Šta reći posle svega? Rezultat znate, igru ste videli...Da li gubiti nadu? Hm, mislim da ne. U stvari, ubedjen sam - nikad.

Mundijal je fešta. Slavlje fudbala i predmeta "koji život znači". U to sam se uverio u Lajpcigu. Hiljade i hiljade Holandjana, naši navijači i svi zajedno. Bez incidenata. Ipak, može i tako.

Krenuo sam iz moje baze u Minhenu u nedelju rano ujutro, u 03:30. Potpuno sam se prilagodio srpskim putevima, smetnuvši sa uma da sam u Nemačkoj i da su Nemci "tate" za puteve. Tako sam u Lajpcig stigao sa prvim pekarima, u 7:30. U gradu samo ja (i moja ekipa) i buljuk Holandjana.

Naše druženje je počelo u jedinom objektu koji je u to vreme radio - piceriji. Holandjani su me potpuno "kupili". Veseli ljudi, potpuno rasterećeni (a kako i ne bi bili, kad nemaju sve one probleme koje imamo mi, ali nećemo o tome).

Holandjana je bilo mnogo više nego naših. Po mojoj slobodnoj proceni, čak sedam puta više. Da, ali njima nisu potrebne vize, a i Nemačka im je na "pljucometar". Holandjani su se stacionirali kod crkve Svetog Tome, a naši u drugom delu kod crkve Svetog Nikole (naravno). Tu je bila postavljena bina i štand "Srbija, navija". Sa bine su naše navijače (bilo ih je 500-ak) zabavljali neki pleh orkestar i Luis sa svojim bendom.

Za to vreme, kod Holandjana ludnica. Bolele su me oči od narandžaste boje. Sve vreme su pevali, ludirali se, imali su najmaštovitije kostime - vilenjaci, djavoli, bio je tu čak i Elvis Prisli (kralj nije umro!).

Pobeda na tribinama

Oko 13 časova navijači obe reprezentacije zajedno su krenuli ka Lajpcig areni ulicom Gustav Adolf. Bez ikakvih incidenata, samo nadmetanje u pevanju. Holandjani su bili bučniji, jednostavno bilo ih je više. Ali, ako su naši izgubili na terenu, dobili smo ih na tribinama.

Bili su tu Taurunum bojsi, novosadska Firma, Grobari iz Berlina, navijači Crvene zvezde, Fun klub Dragoslava Jevrića (!!??), pa čak i dva Japanca (!!!??) iz Nagoje. Tomo i Jošida su nabavili karte samo za ovaj meč i potegli iz Japana da bodre Srbiju. Rekli su mi da bodre Srbiju zbod Dragana Stojkovića-Piksija, a onda, na moje zaprepašćenje uzvikivali: Srbija do Tokija!

Ludnica!!!

Ulazak na stadion protekao je bez ikakvih problema. S obzirom na to da imam karte za navijačku tribinu (a ne press akreditaciju), bio sam na tribini sa našima. Oko stadiona postoje dva kontrolna punkta. Na prvom vam samo gledaju kartu i pomalo vas "pipkaju", a onda, stotinak metara dalje je drugi kontrolni punkt. Na njemu vam, uz pomoć elektronskih čitača pregledaju karte, prolazite kroz neku vrstu automata i tu ste. Na stadionu. Ulazak na stadion traje samo tri minuta. E, tu Nemci pokazuju koliki su šampioni organizacije.

Kako smo došli, tako smo i otišli sa stadiona. Zajedno sa Holandjanima. Bez ikakvih provokacija i incidenata. Holandjani, čini mi se, nisu preterano slavili, niti smo mi bili nešto preterano tužni.

Deo Holandjana je odmah krenuo van grada, a deo je ostao da se malo proveseli u Lajpcigu. Kod železničke stanice bilo je parkirano 11 trabanta - svi obojeni u narandžasto, a na njima ispisani brojevi od 1 do 11. Tu je bilo zborno mesto Holandjana.

Ostavljam Holandjane da slave svog novog "kralja" Arjena Robena i vraćam se u Minhen. Na putu kući raspravljamo o taktici. Trebalo je Petković ranije da ubaci Ognjena Koromana ("kolumnistu" MONDA)...Kasno je sad.


Valjda će nas naši obradovati do kraja.

Pozdrav, Jovan