Šta reći o čoveku čije vreme ne prolazi... Bogdan Tanjević, jedno od najvećih trenerskih imena Evrope, već decenijama traje pod obručima. Vedar i kad dobija i kad gubi, sarajevskim šmekom "stare škole" širi pozitivnu energiju, čak i preko telefona.
"Kako mi je u Fenerbahčeu? Fali li mi Sarajevo? Jel' imate neko lakše pitanje za taj vaš Mondo, neko za dvojku", u karakterističnom stilu kreće Tanjević.
"Dobro je, a kako bi bilo? Ovo je veliki klub, mnogo veliki, ima 20-30 miliona navijača u Turskoj. Normalno, zato je i presija ogromna. Primaran im je fudbal, ali dodju i na košarku".
Zašto onda dvorana nije uvek puna?
"Prosto - igramo u evropskom delu Istanbula, blizu aerodroma, a naši fanovi su uglavnom iz azijskog dela grada. Za tu vožnju nekad treba i tri sata. Gužva je ovde, saobraćaj je rak rana Istanbula. Iskreno, više sam očekivao od navijača Fenera".
Zato Vas u sredu u Pioniru čeka 7.000 Grobara...
"Dobro znam da ćemo morati i protiv njih da se borimo, da će to biti jedan od najvećih problema. Partizan ima ubedljivo najglasnije navijače u Evropi i publika im je velika snaga. Navikli su da igraju u takvoj atmosferi i svi su videli kako su ih tribine nosile protiv Barselone i Panatinaikosa. Tu buku je teško izmeriti u decibelima. Nažalost, mi ne možemo da se pohvalimo takvom atmosferom".
Trofejni trener je već dva puta gostovao Partizanu u elitnom takmičenju "starog kontinenta". Boša je dva puta preslišao crno-bele, sa Asvelom 2001/02 i Kinderom u sezoni 2002/03.
"Bilo bi lepo kad bih nastavio tu tradiciju. Ipak, želje i realnost često nemaju mnogo dodirnih tačaka. Nisam vidovit pa da znam šta će u sredu da se desi, ali neka to bude velika i do kraja otvorena borba! Biće to bitka i za peto mesto na tabeli, koju jurimo sa Lotomatikom i Partizanom".
A šta je sa TOP 16 fazom, ima li mesta i za srpskog i za turskog prvaka?
"Ima još mnogo da se igra, ali je sigurno da bih i sam najviše voleo takav ishod. Verujem da možemo zajedno do TOP 16, ali ko zna šta nosi sutra..."
Sutra nosi uzbudjenje, nikako Vam neće biti lako, jer je Partizan kod kuće rušio i jače timove od Fenera.
"Reč je o odličnoj ekipi, Gledao sam ih više puta ove sezone i baš su me oduševili. Letos su opet promenili par nosilaca igre, a opet igraju sjajno. Nikola Peković je odličan, potpuno dominira ispod obruča, baš mi se dopada... Ne pričam sve to kurtoazno, crno-beli iz sezone u sezonu iznenade evropsku košarkašku javnost, ali ne i mene. Pratim Partizan godinama, potpuno sam upućen u ono što se dešava na srpskim parketima, pratim i kako mladje kolege rade. Dobar sam prijatelj sa Duškom Vujoševićem, ponekad se čujemo i divim mu se zbog načina na koji obavlja posao i svega što je napravio".
Vujošević, kao i Vi, u timu ima mnogo mladih košarkaša na kojima bazira igru?
"Na mladima je budućnost, uvek je tako bilo. Sigurno ne znate da Fenerbahče Ulker ima i drugi tim, koji takodje igra Prvu ligu Turske. Klub se zove Alpela i u njemu su klinci rodjeni 1986, 1987. i 1988. godine, pojačani sa dva stranca. I znate šta se desilo sad, kad smo igrali u ligi? Pobedili su nas! Da, od dva poraza Fenerbahčea u ligi, jedan je od našeg B tima! Da li možete da verujete u to", uz osmeh će Tanjević.
Prošlo je vreme crvenih pasoša...
Kakva je situacija sa reprezentacijom Turske, imate li neke aktivnosti?"Trenutno mirujem po tom pitanju, jer reprezentacija spada u letnji program. Imam ugovor na još tri godine, tačnije do Svetskog prvenstva 2010, čiji je Turska domaćin".
