Transferi i ugovori srpskih sportista sa stranim klubovima su potpuna poslovna tajna, na koju se obavezuju sve strane u poslovnom odnosu, ali visoke novčane svote podležu obaveznim poreskim stopama. Trenutno u Evropi samo se u Engleskoj zagovara transparentnost u sklapanju transfera i primanjima igrača.
Nedavna akcija MUP-a Srbije, koji proverava materijalno-finansijsko poslovanje Crvene zvezde, Fudbalskog saveza Srbije i još nekih klubova i asocijacija, otvorila je u srpskoj javnosti priču o "tabu-temi" još iz vremena amaterskog sporta, kada su najbolji pojedinci, daleko od očiju javnosti, "ispod stola" dobijali ogromne svote novca.
"Kod nas javnost ne zna da FSS nema uvida u ugovore koje klubovi sklapaju prilikom prodaje ili kupovine igrača. To je praksa i u drugim nacionalnim savezima, jer nas na to obavezuje Statut Medjunarodne fudbalske federacije (FIFA)", izjavio je Tanjugu predsednik Fudbalskog saveza Srbije Zvezdan Terzić.
On je podsetio da klubovi medjusobno komuniciraju posredstvom ovlašćenih menadžera i da se u tom trouglu sklapaju poslovni aranžmani. Menadžer u isto vreme posebno razgovara oko finansijskih uslova sa klubom koji želi da dovede fudbalera. Ugovorom dva kluba se precizira svota koju, recimo, Juventus treba da isplati Partizanu za Stevana Jovetića, a tek onda se direktno dogovaraju klub i igrač.
Kod nas neretko dolazi do nesporazuma - vlada pogrešno uverenje da transfer vredan, recimo, deset miliona evra ide na konto fudbalera, iako se taj iznos u celosti uplaćuje u klupsku kasu. Fudbaleri najčešće potpisuju klasičan ugovor iz radnog odnosa, sa odredjenom, visokom platom, koja se obavezno čuva kao najstroža poslovna tajna.
"Pre desetak i više godina FS Jugoslavije je od svakog transfera fudbalera uzimao proviziju od tri odsto. Danas se to izričito zabranjuje, jer je FIFA takvu praksu ocenila kao klasično reketiranje igrača", pojasnio je Terzić, dodajući da naš savez zato nema uvid ni u ugovore koji se sklapaju izmedju domaćih klubova.
Podrazumeva se, kaže Terzić, da se može prodati samo igrač pod ugovorom, jer je nakon donošenja Bosmanovog zakona ukinuta mogućnost da klubovi i za slobodnog fudbalera dobijaju obeštećenje.
Transparentno samo u Engleskoj
Bivši selektor reprezentacije Jugoslavije Vujadin Boškov, koji je najveći deo trenerske karijere proveo u Italiji, Španiji i Švajcarskoj, često je govorio da vlasnici klubova prodajom igrača ostvaruju mnogo veći profit nego u osnovnoj delatnosti privrednika ili vlasnika fabrika.
"U Italiji nijedan vlasnik kluba ne može da ostvari profit od, recimo, 150 miliona evra od rada njegove fabrike, kao što to može za samo nekoliko nedelja trgovinom i prodajom fudbalera", govorio je Boškov.
Sami fudbaleri takvom poslovnom politikom nisu oštećeni, naprotiv. Većina srpskih profesionalaca zaradjuje ogroman novac od plata i premija, sponzorskih ugovora, nastupa na velikim takmičenjima, marketinga, a njihovi prihodi umnogome zavise i od umešnosti menadžera da profit ostvaren od fudbala plasiraju i u druge delatnosti.
Sredinom prošle decenije, kada su Ujedinjene nacije uvele sankcije SRJ, nastala je "bežanija" naših sportista u inostranstvo, a prednjačili su fudbaleri koji su se razišli širom Evrope i sveta.
Prema preciznoj evidenciji iz tog vremena, koju je vodila sekretar Medjunarodne komisije FSJ Nikol Mišić, naša "kuća fudbala" je za samo godinu dana izdala oko 4.500 sertifikata za odlaske u strane klubove. Danas je tražnja naših fudbalera u svetu daleko od te brojke.
(Tanjug, foto: MN Press)