"Neka priča ko šta hoće, to je bio Sveti Nektarije": Marku Jovanoviću rekli da ima rak, tu je počeo njegov košmar

Marko Jovanović, bivši kapiten Partizana, podelio je svoju borbu sa rakom i kako mu je vera pomogla da prevaziđe teške trenutke. Dodajte MONDO u vaš Google izbor
Foto: YouTube/ALESTO
  • Marku Jovanoviću su u 27. godini saopštili da ima rak, a kasnije je dobio i dijagnozu autoimune bolesti.
  • Kaže da su mu vera, porodica i prijatelji iz manastira pomogli da izdrži najteže dane i prihvati lečenje.
  • Posle odlaska na grob Svetog Nektarija i novih pregleda, rečeno mu je da nema rak i da može da nastavi karijeru.

Marko Jovanović (39), aktuelni trener Partizanove filijale Teleoptik, bio je kroz karijeru ljubimac Grobara, kapiten crno-belih, član tima koji je doneo Ligu šampiona u Humsku... Hrabri Ariljac bio je poznat kao "Hrabro srce" svih Partizanovih timova u kojima je igrao, proživeo je veoma tešku životnu priču i to tokom svojih dvadesetih.

Imao je 27, bio na vrhuncu snage, a onda mu je rečeno da ima rak. Suočen sa bolešću za koju je dugo utvrđivao koja je nanela mu je snažne udarce, ali joj je uzvraćao i u toj borbi našao svoju veliku ljubav u veri, prema Bogu, Isusu Hristu i prema Svetom Nektariju, koga vernici Srpske pravoslavne crkve slave baš na današnji dan, 22. novembra.

"Ja slavim svetog Nektarija kao slavu pored Đurđevdana i svakodnevno se molim", rekao je on u podkastu Aleksandra Stojanovića, govoreći o sovjim teškim danima. 

Jovanović je bio u Visli iz Krakova te 2015. kad mu je rečena teška vest: "Došli smo na prozivku 10. januara i oni su mi na onim normalnim pregledima našli nešto, ali su rekli da nije opasno. Bio sam totalno opušten. Onda su me pozvali jednog dana da dođem u klub. Tu su bili predsednik, trener, sportski direktor i doktor. I svi su jako loše raspoloženi, vidim nije tu nešto kako treba. Nešto oni mene tu zavlače, provlače i rekao sam im da mi kažu šta se dešava".

Crna slutnja mu se odmah provukla kroz misli, pa su kao grom iz vedrog neba usledile reči:

"Tad su mi saopštili da bolujem od teške bolesti, bolesti koja se teško leči, kako su mi rekli. Ne mogu da ti opišem to kako sam se osećao. Preporučili su mi da odem na dodatna ispitivanja na neku jako dobru kliniku van Krakova. Rekao sam - nema šanse, ja moram da idem kući, moram da vidim porodicu. Izašao sam sa stadiona, zovem suprugu, plačem, ne mogu da dođem sebi. Shvatio sam da je rak u pitanju. Došao sam u Beograd, radio analize i oni su mi rekli da nije. Kažu to je neki virus, ništa strašno i ja sam se tu smirio", ispričao je on.

"Rekli mi da imam rak, mama se razbolela od stresa"

Foto: MN Press

Marko Jovanović otkrio je kako su mu doktori govori da ima rak, pa autoimunu bolest... Teške vesti su se nizale.

"Tu su mi uz porodicu najveća podrška bili moji prijatelji iz manastira u koji sam išao. Oni su mi pomogli da svoj temperament smirim. Počeo sam da se viđam sa njima i da više spoznajem našu veru. A onda sam opet imao sličnu situaciju i doktori su mi rekli da nema šta drugo da bude, da imam rak limfnih žlezda. Mnogo mi je bilo teško, najviše zbog dece i zbog mame koja je na kraju dobila rak od svog tog stresa. Ipak, nakon nekoliko dana uz molitvu, uz prijatelje iz manastira u koji idem sam prihvatio to. Zaista sam prihvatio."

"To je to, šta da radim, dobro sam se osećao, najgore mi je bilo zbog dece i mame. Ona nije mogla da sakrije tugu nikako. Dogovorio sam odlazak na lečenje na klinici u Kelnu i tada je moj zet koji živi u Bazelu došao na ideju da dođem u taj grad u Švajcarskoj. Tu je fenomenalan doktor koji je lečio Stiva Džobsa, pa da odem na pregled kod njega, da se čisto uverimo šta je to i kakvo je lečenje. Nisam bio za to, ali sam otišao tamo sa suprugom", nastavio.

