MNOGO VREMENA prošlo je od finalne utakmice Evrobasketa 2009. Ustvari, manje od godinu dana, ali uspomene na taj meč izgledaju veoma daleke.
Španija je zaključila briljantni četvorogodišnji ciklus sa dve zlatne (SP 2006, EP 2009) i dve srebrne medalje (EP 2007, OI 2008). Srbija se vratila u košarkašku elitu i to je bilo nešto posebno.
Dve različite generacije iz dve zemlje sastale su se u prvoj i poslednjoj utakmici šampionata. Te utakmice su nagovestile moguću smenu na tronu, koja bi bila sasvim prirodna stvar. Igrači obe selekcije u svoje vreme su bili juniorski prvaci sveta, pobedivši vršnjake iz SAD. I jedni i drugi imaju ono "nešto", što vas tera da se zaljubite u njihovu igru i košarku kao sport.
Nikada neću zaboraviti kako je Srbija ubedljivo pobedila u prvom kolu Evrobasketa. Istina je da Španija tog dana nije bila na svom nivou, ali sam, svejedno, bio oduševljen načinom na koji su Ivkovićevi momci igrali odbranu i kako je lopta savršeno kružila u njihovim napadima.
Jednako upečatljiv bio je nastup Španije u finalu, kada je Srbija prosto pregažena. Kao da su im rekli "hej, vi ste možda budući prvaci, ali mi se i dalje pitamo". Reprezentacija Srbije sada je jednu godinu starija i jedva čekam da je vidim u Turskoj.
MNOGO VREMENA prošlo je od jedne od najboljih utakmica koje sam ikada gledao. Samo dva leta, ali od tada sam živeo u tri države i meseci mi izgledaju dugi kao godine.Dve različite generacije iz dve zemlje sastale su se u prvoj i poslednjoj utakmici šampionata. Te utakmice su nagovestile moguću smenu na tronu, koja bi bila sasvim prirodna stvar. Igrači obe selekcije u svoje vreme su bili juniorski prvaci sveta, pobedivši vršnjake iz SAD. I jedni i drugi imaju ono "nešto", što vas tera da se zaljubite u njihovu igru i košarku kao sport.
Nikada neću zaboraviti kako je Srbija ubedljivo pobedila u prvom kolu Evrobasketa. Istina je da Španija tog dana nije bila na svom nivou, ali sam, svejedno, bio oduševljen načinom na koji su Ivkovićevi momci igrali odbranu i kako je lopta savršeno kružila u njihovim napadima.
Jednako upečatljiv bio je nastup Španije u finalu, kada je Srbija prosto pregažena. Kao da su im rekli "hej, vi ste možda budući prvaci, ali mi se i dalje pitamo". Reprezentacija Srbije sada je jednu godinu starija i jedva čekam da je vidim u Turskoj.
Finale Olimpijskih igara Španija - SAD je bilo zapanjujuće. Videli smo vanserijski talenat, mnogo poena, ponos, takmičarski duh, veru u sebe, liderstvo, sporne situacije, dramu... Šta god možete da poželite od jedne sportske bitke, taj meč je imao.
Putevi su im se ponovo ukrstili pre nekoliko dana u Madridu, a uzbudljivo drugo poluvreme podsetilo je na finale iz Pekinga. Amerikanci su došli sa potpuno drugačijim timom i ipak pobedili. Meni se nameću dva zaključka.
1. Igrači koje je selektirao Majk Kžiževski predstavljaju američki "plan B", ali sigurno mogu do zlata na Svetskom prvenstvu. Mislim da im je najveća snaga trio Durent - Rouz - Bilaps, mada ne potcenjujem trenerske kvaliteta Kžiževskog i njegovog štaba.
2. Iako su odlični pojedinci, daleko od toga da na terenu deluju kao "vanzemaljci", što je najveća razlika u odnosu na selekciju iz Pekinga. Timovi kao Španija (čak i bez Paua Gasola i Kalderona), Grčka i Srbija mogu da pobede Amerikance. Teško, ali je moguće.
U taj krug bih čak svrstao Argentinu i Tursku, kada ne bi imali po jedan veliki hendikep. Argentincima je to "kratka" klupa, a Turcima mentalitet.
MNOGO VREMENA prošlo je od trijumfa Španije na SP u Japanu. Dogodilo se pre četiri godine, a izgleda mi kao da je bilo prošle nedelje.
Utakmica se igrala u vreme ručka, ali niko nije razmišljao o hrani do pet-šest sati posle podne. Još nam je u glavi bila promašena trojka Noćionija u polufinalu sa Argentinom, a onda smo videli kako je "zlatna generacija 1980" deklasirala Grčku, igrom koja se graničila sa savršenstvom, posebno u fazi odbrane.
Povređeni Pau Gasol je plakao, grleći svog brata Marka, koji je pokazao celom svetu zbog čega je izabran u reprezentaciju, iako su hiljade navijača i stručnjaka smatrale da za njega ne bi trebalo da bude mesta.
Na tom turniru smo videli kakvi su Grci takmičari. Isti ponos vidi se i sada u timu Jonasa Kazlauskasa - jedno srce, a hiljadu lica, najraznovrsnijeg tima na turniru. Sećam se i koliko je dobro Turska izgledala, dok se nisu "raspali" u ključnom trenutku. Na takmičenjima koja su usledila, ponovila im se ista stvar. Živo me interesuje da li će drugačije reagovati uz podršku domaće publike?
MNOGO VREMENA prošlo je otkako sam slušao srčane Turke kako bodre svoju reprezentaciju uz pesmu "12 Dev Adam". Devet godina, a čini mi se da je bilo juče.
Imam tu pesmu na iPod-u, što mi osvežava pamćenje. Mnogo volim takvu atmosferu u košarkaškoj dvorani i uvek sam ljubomoran kada čujem kako turski, grčki ili srpski navijači pevaju iz sveg srca. Kada takve emocije eksplodiraju na pravi način, onda je to za divljenje. Kao u pesmi Dejvida Bouvija "Sound and vision".
Devet godina kasnije, Turska je opet domaćin jednog velikog takmičenja.
Iskreno, jedva čekam da SP 2010 počne!!!