Emotivna životna priča Dušana Bajevića i zabranjena ljubav!

Novinar Slavko Trošelj, koji je pisao 2006. godine, pronašao je priču kolege iz Tempa Dušana Čolovića i reprodukovao je za beogradsku "Politiku", koju su preneli grčki mediji, pošto je Bajević ostavio veliki trag u tamošnjem fudbalu.

Jednog popodneva, krajem oktobra 1968, nekoliko ljudskih prilika prišunjalo se u jednospratnu kuću na Opinskom putu broj 19. Kad su se pojavili ispred, tiho su se dogovorili i okružili je sa svih strana. Najstariji među njima je prišao vratima.

"Vratite nam Begu. Nestaćete ako je odmah ne izvedete", povikali su.

Trenutak kasnije na vratima "opkoljene" kuće pojavila se sredovječna žena.

"Ma ljudi, šta vam pada na pamet. Duško i Bega su venčani! I od naroda i od zakona! Ostavite ih na miru", rekla je gospođa ne krijući svoje uzbuđenje.

U tom se trenutku na vratima pojavila crnokosa mlada žena. Bila je uznemirena i uplašena, ali se usudila da glasno poruči svima.

"Venčali smo se, volimo se! Duško me nije prisiljavao da dođem njemu, želim da buden s njim. Ostavite nas na miru!"

Ljudi koji su držali kuću opkoljenom, neko vrijeme su šaputali među sobom, a onda pomalo neočekivano odlučili da se povuku.

Te noći Bajević je bio s Veležom u Mariboru i nije imao pojma o pokušaju otmice svoje voljene Bege. Bio je predaleko da bilo šta učini.

"Gusari" su to znali i zato su te večeri izabrali da napadnu, ali na sreću za njih dvoje, sve je prošlo dobro.

Njihova ljubav počela je jedne avanturističke noći pre više od 50 godina...

Nakon jedne od svojih prvih utakmica s "rođenima" u Mostaru u maju 1966, tada šarmantni mladić Dušan Bajević šetao se s nekim svojim prijateljima ulicama između "Ronda" i "Bristola", gdje je ugledao jedne crne oči...

Sutradan se to opet dogodilo. I prekosutra. Šetala je s prijateljima, ali je "priča" njihovih očiju svakim danom bivala sve veća i Bajević se raspitao o crnokosoj devojci sa crnim očima.

Saznao je da se zove Bega Biberović i da ide u srednju školu, ali nije imao hrabrosti da joj priđe.

Mesec dana nakon prvog susreta s Begom, Duško je otputovao s Veležom u Istanbul odakle joj je napisao pismo.

I, kakva slučajnost! Kada se vratio iz Turske, ukrcao se u gradski autobus u hotelu Neretva u Mostaru. Tamo se suočio s Begom licem u lice! Oni su ovdje u autobusu razgovarali prvi put i zakazali svoj prvi sastanak to popodne.

Od tada su Bega i Duško svaki dan zajedno. Kao i svi zaljubljeni, šetali su gradom, na obali rijeke Neretve, išli u bioskop, plesali ili išli na izlet u Bunu. Ljubav između njih postajala je sve intenzivnija. Takođe Begi nije smetalo što su joj roditelji zabranili da viđa Dušana. Krili su se od njenih roditelja i onih koji bi im mogli reći da su zajedno.

I tako mesecima.

Do jedne večeri u avgustu kada je Bega u suzama otišla na sastanak sa Duškom.

"Moja porodica želi da me nasilno uda za drugog! Volim samo tebe, nikog drugog! Više se ne vraćam kući".

U ljubavi se odluke brzo donose. Za nekoliko minuta i Bega i Duško su odlučili: "Nećemo se razdvajati večeras!" I krenuli su prema Duškovoj kući. Da, i protiv volje Beginih roditelja ostali su zauvek zajedno. Nakon tri nedelje su se venčali.

"Kad sam doveo Begu kući, putovao sam u Banjaluku, Jajce i Zenicu s Veležom", prisjetio se Bajević.

Ona se tada nije usuđivala da izađe iz kuće i stalno sam razmišljao o njoj. Već sledećeg dana venčanja morao sam otputovati s timom, iako su nam pretili da će oteti Begu. Išao sam na svaku utakmicu van Mostara u strahu da je neću pronaći kad se vratim".

Dugo su njeni roditelji prihvatali činjenicu da je njihova kćerka - prema njima - "ukradena", iako se u stvarnosti udala po vlastitoj slobodnoj volji.

Duško je Begu jako voleo, a na njega je ceo Mostar bio ponosan. Ipak, njena porodica dugo nije htjela ništa da zna o kćerki i zetu.

Međutim, nakon gore pomenutog pokušaja otmice, stvari su se promenile. Prvo je njena majka Dilfera popustila, a potom i otac Muharem. Popustili su, ljubav je pobedila, prvo ona mladalačka, a onda i roditeljska!

"Sada Bega i ja idemo kod njenog oca i majke. Shvatili su da je prava ljubav jača od bilo čega drugog, da joj nema prepreka", rekao je Bajević, koji je tada mirno putovao na gostovanja s Veležom znajući da će ga kod kuće dočekati njegova Bega.

Na kraju je kako prenose grčki mediji cela porodica bila zajedno tokom rata u Bosni i Hercegovini. Osim...

"Svi u porodici bili su u Mostaru kada je izbio rat, a moja supruga Bega i ja živeli smo u Atini. Međutim, s tri automobila gotovo su svi stigli u Grčku. U to vreme nas je zajedno živelo petnaestero. Moja majka Danica ostala je sama u Mostaru zbog Dilfere, Begine majke, koja je bila nepokretna. Bile su zajedno godinu dana, to je najteži deo mog života. Tada sam uspeo da ih dovedem u Atinu. Tada sam, kad sam prvi put od početka rata vidio svoju majku i svekrvu, mogao mirno da spavam", rekao je za beogradsku "Politiku" pre 14 godina.

Dušan Bajević rođen je 1948. godine u Mostaru. Igračku karijeru je započeo u mostarskom Veležu, za koji je odigrao 322 prvenstvene utakmice i postigao 169 golova.

U prvom timu Veleža je igrao od 1966. do 1975. godine, a onda odlazi u grčki AEK, sa kojim je osvojio dve titule šampiona Grčke.

U Velež se vratio 1981. godine i u ovom klubu je igrao do kraja karijere, 1983. godine. Za reprezentaciju Jugoslavije je odigrao 37 utakmica i postigao 29 golova. Bio je učesnik Svetskog prvenstva u Njemačkoj 1974. godine, a poznat je po nadimku "Princ sa Neretve''.

Neposredno po završetku igračke, počeo je karijeru fudbalskog trenera u Veležu, s kojim je 1986. godine osvojio Kup Jugoslavije, tadašnji Kup Maršala Tita.

U AEK se, kao trener, vratio 1988. godine i iste sezone je osvojio titulu prvaka Grčke, prvu za AEK posle 10 godina.

AEK je pod Bajevićevim vođstvom prvak Grčke bio još tri puta, uzastopno (1992, 1993, 1994).

Bajević je 1997. postao trener Olimpijakosa, s kojim je iste sezone osvojio titulu prvaka Grčke, a 1999. ''duplu krunu'', prvenstvo i Kup. Posle Olimpijakosa kratko se zadržao u solunskom PAOK-u sa kojim je osvojio Kup Grčke 2001. godine. Poslije je u još dva navrata trenirao AEK i jednom Olimpijakos.

Bio je i trener beogradske Crvene zvezde, solunskog Arisa, kiparske Omonije kao i atinskog Atromitosa.