, dramska neka sekcija. Znao sam ljude koji su nezadovoljni što nije bilo suza. Suze dođu", rekao je.

Prema njegovim rečima, čovek treba da govori iskreno, onako kako se zaista oseća, čak i kada u tom trenutku ne primećuje nikakvu promenu u sebi.

Kao primer naveo je mogućnost da vernik svešteniku otvoreno kaže da ne oseća ono što bi želeo, ali da ima želju da se promeni i da traži Božiju pomoć. Upravo takva iskrenost, a ne pokušaj da se izazove određena emocija, predstavlja važan deo ispovesti.

"Ja bih, no ne mogu" - prvi korak ka promeni

Posebno zanimljiv deo njegovog izlaganja odnosi se na trenutak kada čovek počne da uočava sopstvene slabosti. Otac Rafailo objašnjava da  to može da se dogodi upravo onda kada neko počne ozbiljnije da se trudi da živi u skladu sa jevanđeljskim zapovestima.

Tada postaje svestan koliko mu je teško da promeni određene navike, postupke i način razmišljanja. Ono što je ranije smatrao ispravnim odjednom počinje da posmatra drugačije, a suočavanje sa sopstvenim nedostacima može da bude neprijatno.

Ipak, upozorava da takvo prepoznavanje sopstvene nemoći ne sme da vodi u očajanje.

"Čovek kad uđe, mislim, to su i naša iskustva, mi kad smo počeli da idemo ovim putem, mi smo morali sve da prevrnemo. Ništa od toga ne važi. To što si mislio, nije istina. To što misliš da jesi, nisi", objasnio je.

Dodao je da je važnoda ne ostanemo u uverenju da smo već dovoljno dobri i da nam promena nije potrebna. Tek kada čovek prepozna svoje slabosti, može da se pojavi istinska potreba za pomoći i drugačijim životom.

Ispovest nije samo razgovor, već i odluka da nešto promenimo

Otac Rafailo naglasio je i da pokajanje ne bi trebalo da ostane samo na rečima. Ono, prema njegovom objašnjenju, mora da se vidi i kroz konkretne postupke, trud i promene u svakodnevnom životu.

Govorio je o značaju redovnog odlaska na liturgiju, posta, slušanja saveta sveštenika i odricanja od navika koje čoveka udaljavaju od duhovnog života.

"To je praktično, delatno pokajanje. I ono se razvija, dešava. Ljudi se menjaju, jer Gospod ulazi u njihov život zato što su ga tražili, kao bolesnici i kao grešnici", poručio je.

Na kraju je podsetio i na priču o bludnom sinu, ističući da je otac prekinuo njegovo ispovedanje zagrljajem kada mu se vratio. Upravo u tome vidi jednu od najvažnijih poruka pokajanja - čovek ne treba da beži od svojih grešaka, ali ne treba ni da ostane zarobljen u njima.

"Neće Gospod nikome da kaže: 'A nisi mi rekao ono, a ono, a ovamo, onamo.' Nego nek on čeka da mu dođemo i da mu se vratimo u naručje, kao otac svoju decu", zaključio je otac Rafailo.

BONUS VIDEO:

This browser does not support the video element.

Na Bogojavljenje beogradske crkve ispunjene su vernim narodom  Izvor: Kurir

 (MONDO)