Kada kažete Nemačka, prvo pomislite na rad, red i disciplinu, a upravo to su I glavne odlike fudbalske reprezentacije te zemlje.
„Elf“ ili ako vam je draže „panceri“ retko kada su na najvećim smotrama fudbala, kontinentalnim i planetarnim šampionatima, plenili lepotom igre, ali rezultati i plasman su ono što se broji.
Čuveni engleski centarfor Gari Lineker jednom prilikom je izjavio da je fudbal igra u kojoj učestvuju 22 igrača i u kojoj uvek na kraju pobede Nemci. To, naravno nije tačno, ali tri naslova prvaka Evrope 1972, 1980. i 1996. godine i tri svetske krune 1954, 1974. i 1990. godine, nedvosmisleno ukazuju na to da su „panceri“ fudbalska velesila.
Jedino Brazil i Italija imaju više svetskih titular i samo su oni odigrali više utakmica na Mundijalima od Nemačke. Nemci nisu igrali samo na šampionatima 1930. i 1950. godine.
Nemci su prvi put igrali na SP 1934. godine i već u svom prvom nastupu stigli su do polufinala, gde ih je savladala tadašnja Čehoslovačka 3:1, a potom su zauzeli treće mesto pobedom nad Austrijom 3:2.
Na narednom Mundijalu dogurali su do četvrtfinala, a u ponovljenom mecu eliminisala ih je Švajcarska sa 4:2.
Posle Drugog svetskog rata, Nemačka je propustila šampionat u Brazilu 1950. godine, a zatim se četiri godine kasnije u Švajcarskoj, pod imenom i zastavom Savezne Republike Nemacke, domogla prve svetske titule. Nemci su se u finalu namerili na tada najjaču reprezentaciju sveta - „mađarsku laku konjicu“, koju je predvodio legendarni Ferenc Puškaš. Posle samo osam minuta duela na Vankdorf stadionu u Bernu, Mađari su imali prednost od 2:0, ali je čuvena „Valterova jedanaestorka“ neverovatnom upornošcu, što je postao i zaštitni znak „pancera“, na kraju uspela da preokrene rezultat i slavi sa 3:2. To je bio jedini poraz Puškaša, Kociša, Božika i društva u periodu između 1950. i 1956. godine.
Na drugu svetsku krunu Nemci su čekali 20 godina, a osvojili su je na svom bunjištu.
Predvođena Francom Bekenbauerom, koji je bio kapiten i „prva violina“ tima, i najboljim strelcem Gerdom Milerom, Zapadna Nemačka je na Mundijalu 1974. jedini poraz doživela u prvom krugu takmičenja od svojih istocnih sunarodnika, a u finalu je pobeđena Holandija sa 2:1. „Lale“ su povele preko Johana Neskensa, izjednačio je Paul Brajtner, a titulu „Elfu“ doneo je (a ko bi drugi) Miler.
Nakon dva uzastopna poraza u finalima, u Španiji 1982. godine od Italije 3:1 i u Meksiku 1986. godine od Argentine 3:2, Nemačka je 1990. godine treci put trijumfovala na SP, čime je stekla pravo da zadrži trofej u trajnom vlasništvu. Kao i prilikom osvajanja druge titule, na Mundijalu u Italiji „Kajzer Franc“ bio je ključna figura „pancera“, s tim što ovoga puta nije bio u ulozi igrača, vec selektora.
U finalu Nemci, čijom igrom je na tom šampionatu masetralno dirigovao kapiten Lotar Mateus, golom Andreasa Bremea iz penala pobedili su Argentinu i tako se revanširali „gaučosima“ za poraz četiri godine ranije.
U Sjedinjenim Američkim Državama 1994. godine, prvi put je nastupila ujedinjena Nemačka, ali to je bilo razočaravajuće iskustvo za „pancere“ budući da su u četvrtfinalu izgubili od Bugara 2:1, a ništa bolje nisu prošli ni četiri godine kasnije u Francuskoj, gde su im meru, takođe u cetvrtfinalu, uzeli Hrvati, koji su slavili sa 3:0.
Posle slabog nastupa na Evropskom prvenstvu u Belgiji i Holandiji 2000. godine reprezentaciju Nemačke preuzeo je Rudi Feler i pod njegovim vođstvom „panceri“, za koje gotovo niko nije verovao da će igrati značajniju ulogu na SP u Japanu i Južnoj Koreji, uspeli su da stignu do finala u kojem su poraženi od Brazila 2:0.
Oliver Kan je izabran za najboljeg igraca Mundijala u Japanu i Južnoj Koreji, što je bilo prvi put da jedan golman bude proglašen najboljim pojedincem završnog turnira.
