Siniša Mihajlović je umalo iz Vojvodine prešao u Partizan. Ljupko Petrović ga je odveo u Zvezdu. Svojoj deci ne brani ništa, ali traži od njih da uče, završe fakultete ili...
Kada je imenovan za selektora, u ponedeljak, 21. maja u Staroj Pazovi, prva rečenica mu je bila da je postao trener, pre svega, zato da bi mladim igračima ukazivao na vlastite greške koje je pravio tokom igračke karijere, uz želju i savet da ih oni ne ponavljaju.
U intervjuu nedeljniku "Vreme", Mihajlović je rekao da je svojevremeno državni tim Jugoslavije imao sjajne pojedince, sa Dejanom Savićevićem, Predragom Mijatovićem, Draganom Stojkovićem-Piksijem, Miroslavom Đukićem, Slavišom Jokanovićem...ali da nisu uradili ništa posebno, jer se "nisu ponašali onako kako je trebalo".
"Ja prvi, pa svi ostali. Više smo u Beograd dolazili da se sretnemo sa rodbinom nego što smo mislili na reprezentativne obaveze. Na meni je obaveza da ovoga puta, kao selektor, odaberem igrače koji neće praviti slične greške", rekao je Mihajlović.
Igrao je za Vojvodinu, pa za Crvenu zvezdu. Malo je nedostajalo da umesto u Crvenoj zvezdi završi u Partizanu. Od prvog novca, koji je dobio u Vojvodini, kupio je "zastavu 128".
"Partizan se prvi pojavio sa ozbiljnom ponudom. Doneli su i istresli mi na sto hrpu novca kakvu do tada nikad nisam video u životu. Ali, bio sam pod ugovorom sa Vojvodinom i morao sam sačekati njen stav. U međuvremenu je usledio Zvezdin poziv, a pisalo je po štampi da me žele i neki italijanski klubovi. Odlučio sam da odem, decembra 1989, u Zvezdu jer se dogovorila sa Vojvodinom da me pusti pre isteka ugovora. Ljupko Petrović me je ubedio da sam potreban Zvezdi za predstojeće mečeve u Kupu šampiona, a za četvorogodišnji ugovor dobio sam 240.000 nemačkih maraka, stan i mazdu 323F. Vojvodina je dobila milion maraka i pričalo se da je to do tada rekordan trensfer u jugoslovenskom fudbalu", rekao je Mihajlović.
U intervjuu je govorio i o svom životu, počecima i karijeri, o tome kako je od oca Bogdana uvek imao podršku da postane fudbaler i kako svoju decu vaspitava tako da moraju da završe školu. Inače...
"Inače, neće dobiti ništa od imovine koju sam stekao!", rekao je Mihajlović.
"Detinjstvo sam proveo srećno i bezbrižno. Bio sam odličan đak i veoma nestašan: česte fudbalske utakmice između susednih ulica uvek su završavale tučom. Tata je sve tolerisao, a majka me je i tukla i kritikovala, kako zbog manje ocene od petice tako i zbog nestašluka, naročito kada bih istukao četiri godine mlađeg brata. U srednjoj mašinskoj školi sam bio skoro odličan đak, ali su česta odsustvovanja sa časova učinila svoje. Jednom sam čak pao na popravni kod matematičarke koja nije opravdavala moja povremena odsustva sa časova zbog fudbala. Iz straha od nje, upisao sam i završio srednju obućarsku gde matematika i matematičarka nisu bile bauk", priseća se Mihajlović.
"Kad su igrali odrasli vraćao sam lopte iza gola, a kod kuće šutirao u dvorišnu kapiju. Bilo je važno biti precizan, pa sam lopte nameštao i precizno gađao zamišljenu tačku na kapiji ili golu. Jednom sam loptom povredio druga, drugi put mamu. Drug je oprostio, a mama me istukla čim se osvestila. Kasnije, kada sam ojačao, ispostavilo se da je to presudno za uspeh u izvođenju slobodnih udaraca", ispričao je Mihajlović.
Od oca Bogdana uvek je dobijao razumevanje i podršku. Osim njega zahvalnost duguje Ljupku Petroviću, Svenu Goranu Eriksonu i neizbežnom Robertu Manćiniju.
"Dva puta je, bez primedbe, menjao gvozdena vrata na dvorišnoj garaži koja sam demolirao svakodnevnim udaranjem lopte. Ljupko Petrović, koji je imao 'njuh' i hrabrosti da me forsira u šampionskom timu Vojvodine čim sam došao iz trećeligaša 'Borova...I trener Sven Goran Erikson, koji mi je pronašao pravo mesto u timu, još dok sam igrao u Sampdoriji, i koji je najviše insistirao da se posle četiri godine provedene u Sampdoriji vratim u Rim - što sam jako želeo, što se obistinilo i na čemu sam Eriksonu jako zahvalan", rekao je Mihajlović.
Posle Crvene zvezde i uspeha u Bariju i Tokiju, put ga je odveo na Apeninsko poluostrvo. Igrao je za Romu, Sampdoriju, Lacio i Inter.
U Sampdoriji se priseća odlične atmosfere, koju su, kaže, diktirali sjajni trener Erikson i kapiten Manćini. Erikson mu je našao novo mesto u timu - libero.
