Obično južnobatsko ušoreno mesto, pomislili ste. Ali ne. To je "mala Mađarska", najjužnija naseobina na svetu gde živi više od 2.000 Mađara Sekelja, etničke zajednice poreklom iz Bukovine, oblasti u današnjoj Rumuniji.

Sekelji svoju etničku autohtonost prikazuju kroz kulturnu baštinu, običaje i tradiciju. MONDO je bio u prilici da se upozna sa njihovom kulinarskom tradicijom na danima Mađarske kuhinje koji su održani u subotu u Skorenovcu.

Na tu feštu pristigli su im i rođaci iz Transilvanije i predstavili se mađarskim sarmama od kiselog kupusa.

Tajna je, kažu, u "slojevima" i svinjskom mesu. Sarmice se prave od mlevene svinjetine pa se ređa red sarmi, red dimljenih svinjskih butkica i na kraju red ribanca – pa do vrha lonca, u ovom slučaju kotlića. Šta da vam pričamo, ko nije probao kao da se nije ni rodio.

Pored transilvanijskih, domaći Sekelji nude na probu paprikaš od jelena ili divlje svinje.

"Meso je, ma beba može da ga jede", hvali svoj proizvod Jožef Kiš.

"Moralo je meso preko noći da odstoji u pacu. Sad će da se krčka satima, a meso je jelensko, mlado, biće kao duša", kaže Kiš. Njegova supruga zadužena je za drugi specijalitet – paprikaš od pilećih bubaca, ali on je u senci ovog jelenskog.

GalerijaGulaš od gulaša, sa gulašem

Petar Kotur nudi paprikaš od tri vrste mesa.

"Odnos ti je ovakav – 15 kila 1:1:1. To znači pet kila junetine, pet kila svinjetine i pet kila jelena. Na to dodaj oko 8 – 8,5 kila luka, pa začine: biber, paprika, majoran.

Beli luk ti stavljam samo u pac, sa vinom. Meso nam je u pacu spavalo 36 sati. Od jutros se krčka", kaže Pap. Kad smo hteli da se upišemo na listu za probu, ostadosmo kratkih rukava – sve je bilo rasprodato, a trebalo je da se krčka bar još tri sata. Miris je bio... ma još ga osećamo – dakle, paprikaš je sigurno bio vrhunski.

Preko puta Koturovog kotlića "izložba" suhomesnatih domaćih proizvoda: rebarca, slanina, krvavice, džigernjače, zanatske viršle, domaći parizer, kulen,kobasica, jezik u aspiku...i nadaleko čuvena skorenovačka čajna kobasica.

Na ćošku gužva kod "kobaja". Osim ovih na žaru, tu su i domaće viršle u "gaćama" – uvaljane u testo pa pržene u ulju i krvavica za sladokusce.

ČIPKANA KROFNA I DRUGE POSLASTICE

Posle ovakvih "slaniša", greota bi bila da se čovek malo ne osladi. E tu je problem, šta od svih lepota odabrati. Nisu se Mađarice razmetale svojim tortama, više su nudile "svakodnevne" kolače: štrudle sa makom, orasima, višnjama... medenjake, kuglofe, neizbežan kirteš kolač...

Ipak, pobednik je, po nama, čipkana krofna Zoltana Danija, čoveka koji je oborio "stelt" tokom NATO bombardovanja Srbije.

Ovaj penzionisani pukovnik Vojske sada ima svoju pekarsko – poslastičarsku radnju u Skorenovcu, a ovom prilikom nam je, osim vojničkog mađarskog pasulja, kotlovine i junećeg paprikaša, ponudio i mađarske čipkane krofne.

Stručnjak za spravljanje ovog malog umetničkog dela među kolačima je njegov sin Tibor. Od testa sličnog onom za palačinke, iz specijalne modle posle prženja u dubokom ulju, uz pomoć čekića istresa se ukusna čipka. Još kad se pospe šećerom u prahu, pa u krofnine "šančiće" doda topljena čokolada... Eh, kako to krcka pod zubima, kako miriše i topi se u ustima.

GalerijaTri u jedan

TURISTIČKI BUM

Domaćini ljubazni, nasmejani, odeveni u mađarske narodne nošnje. Devojke prave lepotice.

A gosti, sjatili se sa svih strana. Ipak, ističu se ovi obučeni u triko-gaće, neobičnih šarenih majica, sa "brzim" naočarima za sunce. To su brojni biciklisti koji već tradicionalno dolaze iz svih krajeva Srbije na ovu manifestaciju.

Idejni tvorac ove manifestacije u Skorenovcu je Erne Dani, vlasnik lokalne kafane i pokretač turističkog buma sela.

"U ponudi imamo 110 postelja u 15 domaćinskih kuća i učenički hostel sa oko 30 ležajeva. Goste imamo preko cele godine i to pretežno iz inostranstva", kaže Erne i dodaje da turisti dolaze iz Mađarske, Rumunije, Austrije...To su uglavnom Mađari iz cele Evrope.

"Većina turista nam se ponovo vraća godinama", dodaje Erne, a mi kažemo kako i ne bi kada je noćenje sa doručkom 1.200 dinara, a polupansion 1.800. Doručak je kaže, klasičan banatski, a ručak kako i dolikuje: rakijica, pa supa, glavno jelo i za kraj kolač.

"Dani mađarske kuhinje, manifestacija na koju ste došli, održava se sedmu godinu i postala je tradicionalna. Osim brojnih biciklista, redovno nam dolaze gosti iz Vršca, Smedereva, Pančeva, Beograda", kaže Erne Dani i dodaje da osim uživanja u prirodi i upoznavanja sa seoskim životom, turisti mogu da obiđu "Etno kuću" i staru kovačnicu.

Mi smo se odlučili za kovačnicu.

VEŽI KONJA GDE TI IMRE KAŽE

U Kovačnici "Imre" Zoltana Kiša raspaljuje vatru već četvrta generacija. Kako nam je objasnio sin starog kovača, radnju je otvorio još njegov pradeda, koji je kao Austrougarski vojnik rodom iz Budimpešte raspoređen u ove krajeve, gde je ostao među Sekeljima.

Iako je "glavni gazda" zbog poljskih radova bio u njivi, i bez stručnog vodiča, jasno je da je ova radnja jedna od retkih u kojoj ćete videti kako se nekada "kalio čelik".

Sve izgleda kao da je vreme stalo u nekim davnim vremenima – od "tarabe" pred radnjom sa prstenovima za koje se vezuju konji, kojih u selu više nema, do velikog nakovnja, za koji vlasnik veruje da je jedan od najvećih u državi.

Pedantno okačene potkovice svih veličina na zidu, starinska klešta poređana kao "babuške", neobični alati zaboravljeni u vreme robotizovanih fabrika– sve je to ovde na jednom mestu, a kažu i dalje se koristi.

"Mnogo je manje posla. Tata se sad i penzionisao. Konja u selu gotovo i nema. Ima nešto paradnih u Kovinu, pa ih po potrebi potkiva. Uglavnom oštri sekire i napravi poneki polomljeni deo za kombajn", kaže nam sin kovača i objašnjava kako se pravi potkovica, koju stari Zoltan Kiš može da iskuje za manje od sat vremena – sve sa rupicama.

Brojne još zanimljivosti mogli bismo da vam pišemo o Skorenovcu, ali mislimo da je bolje da se sami uputite u ovo selo i upoznate ovaj ljubazan, gostoljubiv mađarski narod, da uživate u predivnoj prirodi, običajima i gostoprimstvu srpskih Sekelja. Nije daleko, a vredi svaku paru.