Rudi Feler je dve godine kasnije doživeo fijasko na kontinentalnom šampionatu u Portugalu, gde Nemci nisu uspeli da prođu ni grupu, pa je kormilo nacionalnog tima morao da prepusti saigraču iz reprezentacije Jirgenu Klinsmanu sa kojim je devedesetih godina činio ubitačan napadački tandem „Elfa“.
Na prethodnom Mundijalu – 2006. godine bili su domaćini. Renovirana ekipa je na kraju uspela da se domogne trećeg mesta (izgubila u polufinalu od Italije u produžecima 2:4, a u borbi za treće mesto dobila Portugal 3:1).
Do Južne Afrike plasirali su se prilično lako. Igrali su samo dva puta nerešeno (oba puta sa Fincima). U dvoboju sa najvećim rivalom u grupi, Rusijom, Nemci su pokazali svu svoju snagu, pritom je pobedivši oba puta. Rusiji je to bio prvi poraz na njenom terenu u kvalifikacijama za Svetsko prvenstvo.
Vođa tima je 33-godišnji Mihael Balak, vezista Čelsija. Biće ovo njegov poslednji pokušaj da se domogne velikog međunarodnog uspeha sa Nemačkom. Drugi u hijerahiji u svlačionici je napadač minhenskog Bajerna Miroslav Klose, koji je do sada postigao 48 golova (u 93 nastupa za nemački tim), što ga svrstava na treće mesto najboljih strelaca u istoriji nemačke reprezentacije (na prvom mestu je Gerd Miler sa 58, a na drugom nekadašnji fudbaler Istočne Nemačke Joakim Štrajk – 55).
Selektor Nemaca je Joakim Lev, koji je na prethodnom Mundijalu (2006. godine) bio asistent Jirgenu Klinsmanu. Postavljen je za selektora 12. Jula 2006. godine i nastavio je filozofiju svog prethodnika - napadački fudbal, na gol više.
Jedan od ključnih igrača nemačkog tima je i Filip Lam, defanzivac Bajerna.
“Uvek smo imali uspeha u prošlosti i to je večita inspiracija novim generacijama.Tri puta smo bili prvaci sveta, često smo igrali u finalima…Odgajani smo tako da razmišljamo da je Nemačka uvek dovoljno jaka da dođe bar do finala Mundijala. Mi smo definitivno u grupi zemalja koje imaju šansu da osvoje trofej. To i jeste naš cilj”, rekao je Lam.
„Elf“ ili ako vam je draže „panceri“ retko kada su na najvećim smotrama fudbala, kontinentalnim i planetarnim šampionatima, plenili lepotom igre, ali rezultati i plasman su ono što se broji.
Čuveni engleski centarfor Gari Lineker jednom prilikom je izjavio da je fudbal igra u kojoj učestvuju 22 igrača i u kojoj uvek na kraju pobede Nemci. To, naravno nije tačno, ali tri naslova prvaka Evrope 1972, 1980. i 1996. godine i tri svetske krune 1954, 1974. i 1990. godine, nedvosmisleno ukazuju na to da su „panceri“ fudbalska velesila.
Jedino Brazil i Italija imaju više svetskih titular i samo su oni odigrali više utakmica na Mundijalima od Nemačke. Nemci nisu igrali samo na šampionatima 1930. i 1950. godine.
Nemci su prvi put igrali na SP 1934. godine i već u svom prvom nastupu stigli su do polufinala, gde ih je savladala tadašnja Čehoslovačka 3:1, a potom su zauzeli treće mesto pobedom nad Austrijom 3:2.
Na narednom Mundijalu dogurali su do četvrtfinala, a u ponovljenom mecu eliminisala ih je Švajcarska sa 4:2.
Posle Drugog svetskog rata, Nemačka je propustila šampionat u Brazilu 1950. godine, a zatim se četiri godine kasnije u Švajcarskoj, pod imenom i zastavom Savezne Republike Nemacke, domogla prve svetske titule. Nemci su se u finalu namerili na tada najjaču reprezentaciju sveta - „mađarsku laku konjicu“, koju je predvodio legendarni Ferenc Puškaš. Posle samo osam minuta duela na Vankdorf stadionu u Bernu, Mađari su imali prednost od 2:0, ali je čuvena „Valterova jedanaestorka“ neverovatnom upornošcu, što je postao i zaštitni znak „pancera“, na kraju uspela da preokrene rezultat i slavi sa 3:2. To je bio jedini poraz Puškaša, Kociša, Božika i društva u periodu između 1950. i 1956. godine.
Na drugu svetsku krunu Nemci su čekali 20 godina, a osvojili su je na svom bunjištu.