"Tu je igrao Jugović, što mi je puno značilo. Od poznatijih igrača zatekao sam Gulita, Vjerhovoda, Zengu, Plata, Maninija... Posrećilo mi se, Sampdorija je iste godine postala šampion Italije, a ja, po opštoj oceni, bio sam jedan od boljih igrača. U drugoj sezoni sam postao libero. To mi je saopštio to Erikson, s obrazloženjem da imam sve što je potrebno za to: visinu, pregled igre, dug i tačan pas, tehniku, sposobnost da čitam protivničke akcije... Kako je bio veliki gospodin i sjajan stručnjak, prihvatio sam bez pogovora. Vreme i igre su pokazali da je to bio sjajan potez Eriksona, veliki pomak u mojoj karijeri", rekao je Mihajlović.
Posle je otišao u Lacio, za Eriksonom i Manćinijem. Titula je izmakla rimskom klubu za jedan bod. Milan je bio spretniji.
U toj sezoni postigao je i hek-trik iz slobodnih udaraca.
"Bilo je to u decembru 1998. protiv Sampdorije u Đenovi. Inače, te sezone bio sam veoma efikasan, postigao devet golova, a imao sam i 20 asistencija. Celu sezonu igrao sam odlično, kandidovan sam za 'Zlatnu loptu' i uvršten u idealan tim Evrope. Žal za izgubljenom titulom utišan je osvajanjem Kupa kupova, gde smo u finalu pobedili špansku Majorku", rekao je Mihajlović.
Naredne sezone Lacio je osvojio titulu prvaka Italije, prvu posle 26 godina.
Karijeru je potom nastavio u Interu. Opet zbog Manćinija.
"Ugovor sam potpisao na dve godine. Radio sam više nego ikad u životu kako ne bih osramotio trenera, svog prijatelja Manćinija, a Interu je imperativ bio Skudeto. U prvoj godini odigrao sam 20 utakmica i postigao četiri gola, što i nije tako loš učinak, mada Inter nije ostvario cilj - bio je tek trećeplasirani. Za utehu, osvojili smo Kup. Konačno, u drugoj sezoni u Interu, mojoj oproštajnoj igračkoj sezoni, osvojili smo Kup i prvenstvo, tako da sam karijeru završio sjajno - duplom krunom! Posle 14 godina u Seriji A, u 37. godini 'okačio sam kopačke o klin'", ispričao je Mihajlović.
Na odluku da postane trener presudno je uticao...Naravno, Manćini.
"On je definitivno moj najbolji i najveći sportski prijatelj. Rekao sam mu da bih rado bio trener, ali mi je neprivlačan početak sa decom, što je neki prirodan put. Složio se rekavši da i on to ne bi bio da ga Erikson nije u Laciju angažovao za pomoćnika odmah po prestanku igranja. Predložio mi je da mu budem pomoćnik, što sam sa radošću prihvatio", kaže Mihajlović.
Trener je i svojoj deci. Ima ih šestoro sa suprugom Arijanom (jednog vanbračnog sina, još tri sina i dve kćerke).
"Učim ih radu i disciplini. Veoma su dobro organizovani i tačno se zna kada se rade domaći zadaci, kada se ide na spavanje... Ne provodim mnogo vremena sa decom jer sam od sedam dana samo tri dana u kući, ali se trudim da to vreme iskoristim kvalitetno. Idemo zajedno u bioskop, zoološki vrt, igramo se i po kući, gledamo filmove... Puno pričamo, uglavnom na italijanskom. U početku sam sa decom pričao na srpskom, ali mi je trebalo mnogo vremena da im objasnim šta hoću, pa sam morao da pređem na italijanski. Ne vredi. A i meni je tako lakše, navikao sam", kaže Mihajlović.
Kao Unicefov ambasador dobre volje pomaže mnogima i ima zanimljivu opservaciju:
"Često decu iz Dečijeg sela u Sremskoj Kamenici povedem na letovanje ili zimovanje sa svojom decom. Puno mi je srce kad im vidim osmeh. Kupim im nešto i oni skaču od sreće, a ove moje ni avion ne bi obradovao!".
Novac je, kaže, veoma bitan, ali ne i primaran. Daje sigurnost i mogućnost da se želje realizuju. Najviše voli da se "otvori" za automobile (do nedavno je imao audi iz limitirane serije od 500 automobila), a sada vozi bentli.
"Automobile volim i ne žalim da uložim o ono što poželim. Nastojim da novac trošim pametno, a o detaljima ne bih. Reći ću vam samo da sam pre kraja igračke karijere investirao u nekretnine. Kupio sam stanove u Rimu, kuću u planini iznad Rima, vilu na Sardiniji, kuću u Milanu, roditeljima kuću u Sremskoj Kamenici...", kaže novi selektor Srbije.
Da li se plaši da će novac pokvariti njegovu decu?
"To je opasnost koja preti svim dobrostojećim ljudima. Rekao sam da moraju da budu odlični đaci, da moraju da završe fakultet, zaposle se... Ako to ispune, sve ću im dati, ako ne ispune, neću im dati ništa! Od malih nogu kod njih razvijam radne navike i zadajem im zadatke. Ako ih dobro ispune, dobiju poklon, ako ne, zabranim im nešto što vole, tenis recimo", kaže strogi tata "Miha".
(MONDO - foto: MN Press)