Potrošače širom sveta uplašila vest da će se na trpezama uskoro pojaviti prvi genetski modifikovan losos. Američka agencija za hranu i lekove presudila da ovaj proizvod čak neće morati ni posebno da se obeležava.
Ovaj losos "ima ista nutritivna svojstva kao i konvencionalno uzgojen atlantski losos", saopštila je Američka agencija za hranu i lekove. Iako se na trpezama zvanično očekuje za dve godine, kupci širom sveta već strahuju da bi tako neobeležen proizvod mogao lako da osvoji sva tržišta, posebno što se pominje da će biti jeftiniji.
FDA nije imala sluha ni za upozorenja kritičara GM lososa da bi proizvodnja mogla da ugrozi opstanak divljeg atlantskog lososa, jer, kako su rekli, ne postoji mogućnost da ove modifikovane sorte pobegnu iz uzgajališta, što godinama tvrdi i kompanija "Akva baunti" čiji je ovo projekat.
Ovo je inače prvo odobrenje za upotrebu mesa od životinja koje su genetski modifikovane. Reč je o atlantskom lososu sa genima pacifičkog lososa i američkog grgeča što mu omogućava dva do tri puta brži rast od divljeg. FDA je odobrila uzgajanje u zatvorenim ribnjacima u Kanadi i Panami.
Poslednjih godina za losos se vezuju brojne afere zbog čega kupci imaju sve manje poverenja u ispravnost i kvalitet ove vrste ribe. Pre nekoliko godina Evropsku uniju je potresla informacija da su na tržištu završile ogromne količine lososa sa nedozvoljenim nivoom dioksina (supstance koja može da izazove kancer) iz zagađenog Baltičkog mora.
U Srbiji se na sreću svež losos slabo uvozi (uglavnom iz Norveške i nešto manje iz Danske) i kupuju ga uglavnom restorani, jer je skup. Veća je potrošnja divljeg lososa sa Aljaske koji je dvostruko jeftiniji i stiže smrznut.
Prema informacijama iz Privredne komore Srbije uvoz ribe raste. Više od polovine ukupnog uvoza je konzervisana riba, potom smrznuta, riblji fileti, a tek na kraju sveža riba. Uvozi se najviše sa Tajlanda, iz Hrvatske, Španije i Vijetnama i to najčešće skuša, oslić i pangasijus.
U Srbiji se godišnje proizvede svega 15.000 tona, pre svega šarana i pastrmke. Iako smo mali potrošači, prosečna godišnja potrošnja je oko sedam kilograma po stanovniku (u Evropi je tri puta veća), ove količine podmiruju manje od 30 odsto naših potreba, sve ostalo je uvoz. Za uzgajanje pastrmke ograničeni smo količinom čiste vode ali je zato naša šansa uzgajanje šarana, posebno u Vojvodini.
"Ali najveća šansa nam je u proizvodnji dimljenog šarana, tolstolobika, pašteta i drugih prerađevina zbog viših cena", kaže za "Politiku" Krum Anastasov predsednik Grupacije za ribarstvo u Privrednoj komori Srbije. On takođe ističe da što se tiče lososa nema razloga za brigu jer se on kao i druge vrste ribe strogo kontroliše prilikom uvoza. Prednost ipak daje domaćoj ribi koja je hranjena hranom koja sigurno nije genetski modifikovana.