Zašto su vakcine dragocena civilizacijska tekovina, kako "rade", ima li u njima teških metala i zašto je važno da vakcinišete decu, raspitali smo se na pravom mestu. Evo odgovora stručnjaka iz Univerzitetske dečje klinike u Beogradu.
Vakcine svakog minuta spasu pet ljudskih života. I nisu nikakva "novotarija". Prva vakcina bila je vakcina protiv velikih boginja, Edvarda Dženera, davne 1796. godine.
Dva veka kasnije, i dalje se povremeno u javnosti preispituje neophodnost vakcina, dovodi se u pitanje bezbednost vakcina koje se daju deci.
O tome kako smo u 21. veku stigli do toga, zašto su ljudi prestali da veruju lekarima, cega ima u vakcinama i zašto su one dragocena tekovina civilizacije, razgovarali smo sa dr Srdom Jankovicem, imunologom sa Univerzitetske decje klinike u Tiršovoj.
Pa zašto su ljudi prestali da veruju u vakcine?
"Razloga ima mnogo, zadiru u psihologiju, sociologiju, ali kada bi trebalo da sažmemo razloge zašto je poverenje u vakcinaciju danas mnogo manje nego nekada, moglo bi se reci da je vakcinacija velikim delom žrtva svog uspeha.
Zarazne bolesti koje vakcinacija sprecava danas se vidaju ekstremno retko, jedna od njh je cak iskorenjena s lica sveta, to su velike boginje. Ta bolest više ne postoji, a vakcinacija je u velikoj meri zaslužna za to. Takode, decja paraliza svedena je na malobrojna žarišta u svetu, za koja se nadamo da ce uskoro nestati pošto uslovi za to postoje, cime ce i ta bolest biti iskorenjena u potpunosti", kaže dr Jankovic.
Vakcinacija je postigla ekstremno smanjenje ucestalosti još nekoliko bolesti, a neke su privremeno išcezle iz mnogih zemalja, ukljucujuci i našu, pa su se opet vratile kada je obuhvat dece vakcinacijom opao. Takav je slucaj na primer malih boginja, a svi smo bili svedoci šta se desilo kad su se vratile...
Zarazne bolesti odnosile su strahovit danak tokom istorije. Odnose ga i danas, ali u mnogo manjoj meri nego tokom ranijih vekova, ili u eri pre vakcinacije.
Ali upravo zbog uspeha vakcinacije i cinjenice da te bolesti danas rede vidamo, ljudi možda manje uvidaju potrebu za vakcinacijom.
Opustili smo se?
"Može i tako da se shvati. U suštini, mi reagujemo na one pretnje koje percipiramo. Kada treba verovati nekome na rec da bi se nešto loše desilo ako se ne bismo vakcinisali, a nemamo opipljiv uvid u to, razumljivo je da onda dolazi do sumnji, pogotovo kada se pojave oprecne informacije", kaže dr Jankovic.
S druge strane, iako su vakcine visoko bezbedne, cak imaju mnogo manji stepen rizika od ozbiljnijih neželjenih efekata od vecine lekova, ipak ni one nisu "savršeno bezbedne" i ponekad izazivaju i neželjene reakcije. I onda, kad zarazne bolesti "ne vidamo", cak i te vrlo retke neželjene reakcije dodu u prvi plan.
"Mnoga oboljenja ili pojave povezuju se u javnosti sa vakcinacijom, ali bez naucnih dokaza. To je slucaj i sa lažnom vezom izmedu vakcine MMR i autizma, koja je mnoge ljude uplašila, iako se ispostavilo da takva veza ne postoji", objašnjava dr Jankovic.
Nauka kaže da je u pitanju puko vremensko podudaranje izmedu trenutka u kojem je propisano da se deci daje prva doza MMR vakcine, i uzrasta u kojem se pojavljuju prvi simptomi autizma.
I deluje logicno pitanje zašto se onda davanje vakcine ne pomeri za nešto stariji uzrast, ako bi to umirilo roditelje i možda doprinelo porastu broja vakcinisane dece?
"MMR vakcina optimalni efekat ima upravo u drugoj godini života, kada se i daje. Ona decu štiti onda kad im je to najpotrebnije, jer se tokom prve godine istroše zaštitna antitela poreklom od majke. Zato je logicno dati vakcinu u drugoj godini. Imunski sistem je tada dovoljno pripremljen za nju, ona se dobro podnosi i inace, nema mnogo neželjenih efekata ni kasnije, ali ako vec tražimo da ih smanjimo na najmanju mogucu meru, onda je druga godina života pravi trenutak."
