U četvrtak se pokazalo da je naš španski kolega Alehandro Gonzales imao dobar njuh, kada je pisao o mogućnosti "planskih iznenađenja" u poslednjem kolu grupne faze Mundobasketa.
Vreme do početka "nokaut" utakmica, u subotu posle podne, odlučio sam da premostim "dvostrukim CD-om", nadam se da će vam se dopasti!
CD-1: Suspicious minds
Veliki Elvis Presley je rekao: "We’re caught in a trap, I can’t walk out (...), we can’t go on together with suspicious minds".
Pretpostavljam da smo svi sumnjičavi u pogledu rezultata utakmice Grčka - Rusija. Valjda smo nekako znali da će se baš to dogoditi. Grčka reprezentacija voli da kalkuliše kada joj propadne "Plan A". Čim su shvatili da ne mogu do prvog mesta u grupi, bilo je vreme da "odaberu" najoptimalniji put do medalje.
Jonas Kazlauskas i njegovi momci su pogledali kako stoje stvari u ostalim grupama i shvatili u kojem delu "kostura" su im veće šanse za uspeh. Naravno, to je onaj u kojem ih neće čekati Amerikanci u četvrtfinalu.
Međutim, "nišaneći" Francusku u osmini finala i Srbiju u četvrtfinalu - umesto Španije i SAD - teško da su računali sa pobedom Novog Zelanda u kasnijem terminu. "Tol bleksi" su dodatno prodrmali "kostur" i ipak poslali Španiju Grcima, za subotu uveče. Verujem da su Heleni bili svesni i takve mogućnosti, ali da im je najvažnije bilo da ne igraju sa SAD.
Ako ne stignu do polufinala, Grcima nije od velikog značaja da li će ispasti u osmini, ili u četvrtfinalu. A, s obzirom na prikazano u prvih pet utakmica, Amerikanci su strašno čudovište ovog SP.
I španskim navijačima je laknulo kada je Skariolov tim stigao do drugog mesta u svojoj grupi i takođe izbegao SAD. Ljudi lakšim smatraju hipotetički put koji do finala vodi preko Grčke, Srbije i Turske. Medalja je medalja, a igrati sa SAD u četvrtfinalu ne izgleda kao dobar plan. Ne znam šta vi mislite?
Uz poraz Grka došla je i polemika. Već znamo šta o svemu misli Bogdan Tanjević... Ja sam imao priliku da razgovaram sa više osoba, iz različitih zemalja, sa različitim mišljenjem. Kao i uvek, postoje dve strane.
Jedno mišljenje je da bi "veliki timovi uvek trebalo da idu na pobedu, bez obzira na sve i bez razmišljanja o narednim protivnicima". Drugo je da "timovi moraju da pronađu put do konačnog uspeha".
Ne znam kako bih se ja poneo u takvoj situaciji. Ne znam da li bih mogao da "progutam" planirani poraz na velikom takmičenju. Ali shvatam šta su Grci hteli. Oni misle da je gornji deo "kostura" onaj pravi za njih. Možda to nije najhrabrija odluka, na kojoj će im ostali aplaudirati, ali nije svako nepobediv. Ljudski je to priznati i opredeliti se za prljavu rovovsku tuču, umesto za epsku bitku na otvorenom polju.
Grčka protiv Rusije sigurno nije "ostavila srce na terenu". Ali nekada davno je zabeležena misao da, ponekada, ako želiš da dobiješ rat, moraš izgubiti poneku bitku. Za Grke to znači osvojiti medalju, po cenu poraza u grupi i susreta sa Španijom u osmini finala. Ako, na kraju krajeva, izgube u subotu (veliko "ako", ko zna?), bar će moći da kažu da su napravili plan i rešili da ga sprovedu u delo.
U mojim očima je i to potez za poštovanje, kao da su se odlučili za "heroizam".