"Držanje druge osobe u naručju je ono što tango čini posebnim, na taj način se stvara neka vrsta ljubavnog odnosa", rekla je Silvina Perl koja rukovodi tango radionicom pri Psihijatrijskoj bolnici u Buenos Ajresu.

U tangu, dva partnera moraju da računaju jedan na drugog, neophodni su jedan drugom i nesumljivo je da to, kao i blizina koju nameće ples, omogućavaju pacijentima da se bolje osećaju tokom časova tanga.

Perlova je navela i da tango svakako ne otklanja sam po sebi sve zdravstvene smetnje, ali da posle sat vremena trajanja časa tog plesa, pacijenti nemaju više halucinacije, da su skoncentrisani i zaokupljeni pažnjom da dobro izvedu korake tog plesa.

Igranje tanga više časova sedmično moglo bi da omogući pacijentima da zaborave na svoje probleme, da se osete da ih neko sluša i da su okruženi drugim ljudima.

Osim toga, psihički oboleli pacijenti ne bi trebalo da imaju napade tokom časova tanga.

Konačno, časovi tanga mogu da imaju veoma pozitivno dejstvo i na starije osobe, omogućavajući im da se osećaju manje usamljeno.

(Tanjug)