"Gospodine Jovanoviću, mislim da nije rak"

Foto: MN Press

"Seli smo kod njega, gleda one rezultate... Ja sam to prihvatio, verovao sam da će Gospod da mi pomogne, osećao sam se dobro i verovao sam da ću da pobedim. On u jednom trenutku govori: 'Gospodine Jovanoviću ja mislim da vi nemate rak.' Ja šokiran. Udaram dole suprugom nogom, kako nemam rak? On me pita: 'Je l' biste vi voleli da imate? Ja mislim da nemate.' I poslao me na kliniku u Bazelu na sva moguća ispitivanja."

"E, ta tri-četiri dana su bila možda i teža od ovoga kada sam saznao da imam rak. Ja sam prihvatio da to imam i pomirio se sa tim. Sad mi je on doneo nadu, gde mi je rekao da možda greši, ali da veruje da nije. I onda sam dobio novu nadu i plašio se tog razočaranja ako se ispostavi da je ipak rak. Onda ta tri, četiri dana, razmišljanja, svakakve misli... Vodio sam decu po Švajcarskoj da se razonodimo, da skrenem misli. Bio sam na porukama sa prijateljima iz manastira i to me spasilo, verujte mi."

"Nisam spavao celu noć utorak na sredu i rekli su mi da nemam rak, već da imam neku autoimunu bolest koja se ne leči. Ne mogu da ti opišem moj osećaj. Tad mi se život okrenuo, više sam krenuo ka Gospodu, iako ne dovoljno naravno. Shvatio sam šta me je izbacivalo iz takta i nerviralo. Kad shvatiš da imaš rak, dvoje male dece, porodicu o kojoj brineš, a ne znaš šta će sutra biti, onda shvatiš neke stvari."

Postojao je nagoveštaj da će sve biti u redu, u klubu je dobio odgovarajuće lečenje, međutim stvari su se sve vreme komplikovale.

"Onda sam radio neke nove testove, gde su mi rekli da mi se stanje mnogo pogoršalo, da ću verovatno morati da se lečim kortikosterodima i da je to verovatno kraj karijere za mene. Da jednostavno nakon toga čovek ne može da se vrati fudbalu. Opet, takvo iskušenje, takva tuga. Nije mi bilo svejedno. Rekli su mi da ću da se izlečim, ali da nema ništa od fudbala. U sedam dana sam imao dva glavna pregleda, uradio sam prvi pregled i doktor me je zvao i rekao mi da imam neke promene velike i definitivno je to to. Kraj karijere", priča Jovanović.

"Otišao sam na grob Svetog Nektarija"

Foto: Radio-televizija Srbije/Printscreen

Tvrdi Jovanović - vera ga je spasila.

"Kada je krenuo taj problem sa rakom, neki prijatelji su mi predočili ko je Sveti Nektarije, velikim grčki svetitelj koji je mnogim ljudima pomogao, kome se mnogi ljudi mole, pogotovo Srbi. On je živeo i njegov grob se nalazi na ostrvu Egina pored Atine i deo njegovih mošti je u manastiru Rakovica. Kada su mi rekli da se to desilo, meni je sinulo, otišao sam do groba Svetog Nektarija i da se pomolim jer nisam bio u dobrom stanju. Otišao sam tamo, pomolio se, bio sam dva dana, ne mogu da ti opišem koliko mi je to prijalo."

"Svratio sam jednog dana do Beograda da se vidim sa mojima koji su očekivali da budem nikakav. Rekao sam da će da bude dobro, kreće lečenje, bio sam stvarno raspoložen. Vratio sam se u Poljsku, oni su odradili drugi test i rekli moram da se vratim u Poljsku da počnem lečenje kako bi mi klub plaćao. Prolazi sedam dana, osam, devet, niko me ne zove! Uživao sam, išao sa decom na bazen i hteo sam da iskoristim vreme jer je to jako teško lečenje. Već 20 dana me niko ne zove, lepo mi, draže mi da što kasnije krenem sa njim i ja zovem doktora da vidim šta se dešava. 'Jao, ne zovem te, ne znam šta da ti kažem! Problem je drugi pregled koji si imao, na njemu ništa nema! Nema ništa, za razliku od prvog koji je bio jako loš. Drugi pregled ne pokazuje nikakve promene. Ti si zdrav'".