I od aspirina može da se umre...
Ono što svi cesto gubimo iz vida je da i od nekih "obicnih" lekova, kakav je recimo aspirin, teorjski može da se umre. A lekove, narocito ove koji se kupuju bez recepta, ljudi kupe, popiju ne citajuci uputstvo i više o tome ne razmišljaju. U isto vreme, oko vakcina se vodi polemika u javnosti?
"Da, u retkim slucajevima, kad se neke stvari poklope, i aspirin može imati fatalne posledice. Ali, kad je o vakcinama rec, došlo je do jednog društvenog fenomena, otpora prema vakcinaciji", kaže dr Jankovic.
"Zapravo, otpor vakcinaciji je uvek postojao, cak i u eri kad su zarazne bolesti bile ceste, ali je tada više bio vezan za religijska ubedenja, ili za to što je vakcinacija bila 'nova' i samim tim 'strašna', kao i sve što nam je nepoznato. Prva vacina bila je vakcina Edvarda Dženera protiv velikih boginja, krajem 18. veka. Za tu vakcinu korišcen je manje opasan virus kravljih boginja, i vi ste tada, 1796, imali karikature u novinama, na kojima su bili nacrtani ljudi koji se pretvaraju u krave, a u nekim gradovima u Engleskoj izbijali su i nemiri kada je uvedena obaveza vakcinacije."
Ali, ne možemo da ne primetimo, rec je o kraju 18. veka, a danas u 21. veku vodimo istu polemiku.
"Sad vodimo opet tu polemiku, da. Naravno, vakcine su modernije a vakcinacija je prešla jedan dug put naucnih istraživanja, koja su povecala bezbednost, odnosno dodatno smanjila rizike. Ti rizici da se nešto loše desi zbog vakcine uvek su bili znacajno manji nego rizici od zaraznih bolesti, zato je racionalno bilo vakcinisati od pocetka, ali taj odnos je danas povoljniji nego ikad. Bezbednost vakcina raste sa poboljšanjem tehnologije i kontrole kvaliteta. Ništa se u medicini i životu ne kontroliše toliko rigorozno kao vakcine, to je ironija, a opet cesto cujemo teze dosta olako izreceno, da su vakcine nešto neprovereno", kaže dr Jankovic.
Kako se stvara imunitet
Cesto se može cuti da su se ljudi "i pre razboljevali, pa preleže i steknu prirodni imunitet", kao i tvrdnje da je taj "prirodni" imunitet "bolji" od ovog koji sticemo vakcinama, ali dr Jankovic kaže da izmedu imuniteta koji se stvara kad se bolest preleži i onog koji stvaramo vakcinacijom nema razlike.
"Na nivou imuniteta nema razlike. Vakcinama mi stvaramo prirodni imunitet, samo malo 'varamo', pa ga stvaramo bez obolevanja. U suštini, imunsko pamcenje je sposobnost našeg imunskog sistema da zapamti karakteristicne strukture, mi ih zovemoantigeni. To su molekuli koji se mogu prepoznati jer imaju komplikovanu gradu, koja nije kao ni jedan drugi molekul. Kad imunski sistem jednom takav neki antigen poveže sa potencijalnim oboljenjem ili sa preležanim oboljenjem, on ga pamti. U mnogim slucajevima ceo život i kod ovih bolesti koje je moguce spreciti vakcinacijom mi imamo takvo pamcenje", objašnjava dr Jankovic.
"Suština je da imunitet nije razlicit. Vakcinacija je kao 'zapamtiti bolest, a ne dobiti je'. Jednom kada steknemo imunitet, on je isti kao onaj prirodni, ali nije dobijen po cenu obolevanja. To je važno, zato što prirodan tok bolesti nosi visoke rizike u nekim slucajevima.
Znate, boginje smo nekada smatrali decjom bolešcu. I zaista, vecina obolelih se oporavi, ali recimo male boginje cak i u razvijenim zemljama imaju stopu komplikacija opasnih po život od 1 do 2 na hiljadu.
To ne deluje strašno, sa strane, dok se ne setimo da je to jako zarazno oboljenje i da ce u nekom trenutku sva deca koja nisu preležala male boginje, ili nisu vakcinisana, doci u kontakt sa tim virusom, ako pustimo da se stvari prirodno odvijaju, kao što je ranije i bilo.
Cak i da je tek svaki hiljaditi ugoržen, to je znacajan broj dece. Deca umiru od malih boginja", kaže dr Jankovic.