To znači da bar možete da budete opušteni! Turska će sigurno na SP kao domaćin, a ko zna da li će Srbija... Da li su i Vas kontaktirali iz Košarkaškog saveza Srbije, da li su Vas zvali da pomognete?
"Predsednik KSS Dragan Kapičić mi je jedan od najdražih prijatelja iz detinjstva, razgovarali smo poslednji put kada sam letos zvao da čestitam četvrtu zlatnu medalju mladjih reprezentativnih selekcija Srbije. To je za mene stvarno bio vrhunski, najvredniji rezultat".
A seniori?
"Ma seniori nisu toliko bitni, normalno je da reprezentacija padne kada dodje do smene generacija. Bitno je da li valjaju mladi, da li dolaze novi..."
To je lepo, ali zar Vam se ne čini da smo suviše nisko pali?
"Dobro, Srbija je bilo neuspešna u Španiji, a sve zbog duela sa Grcima. Onakav poraz mladi igrači nisu mogli da zaborave za jedan dan, pa su platili ceh i napravili kiks protiv Izraela. Bez obzira na loše španske dane, ne smatram da nam je košarka u krizi. Pa ljudi, nas je samo šest miliona, ne može ova zemlja svake godine da pobedjuje ceo svet u košarci".
Da, ali nacija nije navikla na bruku. Od košarkaška uvek očekuje medalju, obično zlatnu.
"Svaka navika ima odviku. Drugi će da nas odviknu od toga, već su počeli. Uostalom, kažite mi u čemu smo mi to još prvi i najbolji na planeti? Vremena se menjaju... Pa nekad je naš crveni pasoš vredeo milione u svetu, šetali smo sa njim gde, kad i kako smo hteli, svi su hteli da ga imaju. E, žao je i meni, ali prošlo je to vreme. Šta je danas? Danas naši ljudi stoje po dva dana u redu ispred ambasada nekih malih zemalja, za koje smo nekad bili pojam i čekaju vizu".
Znači, zato je pola Fenerbahčea sa prostora SFR Jugoslavije, ubi Vas nostalgija? Imate Damira Mršića i Emira Preldžića, Mirsada Jahovića iz Novog Pazara, pa Slovenca Gašpera Vidmara, srpski zna i Semih Erden, koji je bio u Partizanu.
"Ne, to je da me bolje razumeju kad psujem!"
Niste savladali turski jezik?
"Iskreno, nisam ni pokušavao. Deluje dosta teško. Znam one osnovne stvari, termine neophodne za komunikaciju na treningu. Sa poslom, dakle, nije problem, ali mi često smeta što ne znam jezik kada hoću da porazgovaram sa ljudima na ulici".
Sa kim ste na vezi iz Srbije?
"Čujem se sa kumom Vladom Djurovićem, ponekad sa Draganom Kapičićem, pratim šta radi Raša Radovanović u FMP i to je sjajno. Koliko je klub iz Železnika samo poslednjih godina dobra doneo srpskoj košarci, šta je sve uradio za nju... Zato ih sad nikako ne treba kritikovati što gube, jer svako ima pravo na slabiju sezonu, naročito posle svih tih uspeha i igrača koje su stvorili".
Šta još, osim jezika, ne valja u Turskoj?
"Sve ostalo je OK! Ponekad mi nedostaju Sarajevo i Trst, ali potpuno sam adaptiran na život u Istanbulu. Tu sam već par godina, bitku sa nostalgijom dobio sam odavno. Ipak, ima stvari koje mi fale. Eto, na primer, sarajevska kafa. U Trstu sam ih naučio kakva je to kafa, znaju u nekim kafićima gde uvek odlazim. Oni Italijani sidju sa vespe, naruče makijato za šankom, popiju iz jednog cuga i - voze dalje. U Sarajevu se kafa pije ceo dan, to je ritual, svetinja. Kada neko pije kafu, ne diraj ga i ne prekidaj. Znate kako tamo izgleda razgovor sa taksistom, ako kasniš na avion i udješ u kafanu da pitaš ko će da te vozi na aerodrom?"
Recite...
- Ko je ovde taksista?
- Ja.
- Hoćeš da me voziš na aerodrom, kasnim?
- Pijem kafu.
- Molim te prebaci me do aerodroma, otići će mi avion, platiću ti duplo.
- Pijem kafu.
- Kasnim na avion, moram da otputujem, čekaju me žena, deca, bolesna majka… Evo, plaćam trostruku cenu!
- Čoveče, bolan, jeb’o pare, vidiš da pijem kafu!
(MONDO, foto: MN Press)