Zaplakao je sa telefonom u ruci

Foto: MN Press

"Suze su mi krenule na oči! Može da priča ko šta hoće, ja tu vidim pomoć Božju, svetog Nektarija, nije to slučajno, da između dva pregleda odem tamo. Nakon svega toga ja i daljem igram fudbal, nekoliko puta su mi rekli da je kraj karijere, da imam rak, a Gospod je tako uredio da i dan danas igram fudbal. Svi pregledi su posle bili super. Slavim svetog Nektarija kao slavu pored Đurđevdana i svakodnevno se molim. Tada sam imao 27. godina, godinu dana nisam trening uradio, prvu utakmicu sam odigrao posle godinu i osam meseci. To mi je prelomilo karijeru, krenuo sam od početka. Nisam znao kako će da izgleda, ali sam bio presrećan što opet mogu da igram fudbal, pa makar i treću ligu", završio je Marko Jovanović.

Ko je Sveti Nektarije?

Foto: Radio-televizija Srbije/Printscreen

Marko Jovanović nije jedini koji govori o pomoći Svetog Nektarija koja mu je promenila život. Postoji i priča iz Rumunije, u jednom tamošnjem selu godinama nije bilo sveštenika. Meštani su više puta molili patrijarha da im pošalje nekog, ali je odgovor uvek bio isti - nema slobodnih sveštenika. Ljudi su umirali neispoveđeni, deca su bila nekrštena, a mnogi nevenčani.

Jednog dana u selo je stigao sveštenik automobilom. Nije meštanima bilo jasno, pa su pitali: 'Kako si došao u selo, kada nam je Patrijarh rekao da nema sveštenika da nam pošalje?' Tada im je sveštenik odgovorio: 'Zar niste želeli sveštenika? Evo, došao sam...' Celo selo se radovalo prisustvu novog sveštenika. Počeo je odmah da služi - krštavao, venčavao, sahranjivao i pričešćivao sve u selu. A, nakon nekog vremena rekao je da mora da ode jer je njegova misija završena. Zahvalni meštani su kasnije otišli patrijarhu da mu zahvale što im je poslao sveštenika. Patrijarh je, međutim, bio zbunjen, nikoga nije poslao.

Zbog toga je meštane zamolio da mu donesu knjige koje je tamošnji sveštenik popunjavao, a kada su mu doneli crkvene knjige, u njima je sve bilo uredno upisano, ali su potpisi bili na grčkom: "Nektarije, episkop Pentapoljski".

Sveti Nektarije Eginski (1846–1920) je jedan od najpoštovanijih svetitelja u savremenoj Pravoslavnoj crkvi, poznat kao veliki čudotvorac i iscelitelj, kome se vernici posebno mole za isceljenje od raka i drugih teških bolesti.

Rođen je u Trakiji kao Anastasije Kefalas. Nakon monašenja i teoloških studija, brzo je napredovao u službi zbog svoje izuzetne blagočestivosti i obrazovanja, postavši mitropolit Pentapoljski pri Aleksandrijskoj patrijaršiji u Egiptu. Njegov ugled i uticaj među narodom izazvali su zavist drugih sveštenika. Nepravedno su ga oklevetali kod patrijarha da želi da preuzme njegov tron. Zbog toga je Nektarije proteran iz Egipta i oduzeti su mu svi činovi, nakon čega odlazi u Atinu.

U Grčkoj je godinama živeo u siromaštvu i odbačenosti, radeći kao običan propovednik i direktor crkvene škole. Godine 1904. osnovao je ženski manastir Svete Trojice na ostrvu Egina, gde se povukao i proveo ostatak života u strogom postu, molitvi i pisanju bogoslovskih dela.

Upokojio se 9. novembra 1920. godine u jednoj atinskoj bolnici od raka prostate. Prema svedočanstvima, čuda su počela da se dešavaju neposredno nakon njegove smrti (pacijent koji je ležao pored njega navodno je čudesno prohodao). Bolnička soba u kojoj je preminuo danas je pretvorena u kapelu.

Carigradska patrijaršija ga je zvanično kanonizovala 1961. godine. Njegove mošti nalaze se u manastiru na Egini, koji je jedno od najvećih hodočasničkih mesta u Grčkoj. Sveti Nektarije je izuzetno poštovan i u Srbiji, gde mu je posvećen veliki broj hramova, a deo njegovih moštiju čuva se u manastiru Rakovica. Njegov život ekranizovan je u nagrađivanom filmu "Božiji čovek" (2021).