E sad… Jedan od hiljadu generalno. Ali za onog kome se to desi, to je onda sto posto, to je ono što ljudi zaboravljaju.
Dr Jankovic se slaže, i podseca da rizik da se nešto stvarno ozbiljno desi od vakcine "verovatno nije ni jedan od milion".
Cešce se susrecemo sa decom sa problemima u razvoju, ali...
I to nas dovodi do problema, uslovno receno. Ljudi se obicno pozivaju na to da se danas cešce susrecemo sa decom koja imaju neke probleme u razvoju. I dr Jankovic se sa tim slaže:
"To je istina. Istina je da je ucestalost mnogih neurorazvojnih poremecaja, a posebno ako pricamo o spektru autizma, veca nego ikada ranije. Jedan deo odgovora na pitanje zašto je to slucaj leži u promeni dijagnostickih kriterijuma, tako da bi neke osobe koje danas dobiju dijagnozu poremecaja iz spektra autisticnih ranije bile vodene pod drugim dijagnozama. Danas se pod krovni termin 'spektar autizma' ukljucuje mnogo razlicitih stanja, sa razlicitim uzrocima, genezom i faktorima. Dakle, delom, broj slucajeva raste zbog toga što se promenila dijagnostika i metodologija."
I strucnjaci se dakle slažu da neurorazvojni poremecaji jesu cešci. Ali, slažu se i oko još jedne stvari: ta pojava ima sasvim sigurno više od jednog uzroka.
"S jedne strane je geneticka predispozicija, i uopšte biološka, sa druge strane faktori vezani za nacin života i spoljašnju sredinu.
To ne važi samo za spektar autizma, to važi za sve bolesti koje su u porastu. Mi smo danas izloženi uslovima života i raznim ciniocima koji do pre izvesnog broja decenija, ili eventualno vek ili dva, nisu postojali za ljudski rod.
Milionima godina evolucije adaptirali smo se na jedne uslove, a sada smo se relativno naglo, sa stanovišta evolucije vrste, obreli pod prilicno drugacijim uslovima. Mnogo toga utice na nas istovremeno, i mi sad ne možemo iz tog klupka da raspletemo jednu stvar i da kažemo sad 'e zbog toga je sve'.
Zna se da recimo ishrana takode utice na mnoge bolesti, narocito u simbiozi sa našim crevnim bakterijama, na alergije takode, koje su isto u porastu. Dakle, imamo složeni splet cinilaca vezanih za civilizaciju. Danas drugacije živimo nego nekada. To donosi rizike."
Znaci, vi kažete - vakcine nemaju nikakve veze?
"Ovde dolazimo do mesta na kojem obicno nastaje 'problem u komunikaciji'", kaže dr Jankovic.
"Upravo govorimo o tome koliko toga ne znamo. A sada cu u sledecoj recenici reci 'ali znamo da vakcine nemaju veze s tim'. I prirodno je da se ljudi zapitaju 'pa ako sve ovo znate da ne znate, kako onda baš za vakcine znate da nemaju veze s tim'."
I jeste prirodno, složicete se. Ali, pošto se i naš sagovornik slaže da je to najnormalnija reakcija, evo i objašnjenja...
Dakle, kako lekari znaju da vakcine nemaju veze sa povecanim brojem neurorazvojnih poremecaja?
Sumnje u vezi s vakcinom MMR pobudio je gastroenterolog Endru Vejkfild, koji je 1998. izneo hipotezu da ona ima veze sa autizmom. Simptomi bolesti cesto pocnu da se ispoljavaju otprilike u vreme kada se vakcina daje detetu, odnosno izmedu 12. i 15. meseca života. Ta teorija je naucnim istraživanjima opovrgnuta, a Vejkfildu je kasnije zabranjeno da se bavi medicinom.
"To je na neki nacin paradoks istraživanja. Vidite, Vejkfildovim radom koji je bio taman toliko naucno zasnovan da se hipoteza o povezanosti MMR vakcina i autizma postavi, ali ne i da se proveri, skrenuta je pažnja na ovo pitanje. Kasnije se ispostavilo da je u njegovom radu bilo brojnih propusta i ta je hipoteza odbacena, ali pošto je postavljena, radena su istraživanja, ciljano, da se ona potvrdi ili opovrgne. I to ne jedno istraživanje.
Raden je citav niz istraživanja tokom dve decenije, u velikom broju zemalja. Nezavisni timovi, sa razlicitim izvorima finansiranja, svi zainteresovani za jedno - da otkriju istinu.
