"Ideja u našoj igri je bila prisutna tokom celog Mundobasketa. Kada je trebalo pobediti pritisak i protivnika i naći se u borbi za medalje, podignuta je na viši nivo", kaže Nikola Lončar.
Moram da kažem da sam se nalazio u prijateljskom ambijentu, da sam bio maksimalno uvažen kao Srbin, pa sam se i ja trudio da uzvratim istom merom, mada sam naravno sve vreme navijao za naše. Tojest, moje.
Ovo je prvi put posle dužeg vremena, još od onih naših "zlatnih godina", da osećam kako smo povratili veliko, veliko poštovanje Španaca, koji su i dalje aktuelni prvaci Evrope. Te poruke i čestitke su mi utisak dana. Mnogo sam ponosan na to.
Lagao bih ako bih rekao da sam bio uveren u pobedu. Nikako. Bio sam dosta nervozan i nisam mislio da ćemo pobediti na ovako autoritativan način. Utakmica se završila trojkom Teodosića i to je bio scenario koji smo svi čekali. Bio je i suspendovan i nervozan i povređen... Svi smo to želeli, na kraju se i ostvarilo.
Na radiju sam nahvalio i igru Novice Veličkovića, rekao sam da Etore Mesina u Realu više ne sme da ga stavlja da igra "trojku", nego da je njegova pozicija definitivno na broju "četiri". Savanović je takođe bio fenomenalan. Španci su rekli da su on i Novica naša dva igrača koja imaju najviše klase i stila.
Nemam reči za igru Bjelice, kojeg sam kritikovao prethodnih dana, za igru Kešelja, njihovu energiju, napad, šut za tri poena, posebno onaj Kešeljev na kraju. Mislim da je proveo tri sekunde u vazduhu! Za Bjelicu sam mislio da još nije spreman za veliki scenario, međutim i njemu i Kešelju je ovo bila jedna od najvažnijih noći u karijeri. Sazreli su i postali igrači na utakmici koja mnogo znači za budućnost naše košarke.
Osećam se ispunjenim, pogotovo što kao Srbin živim u zemlji koja je poslednjih godina osvajala sve titule. Našem uspehu dodaje na značaju to što se Španci nijednog trenutka nisu vadili na neigranje Pau Gasola i Kalderona. Jednostavno su rekli da je Srbija bila bolja i da je to ekipa za koju trenutno ne postoji granica!
Možda smo u poslednja dva minuta na neki način izgubili kontrolu, ali smo svih 40 minuta znali šta igramo i šta hoćemo. Imali smo odgovor na sve što je Skariolo pokušao. Zonu smo napadali fenomenalno. Oni su mislili da će preokrenuti utakmicu tom vrstom odbrane, kao što su uradili protiv Grka u poslednjoj četvrtini. Međutim, mi nismo Grčka, nego reprezentacija koja je mnogo iznad Grčke.
Ideja u našoj igri je bila prisutna tokom celog Mundobasketa. Kada je trebalo pobediti pritisak i protivnika i naći se u borbi za medalje, podignuta je na viši nivo. Nadam se da će protiv Turske ta ideja još napredovati. Mislim da smo stekli ono samopouzdanje o kojem sam pričao pre početka takmičenja.
Još jednom bih naglasio koliko je važan način na koji smo pobedili. U izjavama članova stručnog štaba i svih igrača bilo je ono "igramo protiv aktuelnih evropskih i svetskih prvaka". Ne smemo sada u sledeći meč da uđemo pričajući "pobedili smo aktuelnog prvaka", nego da nastavimo sa skromnošću sa kakvom smo ušli u četvrtfinale.
U komentarima koje sam pisao za španske novine, kao ključ utakmice sam dao nama prednost na poziciji "četiri". Sa Veličkovićem u odnosu na Garbahosu i sa Savanovićem u odnosu i na Garbahosu i na Felipea Rejesa. Njihovom raznovrsnom igrom u napadu, trčanjem, ulogom plejmejkera iz drugog plana, naneli smo im dosta štete.
Garbahosa je bio sjajan u napadu, pogađao je trojke, ali u odbrani nije mogao ni sa jednim od naših krilnih centara. On je i dalje veliki igrač, ali sada dosta limitiran zbog svojih godina. Čudi me da Fran Vaskez, koji je dominirao skokom i blokadama, nije imao veću minutažu i da Skariolo nije pokušao da ga upari sa Markom Gasolom.
Totalno smo eliminisali Rudija Fernandeza u prvom poluvremenu. Pravio nam je probleme u trećoj četvrtini, kada su Španci prikazali najbolju košarku, ali smo na kraju opet zaustavili i njega i Navara, koji je počeo da traži faulove koje mu sudije nisu dale. Da su to bile evropske sudije, možda bi bilo više prekršaja u njihovu korist i možda ne bi dozvolile žustru igru koju smo nametnuli od prvog minuta. Ove sudije nisu dozvolile teatar i pozorište, što je išlo nama u korist.
Pre osam godina smo u četvrtfinalu SP pobedili Amerikance na njihovom terenu. To je bila velika pobeda, ali današnja je važna jer znači definitivni povratak reprezentacije Srbije tamo gde treba da bude. Onda smo došli na SP kao evropski prvaci i potvrdili smo renome sa igračima koji su imali daleko veća imena i iskustvo od ovih momaka (Divac, Bodiroga, Stojaković, Gurović, Jarić...)
Ova generacija je morala sve da radi od nule i zato zaslužuje veliko poštovanje. Malo ko je verovao da će oni vratiti ugled srpskoj košarci, a to je bitnije od osvojene medalje. Nama su prvaci Evrope i sveta čestitali, ne tražeći nikakav izgovor.
Hteo bih na kraju da istaknem još jedan detalj. Neki od ključnih igrača reprezentacije, ove i prošle godine, su igrači koji su počeli karijeru u FMP Železniku. Pogotovo kada dođem u Srbiju, čujem kako FMP ne pravi vrhunske igrače i kako to nije sredina za one koji treba da budu nosioci igre u reprezentaciji.
Ali godine truda i ulaganja u taj klub su se isplatile igrama Teodosića, Rašića, Savanovića, Mačvana u reprezentaciji. Nema veze što oni više nisu u Železniku.
Neke stvari trebalo bi prepoznati kada se dogode i čestitati. Ja čestitam svim trenerima i klubovima koji su odgajili sve naše reprezentativce, a jedan od njih je i FMP, čiji doprinos do sada nekako nije bio prepoznat i priznat u tom delu.