Predvođena Francom Bekenbauerom, koji je bio kapiten i „prva violina“ tima, i najboljim strelcem Gerdom Milerom, Zapadna Nemačka je na Mundijalu 1974. jedini poraz doživela u prvom krugu takmičenja od svojih istocnih sunarodnika, a u finalu je pobeđena Holandija sa 2:1. „Lale“ su povele preko Johana Neskensa, izjednačio je Paul Brajtner, a titulu „Elfu“ doneo je (a ko bi drugi) Miler.
Nakon dva uzastopna poraza u finalima, u Španiji 1982. godine od Italije 3:1 i u Meksiku 1986. godine od Argentine 3:2, Nemačka je 1990. godine treci put trijumfovala na SP, čime je stekla pravo da zadrži trofej u trajnom vlasništvu. Kao i prilikom osvajanja druge titule, na Mundijalu u Italiji „Kajzer Franc“ bio je ključna figura „pancera“, s tim što ovoga puta nije bio u ulozi igrača, vec selektora.
U finalu Nemci, čijom igrom je na tom šampionatu masetralno dirigovao kapiten Lotar Mateus, golom Andreasa Bremea iz penala pobedili su Argentinu i tako se revanširali „gaučosima“ za poraz četiri godine ranije.
U Sjedinjenim Američkim Državama 1994. godine, prvi put je nastupila ujedinjena Nemačka, ali to je bilo razočaravajuće iskustvo za „pancere“ budući da su u četvrtfinalu izgubili od Bugara 2:1, a ništa bolje nisu prošli ni četiri godine kasnije u Francuskoj, gde su im meru, takođe u cetvrtfinalu, uzeli Hrvati, koji su slavili sa 3:0.
Posle slabog nastupa na Evropskom prvenstvu u Belgiji i Holandiji 2000. godine reprezentaciju Nemačke preuzeo je Rudi Feler i pod njegovim vođstvom „panceri“, za koje gotovo niko nije verovao da će igrati značajniju ulogu na SP u Japanu i Južnoj Koreji, uspeli su da stignu do finala u kojem su poraženi od Brazila 2:0.
Oliver Kan je izabran za najboljeg igraca Mundijala u Japanu i Južnoj Koreji, što je bilo prvi put da jedan golman bude proglašen najboljim pojedincem završnog turnira.
Rudi Feler je dve godine kasnije doživeo fijasko na kontinentalnom šampionatu u Portugalu, gde Nemci nisu uspeli da prođu ni grupu, pa je kormilo nacionalnog tima morao da prepusti saigraču iz reprezentacije Jirgenu Klinsmanu sa kojim je devedesetih godina činio ubitačan napadački tandem „Elfa“.
Na prethodnom Mundijalu – 2006. godine bili su domaćini. Renovirana ekipa je na kraju uspela da se domogne trećeg mesta (izgubila u polufinalu od Italije u produžecima 2:4, a u borbi za treće mesto dobila Portugal 3:1).
Do Južne Afrike plasirali su se prilično lako. Igrali su samo dva puta nerešeno (oba puta sa Fincima). U dvoboju sa najvećim rivalom u grupi, Rusijom, Nemci su pokazali svu svoju snagu, pritom je pobedivši oba puta. Rusiji je to bio prvi poraz na njenom terenu u kvalifikacijama za Svetsko prvenstvo.
Vođa tima je 33-godišnji Mihael Balak, vezista Čelsija. Biće ovo njegov poslednji pokušaj da se domogne velikog međunarodnog uspeha sa Nemačkom. Drugi u hijerahiji u svlačionici je napadač minhenskog Bajerna Miroslav Klose, koji je do sada postigao 48 golova (u 93 nastupa za nemački tim), što ga svrstava na treće mesto najboljih strelaca u istoriji nemačke reprezentacije (na prvom mestu je Gerd Miler sa 58, a na drugom nekadašnji fudbaler Istočne Nemačke Joakim Štrajk – 55).
Selektor Nemaca je Joakim Lev, koji je na prethodnom Mundijalu (2006. godine) bio asistent Jirgenu Klinsmanu. Postavljen je za selektora 12. Jula 2006. godine i nastavio je filozofiju svog prethodnika - napadački fudbal, na gol više.
Jedan od ključnih igrača nemačkog tima je i Filip Lam, defanzivac Bajerna.
“Uvek smo imali uspeha u prošlosti i to je večita inspiracija novim generacijama.Tri puta smo bili prvaci sveta, često smo igrali u finalima…Odgajani smo tako da razmišljamo da je Nemačka uvek dovoljno jaka da dođe bar do finala Mundijala. Mi smo definitivno u grupi zemalja koje imaju šansu da osvoje trofej. To i jeste naš cilj”, rekao je Lam.