Neki zato što tragaju za naucnom istinom, dakle bilo je akademskih studija. Zatim oni koji imaju neki interes u tome, znaci s jedne strane industrija, s druge strane udruženja roditelja i državna i nadnacionalna i nevladina tela... svi kojima je bilo važno zbog onoga cime se bave da dodu do istine.
U svakom od ovih istraživanja dobijen je rezultat da deca koja nisu primila MMR vakcinu, i ona koja su je primila, imaju isti rizik da obole od poremecaja iz spektra autizma, odnosno, da je ista ucestalost do u statisticku grešku, u te dve grupe ne samo tih poremecaja, nego i svih drugih koji su ispitivani", kaže dr Jankovic.
Znaci možemo to da kažemo ovako: zna se da vakcina nije uzrok jer su zbog hipoteze od pre 20 godina radena ciljana istraživanja, koja sticajem okolnosti iz razlicitih razloga ogranicavajucih, nisu mogla da budu uradena za ove druge faktore (okolnosti, okruženje, nacin života) za koje se sumnja da uticu na porast broja neurorazvojnih poremecaja?
"Da. Za neke od ovih drugih faktora jesu, ali okolnosti je mnogo i ne možemo da kažemo sa sigurnošcu da kažemo za svaki od njih. Ali, za one faktore koji se ticu nacina života, za koje jesu radena istraživanja, za njih takode možemo sa sigurnošcu da kažemo da li uticu ili ne uticu. Recimo, ispitivani su mnogi pojedinacni faktori iz okruženja. Za sada, jedan konkretan uzrok iz okruženja nije naden.Bilo je indicija da neki pesticidi povecavaju ucestalost, ali ne znamo da li je taj efekat specifican i direktan, ili je indirektna posledica toga što su oni inace štetni po zdravlje. Efekat jeste znacajan, ali nije univerzalan. Ne možemo da kažemo ni da je sve od toga, od pesticida", objašnjava dr Jankovic.
Živa i aluminijum u vakcinama
A teški metali u vakcinama?
"Živa je nekada bila deo vakcina, atom žive je bio deo molekula timerosala, etil-žive, ali u vakcinama koje su danas u kalendaru redovne vakcinacije njega odavno nema."
Dr Jankovic kaže da cak i tada kada je živa korišcena da se spreci kontaminacija vakcine, nije bilo zabeleženih nikakvih štetnih efekata tog timerosala.
"Bilo je puno price o tome, zato što rec živa kao teški metal zvuci zastrašujuce ljudima, i naravno u drugom obliku hemijskom i u vecim dozama, živa bi i bila toksicna. Taj momenat da neke stvari ne mogu biti toksicne dok se ne dostigne neka doza nekako lako nam promakne. Mi se vezujemo za stvari kao dobre ili loše, cujemo rec živa i bežimo od toga. Zamenili smo toplomere sa živom nekim koji rade mnogo lošije, ali su bezbedni u smislu da nema žive kad se razbije…
Suština je da je koncentracija, odnosno kolicina žive u vakcinama bila daleko ispod praga za bilo kakav toksican efekat, a etil-živa je forma koja se ne akumulira u organizmu.
Ali, pošto su se oko toga vodile polemike, i pošto je roditelje plašila ideja da daju detetu nešto što u sebi sadrži živu, koliko god lekari govorili da to nije dovoljno žive da izazove bilo kakve štetne posledice, ona je izbacena. Tako da danas, i nezavisno od ove price da ta živa i nije bila opasna, žive u vakcinama koje su predvidene kalendarom vakcinacije - nema. I tu pricu možemo da stavimo po strani."
Dakle, u vakcinama koje se daju kod nas, deci, prema kalendaru obavezne vakcinacije žive nema?
"Da. U nekim pakovanjima vakcine protiv gripa, višedozne vakcine, postoji, ali ni u jednoj od vakcina koje su u kalendaru obavezne vakcinacije, za decu, žive više nema. I to vec dugo.
Sada se polemike vode o aluminijumu, ali svodi se na istu stvar.Nije u pitanju jedinjenje koje ima toksicnost u dozama koje se nalaze u vakcinama. Naprosto, svi izvori aluminijuma oko nas su trajniji rizik za kontaminaciju aluminijumom tokom života, nego ta kolicina koju cemo primiti jednom ili dvaput u životu sa vakcinama. To nije uporedivo sa kolicinama aluminijuma kojima cemo se kontaminirati tokom života, i, mnogo važnije, nije ni prineti onom pragu na kojem mogu da se primete toksicni efekti. Razlika u kolicini ide do sto puta."
