Da li ste čuli za dermatilomaniju? To je poremećaj, a osobe koje pate od toga ne mogu da prestanu da "čačkaju" kožu: cede bubuljice, vade urasle dlake ili one koje bi mogle da urastu, a na koži ostavljaju - rane. I ne mogu da prestanu...
Aliks Tanel iskreno je obelodanila svoj problem na sajtu Refinery29. Kaže da se sa tim poremecajem bori od 13. godine života.
"Fizicki, to je veoma ružna navika. Ali moje mentalno stanje je još ružnije: slaba sam, anksiozna i neuroticna", iskreno piše ova devojka.
Ona dodaje da ne voli da govori o tome jer, kada kaže ljudima za svoj problem, dobija dva odgovora: "Oh, i ja isto, ne mogu da prestanem da cedim bubuljice!" ili "Samo moraš da nateraš sebe da prestaneš to da radiš". Tu se, kaže, završava svaki razgovor, jer, nikada nije bio problem u bubuljicama niti u njenoj slobodnoj volji.
"Bilo bi prilicno nezgodno da kažem: 'Ali, ne, ja sedim u sobi i satima kopam po svojoj koži, tražeci male tacke koje bi možda jednog dana, za nekoliko nedelja, mogle da budu dlake. I kopam ih oštrim predmetima, ostavljajuci krvave tragove i ožiljke na koži. A onda to radim iznova. Usput, kakva vam je salata?'".
Aliks ne može da navede tacan razlog zašto je pocela to da radi, ali ovaj poremecaj nije retkost medu ljudima koji imaju kompulsivne tendencije, a najcešce se javlja u pubertetu, kada hormoni "besne".
"U srednjoj školi sam se zatvarala u toalet i bukvalno pravila rane na nogama vadeci sve dlacice koje ugledam. Ako do nekih slucajno nisam mogla da dodem, rasecala sam kožu da ih izvucem. Upala bih u trans radeci to i nisam bila svesna koliko je vremena prolazilo, mada je ponekad trajalo i tri sata".
Devojka kaže da je zato leta u Kaliforniji provodila u farmerkama jer su joj noge bile u ranama. Zatim je, kada je krenula na koledž, godinu dana bila bolje, ožiljci su izbledeli i bila je neprestano okružena ljudima, pa nije imala potrebu to da radi. Zatim je ponovo pocela da kopa po koži, a ovog puta je na udaru bila bikini zona.
"Poremecaj se vratio sa mnom u Njujork nakon što sam diplomirala. Ovde sam upoznala dvoje svojih najboljih prijatelja koji, ne samo što rade u rubrici u 'lepota' u magazinima, vec takode imaju isti poremecaj kao ja, a još i cupaju kosu. Tako smo nas troje osnovali našu grupu podrške u kojoj ne osudujemo jedni druge. Pricamo o svemu i ohrabrujemo jedni druge da se odmaknemo od ogledala kada dode trenutak za 'kopanje'; da stavimo kapu kada bismo da cupamo kosu; da zapišemo koji 'okidaci' u tom trenutku nas teraju da radimo takve stvari".
Jedno od njenih prijatelja koje takode ima dermatilomaniju kaže da je sve stvar kontrole. "Kada u mom životu nešto nije pod kontrolom, ovo je jedina stvar za koju osecam da mogu da je kontrolišem, pa se tada osecam bolje", objašnjava.
Aliks kaže da je ona pocela da se oseca potpuno suprotno tome i smatra da je izgubila kontrolu.
"U tinejdžerskim godinama, bilo je nešto umirujuce u tome, ali sada, cak i u trenutku dok to radim, shvatam da to ne želim da radim, da ništa dobro nece izaci iz toga, ali svejedno, ne mogu da prestanem. Terapije, pisanje dnevnika, poruke ispisane na ogledalu, bacanje svih pinceta koje imam, skracivanje noktiju… ništa mi do sada nije dugorocno pomoglo."
Tanelova je onda, pre nekoliko meseci, uz odobrenje lekara pocela da uzima antidepresante i kaže da sada može bolje da sagleda situacije i odgovori na njih.
"To znaci da me stres ne vodi ka tome da presedim noc u svom kupatilu kopajuci po koži. Takode, razocaravajuca poruka od decka mi ne deluje kao katastrofa. Prvi put u životu, potreba da kopam po koži ne znaci nužno da cu poceti da kopam po koži".
Aliks dodaje da je svesna da još uvek nije sasvim izlecena od poremecaja dermatilomanije, vec je u procesu oporavka - "kao svaki zavisnik", kaže.
"Otkako sam poslednji put pre 36 dana napravila ogromnu ranu na koži, nisam pipnula kožu. Ali želela sam. Svakog je*enog dana. Razlika je u tome što sada mogu da odolim potrebi da to radim", zakljucuje ona.