Putnici na autobuskoj i železničkoj stanici u Beogradu nezadovoljni su toaletima, čekaonicama, cenom peronske karte, neljubaznošću službenika...
Gužve na peronima autobuske i železničke stanice u Beogradu uobičajene su za ovo doba godine, a putnici su generalno nezadovoljni uslugom koju dobijaju.
Ljudi sede na putnim torbama i žardinjerama jer nema dovoljno klupa i žale se da su službenici neorganizovani i ne znaju strane jezike, da su toaleti neuredni, a peronska karta preskupa...
Građanima najviše smeta to što žeton koji kupe na stanici za 120 dinara podrazumeva samo izlazak na peron, dok se korišćenje toaleta posebno naplaćuje!
"Kupio sam kartu i žeton od 120 dinara i izašao na peron. Međutim, autobus je kasnio više od pola sata, pa sam hteo da odem do toaleta. Radnici na rampi su mi rekli da u delu u kom su peroni ne postoji toalet, već samo u stanici, i da moram ponovo da kupim žeton u povratku! Još veće iznenađenje me je čekalo na ulazu u toalet, gde mi je traženo 30 dinara! Pa to je neverovatno, platio sam 270 dinara da bih otišao u WC i ušao u autobus, a cela karta do Novog Sada me je koštala 450 dinara!", kaže za "Press" Beograđanin Nikola Ilić.
Cena stanične usluge na autobuskoj stanici je od 50 do 120 dinara.
"Ta usluga se naplaćuje prema kilometrima koje putnik prelazi i uračunata je u cenu karte. Po zakonu bismo mogli još više da je naplaćujemo za velike kilometraže, ali to ne radimo. Tu spadaju troškovi održavanja, rezervacija, informacija i čišćenja", kaže šef saobraćajne i prodajne službe ovog preduzeća Žarko Samardžić.
Putnici se žale da nemaju gde da sačekaju svoj autobus, a oni iz inostranstva da službenici slabo govore engleski jezik.
"Doputovala sam iz Australije i sada idem za Kikindu, ali ne razumem na kom peronu čekam autobus. Niko na šalterima nije umeo na engleskom da mi objasni. Ne mogu da verujem, ipak je ovo prestonica", priča Rejčel Kolija.
Putnici na Železničkoj stanici svoje torbe mogu da ostave u službama koje su za to zadužene i cena za ceo dan je 110 dinara. Ova služba na Autobuskoj stanici radi od šest do 22 sata i plaća se 120 dinara. Usluge korišćenja toaleta na obe stanice su 30 dinara, a odnedavno javni WC postoji i na dolaznim peronima Autobuske stanice.
"Čini mi se da su čistiji nego prethodnih godina, ali se i dalje neprijatan miris širi čitavim okruženjem. A cena više nije simbolična, pa njima ovde prođe na hiljade ljudi, mogu da zarade prosečnu platu", kaže Tiina Janićević, koja čeka autobus za Rumu.
Prosjaci i nosači kofera okarakterisani su kao najnepoželjnije osobe na peronima. Putnici se žale na drskost i bezobrazluk beskućnika i prosjaka, dok im taksisti i nosači kofera uvek naplate više.
"Naplatio mi je 700 dinara da mi prenese tri torbe dvesta metara, a kada mi je ponudio uslugu rekao mi je da platim koliko ja hoću", priča Nevena iz Leskovca.
(MONDO)
Ljudi sede na putnim torbama i žardinjerama jer nema dovoljno klupa i žale se da su službenici neorganizovani i ne znaju strane jezike, da su toaleti neuredni, a peronska karta preskupa...
Građanima najviše smeta to što žeton koji kupe na stanici za 120 dinara podrazumeva samo izlazak na peron, dok se korišćenje toaleta posebno naplaćuje!
"Kupio sam kartu i žeton od 120 dinara i izašao na peron. Međutim, autobus je kasnio više od pola sata, pa sam hteo da odem do toaleta. Radnici na rampi su mi rekli da u delu u kom su peroni ne postoji toalet, već samo u stanici, i da moram ponovo da kupim žeton u povratku! Još veće iznenađenje me je čekalo na ulazu u toalet, gde mi je traženo 30 dinara! Pa to je neverovatno, platio sam 270 dinara da bih otišao u WC i ušao u autobus, a cela karta do Novog Sada me je koštala 450 dinara!", kaže za "Press" Beograđanin Nikola Ilić.
Cena stanične usluge na autobuskoj stanici je od 50 do 120 dinara.
"Ta usluga se naplaćuje prema kilometrima koje putnik prelazi i uračunata je u cenu karte. Po zakonu bismo mogli još više da je naplaćujemo za velike kilometraže, ali to ne radimo. Tu spadaju troškovi održavanja, rezervacija, informacija i čišćenja", kaže šef saobraćajne i prodajne službe ovog preduzeća Žarko Samardžić.
Putnici se žale da nemaju gde da sačekaju svoj autobus, a oni iz inostranstva da službenici slabo govore engleski jezik.
"Doputovala sam iz Australije i sada idem za Kikindu, ali ne razumem na kom peronu čekam autobus. Niko na šalterima nije umeo na engleskom da mi objasni. Ne mogu da verujem, ipak je ovo prestonica", priča Rejčel Kolija.
Putnici na Železničkoj stanici svoje torbe mogu da ostave u službama koje su za to zadužene i cena za ceo dan je 110 dinara. Ova služba na Autobuskoj stanici radi od šest do 22 sata i plaća se 120 dinara. Usluge korišćenja toaleta na obe stanice su 30 dinara, a odnedavno javni WC postoji i na dolaznim peronima Autobuske stanice.
"Čini mi se da su čistiji nego prethodnih godina, ali se i dalje neprijatan miris širi čitavim okruženjem. A cena više nije simbolična, pa njima ovde prođe na hiljade ljudi, mogu da zarade prosečnu platu", kaže Tiina Janićević, koja čeka autobus za Rumu.
Prosjaci i nosači kofera okarakterisani su kao najnepoželjnije osobe na peronima. Putnici se žale na drskost i bezobrazluk beskućnika i prosjaka, dok im taksisti i nosači kofera uvek naplate više.
"Naplatio mi je 700 dinara da mi prenese tri torbe dvesta metara, a kada mi je ponudio uslugu rekao mi je da platim koliko ja hoću", priča Nevena iz Leskovca.
(MONDO)