Znanje umesto prinude
Šta mislite da bi moglo da se uradi da se poveca broj vakcinisane dece? Mislite li da ima smisla ova politika kažnjavanja, pretnji oduzimanja decom? Jer, ako neko nece da vakciniše dete iz ubedenja, nema te kazne koja ce ga naterati da to uradi, dok ga neko ne ubedi, ili mu ne objasni zašto bi trebalo da vakciniše dete?
"Delikatno je pitanje. Ne postoji u svetu jedinstven nacin da se obezbedi obuhvat vakcinacijom. Ne postoji samo jedna strategija koja radi, i ne postoji samo jedna strategija koja omanjuje.
Iskustva su pokazala da kad je roditelj uveren da je nešto štetno za dete, vrlo teško ce to promeniti samo zbog pretnje kaznom", kaže dr Jankovic.
"Suština je da su vakcine dobre za decu. Kao lekar, svestan sam da odgovor koji ja dajem takode ima ogranicenu vrednost. Ne možemo svi da gledamo stvari kao lekari, moramo da sagledamo stvari i iz nekog drugog ugla.
Naravno, pristrasan sam u korist medicinskog aspekta i moj odgovor uvek glasi da je nama najveca želja i cilj da niko ne vakciniše dete zbog kazne, niti da takve kazne ikada budu potrebne, nego da naprosto svi donesemo odluku na osnovu odmeravanja cinjenica i na osnovu našeg najboljeg znanja.
Kad kažem našeg mislim na naucnu zajednicu i na znanje pojedinca, i na znanje kolektiva koje je steceno samopregornim radom ogromnog broja pojedinaca kroz vec više od dva veka. Da sva ta znanja pretocimo u dobru odluku. To onda ne ostavlja mnogo prostora da razmišljamo o stvarima kao što su kazne ili prinude.
Ali, u realnom životu, takav stav može da se shvati kao veoma idealistican. Svakako ne mislim da deca treba da ostanu nevakcinisana, dok ne ostvarimo taj ideal opšteg razumevanja. E sad… kako ostvariti taj obuhvat vakcinacijom, koja je doza prinude eticki opravdana… tu moraju da pomognu filozofi, eticari.
Kontraefekat je takode moguc, ali isto tako, postoje iskustva da je u nekim zemljama obuhvat drasticno opao nakon ukidanja obaveze i da je obaveza vracena. Takva iskustva postoje. Opet, postoje i suprotna iskustva, da je u nekim zemljama izbor uvek bio slobodan, ali da je obuhvat vakcinacijom uvek bio visok, i sada je visok, kao u Skandinaviji recimo."
Ono što je važno da se razume je da, iako ima i lekara koji misle drugacije, stav medicinske struke nije nastao "preglasavanjem".
Da, ima lekara koji misle drugacije.
Ali konsenzus je postignut sveobuhvatnom analizom cinjenica i rezultata naucnih istraživanja, i zbog toga vecina lekara podržava vakcinaciju.
Ne zato što su se tako "dogovorili". Nego zato što su se, kako kaže dr Jankovic, "odavno dogovorili koji argumenti u nauci, pa i u medicini, imaju težinu".
"Nema univerzalnog rešenja. Licno nisam pristalica toga da se prava stvar uradi pod prisilom. Ali… nekada moramo da mislimo na interese deteta. Ako dete dobije zaraznu bolest koja je opasna po život, slabo ce nas uteštiti to što smo ispoštovali najslavnije i najsuptilnije stranice literature iz bioetike.
Bioetika treba da postoji, i ta debata treba da se vodi. Ipak, žao mi je što su se stvari do te mere polarizovala da se o vakcinama prica na nivou 'za ili protiv'. Naravno da je odgovor onda 'za', ali to je zato što argumenti pretežu na tu stranu. Mi kao lekari ne možemo da se postavimo na sredinu, kad imamo jasne razloge zašto preporucujemo vakcinaciju.
Ali, kada je u pitanju komunikacija i razumevanje, legitimno je da neki ljudi misle drugacije.
Postavlja se ipak pitanje, kada imate interes maloletnog deteta, država mora na neki nacin da ga štiti. Isto tako, mora da uvaži da neki ljudi misle drugacije. Kako tu naci najpravicnije rešenje, koje uvažava pravo roditelja da se ne slaže sa lekarom, ali i pravo deteta da bude zašticeno… To je mudrost koju tražimo", zakljucuje dr Jankovic.